Crvena voda hvaljeni je roman nagrađivanog hrvatskog autora Jurice Pavičića. Smještena u gradić na dalmatinskoj obali jednostavno nazvan Misto, Crvena voda prati život obitelji Vela nakon što u rujnu 1989. godine njihova sedamnaestogodišnja kći Silva netragom nestane.
– Mate, potraži je – rekao je otac, u dva i dvadeset, dvadeset i četvrtog rujna osamdeset i devete.
Mate tada to nije znao. Ali danas zna: tog dana, tog časa, u njegovu je životu počela potraga.
Počela je potraga koja je trajala punih 27 godina i koju su obilježili rat, društvene promjene i okolna politička zbivanja. Policijska potraga na koncu nije dala nikakve rezultate, a za nestalom djevojkom nastavili su tragati samo njena majka, otac i brat blizanac, ne gubeći nadu da je ona i dalje živa.
Iako etiketiran kao krimić (kojih inače nisam pretjerani fan), Crvena voda nije tipičan roman u kojem se detektiv (kao glavni protagonist) pokušava uhvatiti ukoštac s krvoločnim serijskim ubojicom. Riječ je o romanu u kojem se tek nadate da je protagonist živ, dok s druge strane niste sigurni ni da je mrtav jer o tome nema apsolutno nikakvih naznaka. Dok pratite potragu jedne obitelji za svojim nestalim članom, pred vašim očima se paralelno odvijaju rat i politička previranja 90-ih. Ubacivanjem ratnih zbivanja u roman, kao i nekih aktualnih tema (kao što je masovni turizam koji danas cvjeta osobito u Splitu i njegovoj okolici), autor suptilno kritizira postojeće društvene promjene i daje primjer na koji način prošlost diktira sadašnjost pojedinca.
Osim što me zaista ugodno iznenadio, roman sam pročitala čak dva puta s istinskim guštom jer sam među opisima i sama prepoznala neke kultne splitske lokalitete, a u jednom sam čak i odrasla. A ako kojim slučajem pokušavate kao i ja pogoditi koja je to lokacija vješto skrivena pod krinkom Mista, poštedjet ću vas mozganja i skratiti vam muke. Naime, Misto je nastalo kao mješavina nekoliko različitih lokacija, a sam autor otkrio je da ga je stvorio imajući na umu područje kraj jadranske magistrale, između Omiša i Makarske – točnije, negdje oko Piska, Brela ili Baške vode.
Roman je objavljen 2017. godine i od tada ne prestaje nizati nagrade. Osim što je osvojio dvije najvažnije hrvatske nagrade za prozu – nagradu GjalskiHrvatskog društva književnika i nagradu Fric, osvojio je i nekoliko francuskih nagrada kao što su Grand Prix de Littérature Policière, Le Prix du polar européen, Transfuge, Prix Mystère de la critique, nagradu Michel Witta – 813 za najbolji inozemni krimić te nagradu Libr’à Nous. Za potonju je sam autor u nekoliko navrata izjavio kako mu je posebno draga iz razloga što je dodjeljuju nezavisni knjižari – njih čak 300 (!) i što to ujedno znači da oni preporučuju njegove knjige.
Roman je nedavno adaptiran i u hvaljenu kazališnu predstavu s impresivnim glumačkim ansamblom te je do danas preveden na njemački, francuski i talijanski jezik.
Uršulinoj se ljepoti divilo onako kako se ljudi dive grčkoj vazi ili arheološkom okrajku: kao nečem lijepom što je davno i nepovratno propalo.
Spis(K)ATEljica: Patnje srednjeg djeteta 