Design a site like this with WordPress.com
Započnite

U potrazi za jugom

“U potrazi za jugom”, knjigu splitske autorice Sare Kopeczky Bajić pročitala sam čak dva puta – prvi put ovog ljeta i drugi put prije par dana, a sve to kako bi mogla napisati ovaj osvrt jer sam dosta toga pozaboravljala. Htjela sam si malo i osvježiti pamćenje, ali sam se dobro sjećala činjenice da mi je knjiga bila – dobra.

Riječ je o zbirci koja je dobila nagradu Trećeg trga – organizacije za promociju poezije, književnosti, umjetnosti i kulture čitanja, osnovane u Beogradu 2004. godine. Zbirka prati živote Laure, Tene, Eme i Rite – četiri dugogodišnje prijateljice koje život odvede u potpuno različitim smjerovima. Obuhvaća raznoliku tematiku u kojoj se svaki čitatelj može pronaći- bilo da je riječ o osobi koja ima kompliciran odnos sa svojom majkom kao Laura, ili možda još uvijek pokušava dokučiti što sa svojim životom – baš kao Tena. Možda se poput Eme ne usudi priznati da se ne vidi kao majka jer je to “društveno neprihvatljivo” ili joj umjetnost služi kao oružje kojim “popunjava krhotine u sebi” – kao Rita.

“Zavidim onima kojima je umjetnost nerazumljiva – knjige, glazba, slike. To znači da su cjeloviti. Da nikada nisu morali njome popunjavati krhotine u sebi. ” Rita

Iako je klasificirana kao zbirka priča, moram priznati da ni sama nisam bila sigurna spada li više pod prizmu romana ili zbirke (i sama je autorica jednom prilikom priznala kako se nadala da će joj netko reći je li to zbirka priča ili roman). Svakako nije riječ o tipičnoj zbirci u kojoj će vas svako poglavlje upoznati s nekim novim protagonistima i odvesti u njihove životne avanture. Naprotiv, ova zbirka prati živote četiriju prijateljica kao glavnih aktera, čija je jedina poveznica samo to – njihovo prijateljstvo. Izuzev toga, priče su posve individualne. Svakoj junakinji dodijeljen je po jedan ciklus tijekom kojeg se imate priliku pobliže upoznati s njihovim životima i na temelju toga formirati vlastito mišljenje o svemu tome i tko zna – s nekima se poistovjetiti, a neke možda i osuđivati.

Lik s kojim sam se najviše povezala i koja mi je bila favorit cijelo vrijeme je definitivno Tena, i to iz vrlo jednostavnog razloga – jer mi je najsličnija i jer sam se mogla pronaći u njenim pričama. Svi smo većinom prošli kalvariju potrage za poslom nakon fakulteta (i općenito nakon završene srednje škole), rad preko studentskog ugovora – bilo svog ili tuđeg (“Možeš li ikako nabaviti studentski ugovor?”), faze pronalaska sebe i pronalaska odgovora na pitanje “čime se želim baviti u životu”. Doduše, nisam se nikad usudila poput nje otisnuti (pre)daleko od svoje sigurne luke i otiđi živjeti u tuđinu kako bi pronašla sebe ili pokušala na neki drugi način preokrenuti svoj život. I zato mi je bilo drago kad sam pri kraju njene priče otkrila da je ipak uspjela.

“Najgori dio dvadesetih je što svaka odluka koju tad doneseš može promijeniti ostatak tvog života. Sve odluke odjednom se čine pogrešne. Upisivanje fakulteta u rodnom gradu jednom se činilo kao najjednostavnije i najjeftinije rješenje, a kasnije se ispostavilo da je najteže i najskuplje. Nisam poletjela iz gnijezda na vrijeme, i sada su mi zakržljala krila.” Tena

S preostale tri junakinje se nisam mogla pretjerano povezati jer:

  • nisam majka dvoje djece i nemam toksičan odnos s vlastitom mamom – poput Laure:

Toliko dobro su me naučili da je svaka moja želja nebitna, da sam u to i povirovala.” Laura

  • nisam dijete razvedenih roditelja niti sam patila od postporođajne depresije – poput Eme:

“Majčine oči sjale su kada bi ugledala plakat za novu kazališnu predstavu, a tatine kad bi ugledao moje grbavo srce od plastelina. Zato je ona danas glumica, a tata i ja smo obitelj.” Ema

  • nisam slikarica – poput Rite (iako sam pronašla neke sličnosti i s njom. Čak sam se u nekom trenutku pitala je li i ona ovan kao i ja, jer i ja često nešto počnem pa ne dovršim, a i brzo mi dosade neke stvari 🙂 )

Definitivno mi se sviđa što se autorica pozabavila i nekim osjetljivim temama, osobito onima koje se tiču majčinstva i postporođajne depresije o kojima se dovoljno ne govori. Mlade žene često se osjećaju dužnima biti majke, čak i ako nemaju majčinske osjećaje niti želju za majčinstvom, ali se to smatra “društveno neprihvatljivim” te se stoga ipak upuštaju u takve vode, nerijetko s tragičnim ishodom. Ova je tematika detaljnije razrađena u ciklusu zbirke koji se odnosi na Emu. I ne, nisam je osuđivala zbog onoga što je učinila, već sam osjećala iskreno žaljenje zbog svega onoga kroz što je prolazila.

I za kraj, iako mi je ovo bio prvi doticaj s literarnim opusom ove splitske autorice, svakako ne mislim stati na tome. Štoviše, “Priče iz Drugozemske” već me uredno čekaju kod kuće, na kantunaliću pokraj kreveta.

I strpljivo iščekuju da ih napokon pročitam. 🙂

Moja Finska (pt. 2) : kako smo upoznale Djeda Božićnjaka

(prije nego počnemo, par natuknica:

  • Laponija (finski Lappi), regija u sjevernoj Finskoj; s površinom od 98 986 km² najveća je pokranija u zemlji i naslabije naseljena; legendarno boravište Djeda Božićnjaka;
  • Rovaniemi – glavni grad Laponije

Izvor: Hrvatska enciklopedija. URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=35436)

Prije nego smo tog sudbonosnog 16. svibnja zakoračile u avion i odletjele na životnu avanturu u Finsku, Tara, Mia i ja pretraživale smo turističke vodiče i članke po internetu kako bi si napravile plan puta i odredile koja ćemo sve mjesta posjetiti. Tada smo se sjetile i da Djed Božićnjak živi na sjeveru te zemlje i da bi bila šteta ne upoznati ga, iako je bila sredina svibnja. Isto tako, zaključile smo i da nam se ne da baš voziti 9 sati od Helsinkija do Rovaniemija i “tko-zna-kad-ćemo-opet-imati-ovakvu-priliku” pa smo se počastile avionom do Laponije i tako si skratile put za skoro osam sati.

Laponija je bila sve ono što možete zamisliti – samo nažalost bez aurore borealis i snijega. Stigavši u Rovaniemi, odvezle smo se taksijem do sela Djeda Božićnjaka i uzbuđeno čekale u predvorju nekog hotela da se selo počne buditi. Osjećale smo čaroliju Božića iako je ljeto bilo na obzoru, ne mogavši skriti uzbuđenje što ćemo imati priliku upoznati slavnog djedicu i moooožda vidjeti jahače njegovih saonica – sobove (nećemo komentirati činjenicu da sam nakratko pobrkala sobove s losovima)!

I tako smo prije posjeta Djedu napravile đir po njegovom selu i otkrile da ima zoološki vrt u kojem smo imale priliku vidjeti toliko željene sobove. Na stranu što je ulaz u zoološki koštao 10€ (+ dodatnih 5€ hrana za sobove), ali smo se opet vodile onom tko-zna-kad-ćemo-opet-imati-ovakvu-priliku, pa smo „odriješile kesu“ i platile što god je trebalo samo da vidimo Rudolpha i njegove kompanjone. Napravile smo cijeli krug dok nismo (tek na na kraju, naravno) otkrile da se sobovi nalaze na samom ulazu u ZOO, pa smo uzbuđeno pohitale vidjeti ih i napokon im dati nešto hrane koju smo imale sa sobom. Oni su se (nešto manje uzbuđeni nego mi) natiskali oko ograde, nadmećući se tko će prije dobiti hranu. Pokušala sam iskoristiti priliku da podragam jednu ženku po glavi, no slučajno sam je opalila po rogu zbog čega mi je uputila uvrijeđeni pogled, a onda ljutito odmarširala dalje od ograde.

Nakon neuspješnog pokušaja da lociramo haskije čiji je lavež dopirao iz neke šume prekoputa sela Djeda Božićnjaka (“nema slike, ima tona!”), napokon je došao i trenutak da se upoznamo sa slavnim Djedicom! Ušetale smo u kućicu koja je na sebi imala njegov logo i natpis na kojem je pisalo „Santa Claus Office“ – po svemu sudeći, napokon smo pronašle njegov ured! Trnci su me proželi dok smo šetale dugim hodnikom prema njegovom taboru, a golemi natpis na zidu dao nam je do znanja da je ostalo još 211 dana do Božića. Prigušeno crveno svjetlo u hodniku također je pridonijelo cjelokupnom božićnom ugođaju, a tik prije samog ulaza u Djedov brlog pregršt fotografija na zidu ovjekovječilo je Djedove susrete sa slavnim osobama, među kojima je Tara prepoznala svoj omiljeni bend Nigtwish.

Napokon smo ga ugledale; Djed Božićnjak ponosno je sjedio na svom drvenom prijestolju i razdragano nas pozvao da mu se pridružimo. Preplavio nas je iznenadni nalet uzbuđenja, a ja sam se nakon dugo vremena osjećala kao da se u meni probudilo malo dijete. Nakon što smo se predstavile i otkrile da smo došle čak iz daleke Hrvatske, u 8-minutnom razgovoru s njim razglabale smo o raznim temama kao što su knjige, knjižnice, Hrvatska i znamenitosti Rovaniemija koje bi bilo dobro posjetiti dok smo tu. Čak smo mu izrazile i čuđenje zbog brojnih frizerskih salone koje smo vidjele u Finskoj, na što se i on začuđeno okrenuo svojoj suradnici vilenjakinji: “That’s new information for me! Did you know that?“. No i ona je na to samo slegnula ramenima.

U nekom trenutku odvažila sam se pitati ga:

Have you ever been in Croatia?“, a Djed mi je na to spremno odgovorio:

Every Christmas, of course!

Sve tri smo prasnule u smijeh, a ja sam se lupila dlanom po čelu i kratko prokomentirala:

“Oh, silly me!

U tom sam trenutku pomislila kako me fasciniraju osobe koje ostanu dosljedne liku kojeg glume, čak i kad je riječ o Djedu Božićnjaku kojem postaviš ovakvo pitanje jer te iskreno zanima odgovor, a on te ugodno iznenadi dosjetljivim komentarom.

Nakon ugodnog ćakulanja s Djedom, pozdravile smo se s njim i zaputile se prema izlazu, gdje nas je dočekala draga vilenjakinja i objasnila nam sve o paketu kojeg smo mogle kupiti za uspomenu. Sadržavao je sve naše fotografije s Djedom, kao i snimku našeg zajedničkog druženja. Cijena paketa oborila nas je s nogu brže nego mene auto u osnovnoj školi, ali smo se opet vodile onom našom omiljenom tko-zna-kad-ćemo-opet-imati-ovakvu-priliku, te smo (ponovno) odriješile kesu i platile suho zlato za jednu ovakvu uspomenu. Usput smo se pomirile i s činjenicom kako ćemo ostatak putovanja u Finskoj vjerojatno živjeti na kruhu i vodi, ali nismo dopustile da nas to omete. Napustile smo ured Djeda Božićnjaka praznijih džepova ali bogatijih uspomena (tako smo se barem tješile) i odvezle se u centar Rovaniemija kako bi malo omastile brk u fast foodu za kojeg smo dobile preporuku.

Ni tu nismo baš “prošle lišo”, ali se nismo pretjerano bunile. Jer smo se vodile onom starom – da se samo jednom živi! (i naravno – tko-zna-kad-ćemo-opet-imati-ovakvu-priliku)

The End

Kad ti presudi Bajaga

(priča je nastala tijekom prijave za spisateljski natječaj “Nastavi priču”. Svi su likovi izmišljeni i nemaju nikakve veze sa stvarnim osobama.)

Upoznali smo se na faksu, dok smo bili još relativno mladi. S 18 godina ne znaš što je život, kamoli ljubav.

Bio je naočit mladić, dobrog izgleda i povrh svega, smisla za humor koji bi i temelje najčvršće planine poljuljao, pa kako ne bi i mene – labilnu djevojku upitnog ukusa za muškarce. Izdržali smo dobrih nekoliko godina. Kažu da je sedma godina kobna, a takva se pokazala i u našem slučaju. On se htio skrasiti i postati tradicionalni obiteljski čovjek, a ja još uvijek nisam bila spremna na tako velik korak.

„Zamisli nas u lipoj obiteljskoj kući, s ogromnim vrtom, dicom i pasima. Imat ćemo ih barem troje!“, govorio bi sanjivo.
„Koga? Pasa?“, posprdno bi mu uzvratila, iako sam točno znala na što misli. On bi me samo izignorirao i nastavio govoriti kao da me nije čuo. Nikad me nije zaprosio, jer je bio bolno svjestan odgovora kojeg bi dobio.
„Mare, zašto si onda uopće s njim u vezi?“, često bi me pitala moja Kate, a ja bi u nedostatku nekog pametnog odgovora samo slegnula ramenima.
„Ne znam. Dobro mi je s njim trenutno.“
„A šta ćeš posli?“
„Ne znam, Kate. Razmišljat ću o tome kad dođe vrime za to.“, rezignirano bi joj odgovorila i promijenila temu, iako ni sama nisam znala odgovor na to pitanje. Toj farsi koju smo mi zvali veza napokon je došao kraj početkom kolovoza 2017. godine. Presudio nam je Momčilo Bajagić Bajaga i njegov koncert na Sustipanu na koji me obećao voditi, a onda ipak u zadnji tren odustao. Srećom je Kate pristala ići sa mnom, a sve i da nije, bila bi otišla na taj koncert pod cijenu toga i da idem sama.

„Mare, razumi me… ipak sam dite branitelja. Da mi otac sazna kako idem na Bajagin koncert, pa živog bi me odera!“
„Ante, od rata je prošlo skoro 30 godina.“
„Znam, Mare, sve znam! Al’ … znaš kakvi su moji.“, molećivo me pogledao, a ja sam već tada znala da se našoj vezi nazire kraj. Nije bila stvar u ratu ni u njegovim roditeljima. Da mi je samo na vrijeme rekao kako će to predstavljati problem, drugačije bih se nosila sa situacijom. A ovako me doveo pred gotov čin i pokazao mi da će mu drugi uvijek biti ispred mene, a sve zbog one slavne – što će selo reći.

Od našeg konačnog razlaza prošlo je više od pet godina. Sve što sam znala o njemu, čula sam od drugih. Rekli su mi da se odselio u Zagreb i napokon skrasio s novom djevojkom. Koliko god čudno zvučalo, iskreno sam bila sretna zbog njega, nadajući se da je u novoj djevojci pronašao sve ono što nije mogao kod mene. S druge strane, ja nisam imala nikoga. Nitko nije bio za moj ukus dovoljno pametan da bi s njim imala išta više od jedne kave, ni dovoljno dobar da bi me jednog dana odveo do oltara. Moj ljubavni život sveo se na veze za jednu noć, ali sam zato neuspjehe na ljubavnom polju nadomjestila uspjehom u poslovnom segmentu. Posao u državnoj firmi dobila sam zahvaljujući svojoj snalažljivosti i natprosječnoj inteligenciji kojom sam bila nadarena, a ne „klečeći na koljenima“ kako se za neke govorkalo.

Za Antu sam načula da radi u nekoj privatnoj firmi, nešto totalno suprotno od naše struke i zato me zateklo potpuno nespremnu kad sam ga ugledala na jednoj poslovnoj večeri u Zagrebu.

„Ante!“, iznenađeno je provalilo iz mene. Prišao mi je s osmjehom od uha od uha i privukao me u čvrsti zagrljaj. Bilo mu je istinski drago što me vidi, a ni ja nisam mogla sakriti oduševljenje. Bio je predivan, baš kao i posljednji put kad sam ga vidjela. Čovjek bi rekao da je za njega vrijeme stalo. Odala ga je tek pokoja bora oko očiju i dvije-tri sijede u kosi.
„Pa jesi ti živa? Ludilo izgledaš!“, dobacio mi je kompliment, odmjeravajući me od glave do crnih Louboutinki koje sam netom bila kupila.
„Nisi ni ti ništa lošiji.“, odgovorila sam mu i namignula. Nije mi promakao sjaj u njegovim očima dok me gledao. Tog trenutka bila sam sigurna da me nikad nije u potpunosti prebolio.
„Pa šta ti radiš ovde?“
„Moja kompanija je poslovni partner ove firme u kojoj radiš.“, rekao je smješkajući se. Iznenađeno sam podignula obrve.
„Kako si zna di radim?“
„Neki dan sam naletija na Katu pa mi je rekla.“, odgovorio je, a potom dodao gotovo šaptom.
„Nadao sam se da ću te vidit ovde.“

Dok je moj osmijeh polako iščezavao, spustila sam pogled i s primjesom nelagode zurila u svoje precijenjene cipele.

„Mare, nedostaješ mi.“, tiho je prozborio, polagano mi se približavajući. Osjetivši poznati miris njegovog parfema, srce mi se uzlupalo kao da netko po njemu udara gong. Izmaknila sam mu se u zadnji tren.
„Ante… nemoj.“, odlučno sam odsjekla i odmarširala do stola za kojim su sjedili moji kolege. Upravo u tom trenutku, ustao se direktor naše firme i popeo na pozornicu koja je gledala na cijelu dvoranu. Podignuvši svoju čašu u zrak, rekao je:
„Poštovani moji djelatnici i uzvanici, večeras smo se okupili povodom 60 godina rada i postojanja ove naše ustanove. Iskreno zahvaljujem svima koji su se odazvali našem pozivu i odlučili svojim prisustvom uveličati ovo naše današnje slavlje!“

Dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak, a onda je direktor nastavio svoj opsežni monolog. Dugo je trajala ta njegova zdravica, sve dok se bend nije popeo na pozornicu ufino ga istjeravši s nje. Prije nego li je (prisilno) napustio pozornicu, podignuo je posljednji put čašu u vis i svečano najavio dolazak konobara, koji su upravo pristavljali hranu i piće na stolove.
„Evo zagrabite i jedite koliko vam duša ‘oće.“

Ante me i dalje gutao pogledom sa susjednog stola. Osjećala sam njegove gladne oči na sebi dok sam bezočno očijukala s mlađahnim kolegom. Zvao se Frane. Kada su počeli taktovi prve pjesme koju je bend počeo svirati, prihvatila sam Franin poziv za ples u očajničkom pokušaju da Antu izbacim iz glave. Suze su mi se počele slijevati niz lice kada sam čula pjesmu koja je svirala s pozornice.

I ne pomisli na mene kad te stignu uspomene
I ne trudi se da znaš gdje i s kim sam sad…

Frane me privukao bliže sebi dok sam njegovu košulju natapala svojim suzama, skrivajući lice pod busenom svoje guste kose i slušajući u pozadini „Baklje ivanjske“.

Tužnu baladu o nekad velikoj ljubavi.

Moja Finska (pt. 1 ) : prijestolnica Moomina, karaoka i – frizerskih salona

Finska. Zemlja koja na prvi pogled djeluje hladno – i u doslovnom i u figurativnom smislu.

Ujedno i zemlja koja je dokazala svima da je upravo suprotno od onoga što svi o njoj misle, uključujući i mene i moje kolegice Miu i Taru, koje smo u njoj provele puna dva tjedna u sklopu Erasmus+ mobilnosti.

Za svog boravka u ovoj “zemlji tisuću jezera”, naučile smo da Finska ima onoliko frizerskih salona koliko Hrvatska kafića (u ulazu jedne zgrade bilo je sveukupno pet salona, uredno poredanih jedan do drugog), da su Moomini nešto kao njihov Mickey Mouse (i koštaju kao suho zlato), da je prijestolnica karaoka i da imaju lanac slastičarni koje se zovu Fazer (po istoimenom osnivaču) i za koje nismo bile sigurne kako se izgovaraju, pa bi uredno govorile kako idemo “u FaJzera na kavu”. I naravno, da ne zaboravim napomenuti kako smo na teži način naučile i da treba znati kako pravilno izgovoriti naziv Töölö knjižnice, inače ste nekome rekli da je idiot. A mi smo to, čini se, rekle čak nekoliko tamošnjih knjižničara.

Jedne slobodne subote odlučile smo se za jednodnevni izlet u susjednu Estoniju. Već na ulazu u trajektnu luku bile smo nemalo iznenađene količinom ljudi koja se, baš kao i mi, zaputila u Tallinn. No, nije nas toliko iznenadila brojka koliko činjenica da su u pitanju bili uglavnom – Finci. Da sam samo odradila domaću zadaću prije odlaska u Finsku i malo detaljnije proučila tu zemlju, znala bi kako Finska ima veliki porez na alkohol, zbog čega stanovnici ove zemlje nerijetko odlaze u susjednu Estoniju – upravo kako bi uživali u njemu. I tako, nakon dolaska u Tallinn, obišle smo taj predivni srednjovjekovni grad, popile kavu u Maiasmokk Caféu – najstarijem estonskom kafiću, ručale u lijepom srednjovjekovnom restoranu (koji je nažalost na kraju bio samo to – lijep) i pred kraj dana otišle natrag u luku. Tamo nas je ponovno čekao trajekt iz linije Eckerö Line, koji nas je trebao vratiti natrag u Helsinki.

Ponovno smo bile začuđene količinom ljudi na tom trajektu – sve mahom Finaca, koji su pri povratku bili nešto veseliji nego li prije, kad smo tek putovale prema Tallinnu. Ovog puta su na trajektu bile organizirane karaoke, pa su iz susjedne prostorije odzvanjale pjesme poput The Final Countdown ili najnovijeg finskog hita s Eurosonga – Jezebel. Dok smo se Mia i ja hihotale, Tara je izvukla svoj mobitel i odlučila ubiti vrijeme surfajući po omiljenom Redditu, kad je iznenada uskliknula.

„Šta je bilo?!“

Tara se počela također hihotati, a onda okrenula mobitel prema nama i pokazala na ono što joj je izmamilo uzvik.

„Pa Eckerö Line! Pogledajte što piše!“

Mia i ja zaškiljile smo da bolje vidimo. Ispostavilo se da je spomenuta trajektna linija naširoko poznata kao the “booze cruise”, gdje se Finci dolaze malo….opustiti nakon napornog tjedna 🙂 i opskrbiti svoje domove duty-free alkoholom, s obzirom na to da ga u svojoj državi poprilično skupo plaćaju. Pogled nam je pao na putnike koji su se mamurno ležali na tepihu pored nas, dok smo se mi usrdno nadale da se taj tepih povremeno čisti, obzirom da smo i mi sjedile na njemu jer nigdje drugo nije bilo mjesta. Odjednom nam je postalo kristalno jasno i zašto neki za sobom vuku puna kolica alkohola („Tribale smo i mi bit’ pametne pa nešto kupit!“), i to po 5-6 kutija nanizanih na samo jednim kolicima. Kad je trajekt napokon pristao u luku, brzinom munje smo izletile iz njega i zaputile se prema autobusnoj stanici, hvatajući mjesto u busu dok nam ga ostali mamurni turisti nisu preoteli. Srećom pa trajektna luka nije bila daleko od stana u kojem smo odsjele.

Vratile smo se u naš apartman pune dojmova, cerekajući se zbog iskustva kojeg smo upravo doživjele (i zaista žaleći što i mi nismo kupile barem jednu kutiju pive). A samo tjedan dana poslije put nas je odveo u Rovaniemi – prijestolnicu Djeda Mraza, gdje doduše nismo svjedočile pijanim i mamurnim turistima. Ali je zato Djed Mraz svjedočio bisernim upitima koje sam mu postavila.

No o tome ćemo sljedeći put.

To be continued…

Parazit

Što vam prvo padne na pamet kada vidite riječ “parazit”? Moja asocijacija su kukci. Vaša su možda neke osobe koje paratiziraju na vama i bliskim vam osobama.

“Parazit je nekad mjesto u kojem ne možeš rasti. Mjesto do kojega svjetlo ne dopire. Ponekad je parazit vrijeme koje je, kako je moja draga profesorica Šantić govorila, uvijek neskladno malenu čovjeku. ” Magdalena Mrčela, Parazit

“Parazit” je nova zbirka priča splitske autorice Magdalene Mrčele koju je objavila umjetnička organizacija Kugli & Kugli. Za one koji se tek upoznaju s njenim književnim opusom, riječ je o inspirativnoj mladoj autorici kojoj je ovo čak šesta objavljena knjiga, dok su joj prijašnji radovi i priče nagrađivani, a neke od njih ćete moći pronaći i u ovoj zbirci (kao npr. Influensericu). Autoričinim riječima, ova zbirka nastala je iz jednostavnog razloga – straha da priče ne nestanu tako lako kao što nestaju ljudi. Riječ je o 30 kratkih priča koje poprilično vjerodostojno oslikavaju hrvatsko stanje uma te kritiziraju postojeće društvene norme, a osobito su osjetljive na socijalnu nepravdu. Mlade osobe u dvadesetima i ranim tridesetima lako se mogu poistovjetiti s pričama kao što su Podstanar, A gdje je pečat? i Predstavnik stanara, dok su neke priče poput Malog grada za veliki smrad donekle zastrašujuće jer su pomalo proročanske i vrlo bi se lako mogle ostvariti u doglednoj budućnosti.

Spomenutu priču čak bih izdvojila i kao svoj favorit, jer je zapravo kritika na turizam u Hrvatskoj (konkretno u ovom slučaju, riječ je o Splitu) te ukazuje na to kako su ljudi spremni na sve – uključujući ugrožavanje tuđeg zdravlja, samo kako bi dodatno zaradili.

“Obilazak Karepovca strani su gosti, većinom mongoloidi, započinjali s maskama na licu, u blindiranim vozilima. (…) Kvartove smo preimenovali u skladu s ponudom: Mejaši su postali Smećaši, Bilice Gnjilice, Dragovode Mrskovode. Budući da groblje Lovrinac nije moglo primiti horde nadolazećih mrtvih, Dujmovaču smo preimenovali u Smrtovaču (…)” – iz priče “Mali grad za veliki smrad”

Turizam u Hrvatskoj za sobom povlači i još jednu osjetljivu temu, a to je podstanarstvo. U Splitu je to gorući problem jer je najmoprimcima teško pronaći stan na cijelu godinu upravo zbog turizma. Stoga nije teško bilo pogoditi odakle autorici inspiracija za priče Podstanar, Predstavnik stanara i Otkad Cigani imaju plave oči, a na jednoj promociji priznala je da se neke od njih, nažalost, temelje i na njenom osobnom iskustvu.

Kroz autoričine priče nerijetko se provlači i tematika nogometa (Izgorjela kao baklja ivanjska) i priče iz školskih klupa (Kad Petra piše zadaću, Puccini vs MC Stojan, Andrijin križ) te je vidljiv utjecaj raznih autora iz svjetske klasične književnosti, čija se imena – ali i djela nerijetko provlače kroz razne priče (gore već spomenuti naslov Kad Petra piše zadaću, Kafkina kuća itd.). To ne čudi s obzirom da je Mrčela profesorica hrvatskog jezika u jednoj splitskoj gimnaziji (što objašnjava učeničke anegdote, kao i odlično poznavanje hrvatske i svjetske književnosti), te da je veliki fan Hajduka i da je u razdoblju od 2013. do 2016. godine bila novinarka i kolumnistica portala Nogometplus.

Za kraj, povukla bih paralelu i s drugim zbirkama i romanima raznih autora koji – kao i Magdalena, najčešće koriste upravo simboliku kukaca i parazita kako bi opisali određene događaje ili kritizirali postojeće društvene situacije. Tako ranije spomenutu simboliku kukaca i parazita možemo pronaći i u zbirci priča Poštovani kukci autorice Maše Kolanović, romanu Bila sam žohar autorice Jelene Alfirević, zatim kultnoj Preobrazbi Franza Kafke te čak i u filmovima, kao što je južnokorejski Oscarovac Parazit. Magdalenin Parazit odlično se uklapa među navedene književne i filmske naslove te se s njima poprilično lako poistovjetiti, osobito ako ste osoba u ranim tridesetima koja se pokušava osamostaliti i napustiti roditeljsko gnijezdo, ili čak ako ste u srednjim dvadesetima, tek ste izašli s faksa i naivno vjerujete kako će vam vaše znanje i sposobnosti u relativno kratkom vremenskom roku priskrbiti toliko željeni posao. Iznimke dakako postoje, ali su nažalost – rijetkost.

Sestre po trapericama

„Jedne sasvim obične, iznošene i izblijedjele traperice čamile su u trgovini rabljene odjeće u takvom stanju da nikome nije padalo na pamet da ih kupi. Sve dok nisu naišle Lena, Carmen, Bridget i Tibby, najbolje prijateljice od rođenja. (…) Različitih naravi i tjelesnih obilježja, djevojke će na svoje čudo otkriti da, bez obzira na to, traperice svakoj od njih upravo savršeno pristaju. Položit će prisegu, postati sestre po trapericama, a očito čarobne traperice provest će neko vrijeme kod svake od njih, povezujući njihove misli, snove i nadanja.“

Znate li koliko je vremena prošlo otkad sam zadnji put čitala „Sestre po trapericama“? Sigurno 14 godina. A znate li koliko sam bila sretna kada su je članovi mog čitateljskog kluba odabrali kao svoje ljetno štivo? Neopisivo. S nostalgijom sam zaronila među poznate stranice i ponovno proživljavala avanture glavnih protagonistica – Bridget, Carmen, Lene i Tibby. Pored Percyja Jacksona kojeg sam također ponovno čitala prošlog mjeseca (opet u sklopu čitateljskog kluba), čitanje Sestara podsjetilo me zašto toliko volim ove romane za mlade i zašto ih i dalje, nakon toliko vremena, preporučujem za čitanje.

„Sestre po trapericama“ je YA roman objavljen davne 2001. godine pod spisateljskom palicom Ann Brashares. Poigrava se raznim temama kao što su važnost obitelji i prijateljstva, pojam odrastanja i punoljetnosti te na koncu potraga za ljubavlju. S obzirom na to da su svako dotadašnje ljeto provele zajedno, u romanu se opisuje prvo ljeto koje protagonistice romana provode odvojene jedna od druge te djeluje kao svojevrsni „poziv na buđenje“ za svaku od njih. Suočene s raznim problemima i izazovima, četiri prijateljice odrastaju takoreći „preko noći“, prilikom čega se oslanjaju jedna na drugu kako bi se lakše nosile s novonastalim promjenama. Tako same hlače postaju simbol jedinstvene povezanosti među njima.

„Hlače su bile plemenita roda, ali skromne. (…) One vas ne prisiljavaju da im se divite. Sretne su kad mogu obnašati svoju temeljnu zadaću: pokrivati vašu stražnjicu, a pritom je ne činiti krupnijom nego što jest.“

Iako je Brashares autor cijelog serijala, u jednom je intervjuu navela kako ideja za knjigu zapravo nije njena i da potječe od Jodi Anderson, kolegice koja je u to vrijeme radila s njom i koja joj je pričala o ljetu u kojem su ona i njezine prijateljice dijelile hlače, a koje su se na koncu izgubile. Premda Brashares tvrdi da je knjigu objavila uz blagoslov spomenute kolegice, verzije ove priče variraju, pa neki izvori tvrde kako se Anderson obratila izdavačkoj kući Alloy za koju je u to vrijeme radila s idejom o putujućim hlačama, no njena ideja je odbijena, a na koncu ju je preuzela Brashares – tadašnja potpredsjednica kuće Alloy te sama napisala roman (više o tome možete pročitati u sljedećim poveznicama:

Unatoč činjenici da je pozadina o nastanku cijelog serijala pomalo čudna i diskutabilna, to ne osporava činjenicu da je riječ o jednom od najomiljenijih romana za mlade, koji je iznjedrio još četiri nastavka (od kojih su dva prevedena na hrvatski). Također, 2005. godine snimljen je istoimeni film s Blake Lively (Bridget), Americom Ferrerom (Carmen), Alexis Bledel (Lena) i Amber Tamblyn (Tibby) u glavnim ulogama.

„Možda se sreća ne sastoji od krupnih, zamašnih događaja, da ti sve u životu bude na svom mjestu. Možda se sastoji od nizanja malih radosti. Nataknuti papuče i gledati biranje Miss svijeta. Jesti kekse sa sladoledom od vanilije. Stići do sedme razine Dragon Mastera i znati da te čeka još dvadeset razina. Možda je sreća samo stvar pluseva – upalilo se zeleno svjetlo na semaforu čim si do njega stigao – i minusa – grebe te etiketa na stražnjem dijelu ovratnika – koji se događaju svima svakog dana. Možda je svima dodijeljena ista mjerica sreće svaki dan.“

PRIPOVJEDAČICA

“Ako želiš pisati o svijetu, prvo ga moraš razumjeti. (…)”

Objavu posvećenu „Pripovjedačici“ započet ću jednim od brojnih citata koji su mi zapeli za oko dok sam čitala ovu knjigu riječke autorice Martine Frke Milotić. Inspirirana slavenskom mitologijom, „Pripovjedačica“ je roman iz žanra fantastike – žanra za kojeg smatram da je slabo zastupljen u hrvatskoj književnosti. Pripovijeda priču o Danici – djevojci iz drevne loze Pripovjedača, za koju su suđenice odlučile da će vratiti stara božanstva u ljudska sjećanja i na taj način povratiti svima njima snagu pomoću koje će se boriti protiv zle Morane.

Pripovjedan lirskom naracijom, roman me pomalo vratio u djetinjstvo te podsjetio na Ivanu Brlić Mažuranić i njene „Priče iz davnine“. Martina je majstorski odradila svoju „domaću zadaću“ i dobro prethodno istražila mitologiju starih Slavena o kojoj postoji najmanje zapisanih povijesnih izvora, što je s druge strane našoj autorici dalo prostora da te praznine popuni fragmentima vlastite mašte. Također, osim slavenskom mitologijom, roman je uvelike inspiriran i legendama otoka Krka.

„Pripovjedačica“ je na koncu postigla i to da me uspjela motivirati na dodatno istraživanje. Naime, potaknuta prekrasnim opisima mjesta Dolovo i tzv. Mjesečeve planine, nakratko sam knjigu ostavila sa strane kako bi pronašla stvarne fotografije spomenutih lokacija i ostala osupnuta ljepotom koja me dočekala s druge strane ekrana. Iako sam još ovog ljeta planirala uskočiti u auto i istražiti ljepote otoka Krka, bojim se da će moj plan morati pričekati do iduće godine. A dotad držim Martinu za riječ da će me i osobno odvesti do Dolove i Planine Mjesec, pa čak i samog hrasta koji se spominje u knjizi. 😊

Pored svega, moram pohvaliti i samu autoricu koja je zaista strpljivo odgovarala na sva moja pitanja – što uživo, što putem Instagrama. Osjeti se da je jako mnogo truda i vremena uložila ne samo u ovu knjigu, već i u istraživanje koje joj je prethodilo. Njeno poznavanje mitologije i običaja starih Slavena posramilo je čak i mene, koja živim u relativnoj blizini brda koje se zove Perun (nalazi se u Žrnovnici, 15-ak minuta vožnje od Splita) i o kojem znam doslovno samo to – ime. Također, pohvalila bih i Jelenu Hrvoj, zbog čijih mi je predivnih ilustracija knjiga odmah zapela za oko. Tijekom promocije, Martina je na upit o suradnji s Jelenom ukratko objasnila kako je do njihove suradnje uopće došlo te detaljno istumačila značenje cijele naslovnice, a zanimljiva je činjenica kako ilustratorica uopće ne razlikuje zelenu boju. Ta informacija dobiva na dodatnoj važnosti ako malo bolje promotrite naslovnicu i ilustracije u knjizi; primijetit ćete predivne nijanse zelene boje kojom one obiluju, a da ih osoba koja ih je stvorila uopće nije mogla raspoznati. I to daje dodatnu čar svemu.

Nemam prevelikih zamjerki za knjigu, osim činjenice da je po meni trebala biti malo – duža. Ali to zapravo i nije zamjerka, već više poticaj autorici da o tome vodi računa prilikom pisanja svoje sljedeće knjige, a koja je nadam se – već u nastajanju.

Jo Nesbø

Sada kad su se malo slegli dojmovi, vrijeme je da i ja podijelim svoje iskustvo sa slavnim norveškim autorom – Jo Nesbøom.

Promocija, koju je organizirao izdavač Fokus na hit s Gradskom knjižnicom Marka Marulića kao jednim od partnera u organizaciji, započela je nešto iza 18 sati i okupila oko 500-ak Nesbøvih najvjernijih obožavatelja. Održala se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, pod stručnim vodstvom televizijskog novinara Vlade Bobana. Zbijanjem šala koje su nasmijavale ne samo publiku, već i samog Nesbøa, Vlado je omogućio autoru da nadjača tremu koju je imao i osjeća se sasvim ugodno pri svom drugom susretu sa splitskom publikom.

Legendarni autor gotovo se puna dva sata družio s vjernom splitskom publikom te tijekom gostovanja otkrio da je roman Crvendać inspiriran njegovim ocem koji je htio napisati memoare, no nažalost je obolio od raka i memoare nije dočekao. Govorio je i o tome odakle najčešće crpi inspiraciju za pisanje, mogu li fanovi utjecati na njegov rad te kako je njegova kćer zaslužna za nastanak serijala Doktor Proktor. Obavijestio nas je i da HGSS-ovu pamučnu majicu (koju je jednom dobio na poklon) koristi kao pidžamu za spavanje te pitao je li istina da probleme gorskoj službi spašavanja najčešće stvaraju – Česi (zaboravili su mu napomenuti da su i Poljaci tu i tamo problem). Također je najavio i izlazak 13. knjige iz serijala o detektivu Harryju Holeu te ispričao na koji način je njegova zbirka Otok štakora i druge priče inspirirana događajima iz bivše Jugoslavije.

Prilikom gostovanja, Nesbø je otkrio da je cijeli život bio okružen knjigama i da mu je mama bila – knjižničarka. Stoga, kada je došlo vrijeme za pitanja iz publike spremno sam digla ruku, pomalo nespretno uzela mikrofon (potrajalo je dok sam skužila gdje ga uključiti) i predstavila se kao djelatnica jedne gradske knjižnice.

“Evo da se predstavim, ja sam Katarina iz gradske knjižnice (….). S obzirom da ste spomenuli da vam je majka bila knjižničarka, mene zanima što vi općenito mislite o knjižnicama i knjižničarima, kao i o njihovoj budućnosti? ”

Kada mu je prevoditeljica prevela moje pitanje, kratko se nasmijao pa rekao:

In some ways I guess I grew up in a library. (…) Sometimes my mother would work late and so, I would go to the library by my school and I would love to, you know, just wander around the library where grown ups were and the children’s department, so to me was… you know, I guess is the same here that there’s mainly women who work in libraries for some reason. So to me the library was.. you know, just (…) cosy place with always nice women.”

Nakon njegovog odgovora, dvoranom se prolomio smijeh publike i gromoglasni pljesak (nisam 100% sigurna da sam citat točno prenijela – teško je bilo uhvatiti svaku riječ sa snimke u iznimno akustičnoj dvorani, ali sam dala sve od sebe). Nakon još nekoliko pitanja iz publike, uslijedilo je potpisivanje knjiga. Kako se promocija odužila, neki od mojih prijatelja i kolega žurili su doma svojoj djeci/muževima/prijateljima-kojima-su-kasnili-na-piće te je mene dopao nezahvalan zadatak da pored svoje, odnesem i njihove knjige na potpis.

Kada sam napokon došla na red s naramkom od 5 knjiga (😬), skrušeno sam se nasmijala i rekla:
– Sorry.  

Nesbø mi je uzvratio osmijeh, dodavši:
You are the librarian!”

Iskreno šokirana što me prepoznao, iskoristila sam priliku da mu kažem kako je jedan od rijetkih poznatih osoba za koje znam da dijele rođendan sa mnom.
29th of March? – upitao je.
Yes, yes! – odgovorila sam, na što je ponovno uzvratio:
Congratulations to us both!

Uljudno sam mu zahvalila na potpisima i odlepršala iz Muzeja, odmah se lateći svog mobitela i šaljući svima histerične poruke kako me PREPOZNAO JO NESBØ!

Sutradan je nakratko navratio i do naše knjižnice, a moj je zadatak bio predati mu poklone – mali znak pažnje za njega i njegove suradnike. Prilikom dolaska, pitala sam ga:
Hi, do you remember me? – na što je odgovorio:
Yes, you had white… – i pokazao je rukom na sebe, sugerirajući da sam nosila bijelu majicu. Iskoristila sam priliku da ga zamolim da potpiše knjigu i za moju kolegicu, koja je na kraju jedina od svih nas dobila personalizirani potpis (nisam uopće ljubomorna). Zahvalivši mu još jednom na svemu – u svoje ime i u ime knjižnice u kojoj radim, zaželila sam mu sretan put i dobar provod u Zagrebu.

I tako – dragi gospodine Nesbø, hvala još jednom na svemu; na ugodnom gostovanju, strpljivom potpisivanju knjiga i jednom divnom iskustvu kojeg ću pamtiti dok sam živa! Hvala izdavaču i njegovim partnerima koji su nam omogućili ovakvo iskustvo! Hvala Vladi Bobanu na zabavnoj atmosferi koju je stvorio, kao i prevoditeljici na odlično odrađenom poslu! I hvala mojoj kolegici koja je ovjekovječila ovaj moment na slici.

Do sljedećeg druženja! ❤

Izgubljeni ratnici mijena

(Mogući spoileri, so beware…. 🙂 )

U zadnje vrijeme je svaka knjiga u kojoj su među glavnim likovima djedovi i bake, okidač za moje emotivne reakcije. Prvo me rasplakala predivna posveta na kraju knjige “U malu je uša đava” koju je djedu i baki posvetila njihova unuka Tisja, a potom sam susprezala emocije dok sam čitala kraj “Izgubljenih ratnika mijena”, nastavka nagrađivanog romana “Otok čuvara oluja”.

O prvom nastavku ove tzv. Storm keeper trilogije već sam vam pisala i rijetko koji fantasy naslov novijeg datuma me toliko oduševio kao “Otok čuvara oluja”. I to toliko da sam si ga prošle godine kupila zajedno s nastavkom “Izgubljeni ratnici mijena”, čim je potonji ugledao svjetlo dana i napokon dočekao hrvatski prijevod. Iako mi je trebalo malo više vremena da se ponovno uživim u knjigu i njene likove, već prvog dana čitanja prešla sam gotovo polovicu romana i bez problema se “prešaltala” na fantasy mode i otok Arranmore, na kojem se odvija radnja ovog serijala.

Pa da se prisjetimo – na početku prethodne knjige upoznajemo Fionna Boylea, 11-godišnjeg dječaka koji dolazi u posjet djedu Malachyju na irski otok Arranmore. Tamo otkriva legendu o čarobnjaku Dagdi i čarobnici Morrigan, kao i o čaroliji koju je Dagda ostavio za sobom kako bi zaštitio ne samo otočane, već i cijeli svijet od moćne čarobnice. Fionn otkriva i kako otok bira novog Čuvara oluja u svakoj generaciji, a po svemu sudeći novi Čuvar je upravo on.

Na njegovu žalost, baš je njega dopao teški zadatak da zaštiti Arranmore od Morrigan, koja se polagano ali sigurno budi iz dugogodišnjeg sna. I dok sve veći broj dušolovaca na otoku nagovještava Morriganin skori povratak, Fionn se uz pomoć vjernih prijatelja i ostalih stanovnika Arranmorea priprema na nadolazeću bitku. A izgubljeni ratnici mijena – Dagdina vojska vodenjaka za koju malo tko vjeruje da još uvijek postoji, Fionnu su jedina nada.

Ne trebam valjda napominjati kako je nužno pročitati prvu knjigu da se možete uhvatiti u koštac s ovom, inače nećete razumjeti apsolutno ništa. I ovdje, kao i u prethodnom nastavku, okosnicu priče čine svijeće u kojima je zarobljen određeni dio prošlosti, a samo je jedan plamićak dovoljan da pokrene lavinu događaja i odredi u kojem će se smjeru odvijati budućnost glavnih junaka. Teško je reći koji mi je nastavak draži, mada me konkretno u “Izgubljenim ratnicima mijena” jako dirnuo Fionnov i Tarin rastanak s djedom pri samom kraju romana ; moguće i zbog toga što sam se donekle poistovjetila s likovima zbog situacije u kojoj su se tada našli.

Za kraj, rekla bih da su „Izgubljeni ratnici mijena“ idealan roman za ljubitelje fantasyja – osobito one mlađeg uzrasta, iako ga mogu čitati i odrasli (kao primjerice ja 🙂 ). Vjerujem da će svidjeti onima koji traže kratkotrajni bijeg od dosadne svakodnevnice i surove realnosti, jer pruža idealno utočište baš za takve svrhe. Također, roman je ispunjen bićima i likovima s kojima se lako možete poistovjetiti, što je osobito važno za mlađe čitatelje koji se uhvate u koštac s ovom knjigom.

qrf

UP (Nebesa)

Kada vas u 6 sati ujutro umjesto alarma za posao probudi poziv vaše majke, odmah znate da ne sluti na dobro.

Bio je 24. lipnja 2021. godine. Večer prije otišla sam na spavanje, potpuno neopterećena i u slatkom iščekivanju godišnjeg odmora koji je trebao početi za koji dan. Spremala sam se otići za vikend na Lastovo sa svojom Gabrijelom. Obje smo bile poprilično uzbuđene jer je to trebao biti “naš” vikend, bez muževa, momaka i ikakvih obaveza.

Kada mi je tog jutra zazvonio mobitel, a na ekranu se pojavilo ime moje mame, osjetila sam lagani grč u želucu, valjda instinktivno sluteći da nešto nije dobro. Zgrabila sam mobitel i javila se onako u polusnu. Glas s druge strane slušalice kroz plač je prozborio:

“Kate, nema nam više našeg djeda Josipa…”

Lovru, koji je spavao pored mene, probudio je moj urlik kojeg sam u šoku ispustila. Mog djeda, koji je tog ponedjeljka izašao iz bolnice, a mi smo mu baš taj četvrtak trebali doći u posjet, više nije bilo. Zdravlje ga nije više služilo kao nekad, što za njegove godine nije bilo iznenađujuće ali nitko nije očekivao ovakav ishod. Moja tuga tim je bila jača što ga nisam uspjela vidjeti prije nego je otišao, a samo dan prije neki unutarnji osjećaj kao da mi je govorio da otkažem sve dogovore koje imam i otiđem ga posjetiti. Savjest sam smirivala govoreći samoj sebi da ću mu doći taj četvrtak. Kojeg on na kraju nije dočekao.

Drugi šok uslijedio je odmah nakon što mi je mama javila da je djed preminuo. Upravo te večeri baku Anu odveli su u bolnicu jer se u posljednje vrijeme čudno ponašala. Bili smo uvjereni da je pretrpjela moždani udar ili da pokazuje prve znakove demencije. No ono što su doktori otkrili bilo je još gore. Baka je imala uznapredovali tumor na mozgu i prognoze nisu bile obećavajuće.

Pogreb za djeda održan je dva dana poslije, a baka je nakon izlaska iz bolnice odvedena kod mojih roditelja. Da je djed preminuo, saznala je tek kada je došla kući. Postala je emotivna, a narednih nekoliko dana kuća mojih roditelja postala je okupljalište velikog broja ljudi koji su je došli posjetiti. Svi smo znali zašto je toliko ljudi odjednom poželjelo vidjeti baku; jer su bili svjesni da nakon ljeta to više neće biti moguće.

Toga ljeta nisam otišla s Lovrom u Zadar. Odlučila sam to vrijeme provesti sa svojim ukućanima i bakom i biti im svima pri ruci ako nešto zatreba. Lovre se iz Zadra vratio nakon tjedan dana, nakon čega sam se i ja vratila skupa s njim u stan. U jutro 26. srpnja navratila sam ponovno do svojih kako bi mami dobacila neke potrepštine za baku. Provirila sam u sobu u kojoj je baka spokojno ležala i dala joj do znanja sam tu. Mama je rekla da je nešto prije mog dolaska pitala: “Di je Kata?” Kada nije reagirala na moje dozivanje, izašla sam iz sobe i vratila se u stan. Te večeri ponovno se javio onaj unutarnji osjećaj kao da nešto nije u redu. Odagnala sam ga iz glave, misleći kako bi mi mama zasigurno javila da se nešto loše događa. I tada, nešto prije 23 sata, nazvao nas je moj otac i javio nam tužnu vijest.

Baka Ana preminula je 26. srpnja, točno na svetu Anu te samo mjesec i dva dana nakon što nas je i djed napustio. Vjerojatno znate da se ona ne zove zapravo Ana i da sam joj dala ovo ime radi zaštite identiteta. Ali datum na koji je napustila ovaj svijet za nas je svakako simboličan, iz razloga kojeg neću ovdje pisati.

Baka nažalost nije dočekala dolazak moje sestre iz Njemačke, ali nam je sestra kasnije otkrila kako je saznala da je trudna samo dan nakon što je baka preminula. Valjda su stariji naraštaji s razlogom izmislili onu uzrečicu da jedan dolazi, drugi odlazi. Samo nam je žao što je osoba koja je morala otići bila baka Ana.

Nemojte slučajno ni pomisliti da sam drugog djeda – djeda Mirka, išta manje voljela samo zato što o njemu nisam toliko pisala. Njegov odlazak bio je za mene možda manje traumatičan, jer je imao 93 godine i već je donekle bio na zalasku života ali to ne znači da smo išta manje tugovali za njim ili da nam je manje značio. Djed Mirko bio je oličenje dobrote, djed za poželjeti i sve je svoje unuke kad su bili djeca vodio u vrtić ili sa sobom na kupanje. Dobro se sjećam kada je mene i mog brata Juru vodio na kupanje na Bene ili pak samo Juru sa sobom “na balote”. Od svih nas, moj brat je možda za njega bio najviše vezan jer je imao najsvježije i stvarno predivne uspomene na druženja s njim i njegovim prijateljima. Ali svi smo ga svesrdno voljeli i poštovali i za njega svi, a ne samo moja obitelj, možemo reći samo riječi hvale, jer je bio otac, djed i svekar za poželjeti! S druge strane, odlazak djeda Josipa i bake Ane bio je popriličan šok za sve nas jer su do tog ljeta bili relativno dobrog zdravlja i otišli su iznenada, posve neočekivano.

Često ih se sjetim; razmišljam o njima i sada u trenutku dok ovo pišem. Čini mi se kao da sam u ovoj objavi posvećenoj svima njima unijela djelić svoje duše – točno onaj kojeg su njih troje svojim odlaskom ponijeli sa sobom u Raj. Nedavno sam im svima platila Misu i upravo te večeri sanjala djeda Josipa i djeda Mirka. Bili su veseli, nasmijani i zagrljeni. Djelovali su sretno dok su me iz daljine razdragano pozdravljali. Ujutro sam se probudila razmišljajući o onome što sam u snu vidjela.

Nadam se da je to bio neki dobar znak i da im je dobro tamo gdje su sad.

Književne kritičarije

Riječima na riječi.

Life&Socks

Život&Čarape. Život u čarapama. Život bez čarapa. Život...

Knjigaland

...Svetovi među koricama

stranicnik.wordpress.com/

Priče koje (uglavnom) stanu na stranicu.

Marcus Groteskni

"How comforting it was, to know that art can come from a secret self..."