Jedi moli voli

“Kate, već dugo nisi napisala neku objavu.”, podsjetila me nedavno mama pri povratku iz jednog trgovačkog centra. Slegnula sam ramenima ne odgovorivši ništa. Nije da nisam imala o čemu pisati. Samo nisam znala kako sve to sročiti u jednu smislenu cjelinu.

Točno se sjećam trenutka kada sam u siječnju 2021. vidjela šaljivu fotografiju za početak te godine. Iz dosade sam scrollala po bespućima Facebooka kada sam naletjela na nju. Ako se ne varam, objavila ju je Sarah Michelle Gellar na svojoj stranici, a natpis na fotografiji išao je otprilike ovako:

“I’d like to cancel my subscription to 2021. I’ve experienced the free 7-day trial and I’m not interested.”

Tada mi je to bilo smiješno, no kako je godina odmicala dalje, ja sam također poželjela otkazati pretplatu na nju. U razdoblju od samo četiri mjeseca oduzela mi je oba djeda i baku te nažalost i završila s još jednim neočekivanim sprovodom. Jedina pozitivna stvar koju mi je donijela bila je vijest da ću postati teta u travnju 2022. godine, kao i sestrino i još nekoliko drugih vjenčanja na koja smo otišli te godine. A onda se napokon približio dugoočekivani kraj 2021. i pogodite gdje sam ga dočekala? Na balkonu stana, u izolaciji, pitajući se jesam li opet skupila glupu koronu. Još sam dobro i prošla za razliku od nekih mojih kolegica i prijateljica. One su kraj godine dočekale pod temperaturom i nesnosnom glavoboljom te ostatak večeri vjerojatno provele u društvu Netflixa i HBO-a, ako su uopće bile u stanju gledati televiziju.

Ako je istina ono što kažu – kakav ti je prvi dan u godini, takav će biti i ostatak, onda nam se svima loše piše. A bojim se da je 2022. već počela pokazivati da nam ni ovogodišnji scenarij neće biti baš bajan. Tek je sredina siječnja, a ja se već pitam što će se sljedeće dogoditi.

Zapravo nisam uopće o ovome htjela pisati. Htjela sam sljedeću objavu posvetiti baki i djedovima, ali jednostavno još uvijek ne znam kako sročiti sve ono što bih htjela o njima reći. Tako da će objava o njima morati pričekati još neko vrijeme, dok ne budem spremna. Jer ljudi kakvi su oni bili zaslužuju da se o njima piše s poštovanjem.

Zato ću se ukratko osvrnuti na neke pozitivne stvari iz prošle godine, koliko je to moguće:

  • Lovre i ja smo proslavili jubilarnu 10. godišnjicu veze u ožujku prošle godine (na koju smo oboje zaboravili, ali nema veze)
  • Ostvarila mi se dugogodišnja želja da sudjelujem u stvaranju filma, u kojem sam utjelovila glavnog lika (doduše, jest riječ o 6-minutnom filmu za potrebe Knjižnice, ali ga je snimao PRAVI redatelj i nosila sam PRAVE kostime koje nam je posudio HNK Split i film je prikazan i na jednom doduše knjižničnom festivalu, ali koga briga. Glumila sam u filmu.)
  • Postala sam plavuša (prisilno, zbog sijedih. Ne znam koliko je ovo zapravo pozitivno, no dobro)
  • Otišla sam s Lovrom na vojnu turu na otoku Visu i nisam požalila niti kune koju sam dala za taj obilazak. Vrijedi svake lipe. Ali sam zato….
  • …napokon posjetila i Modru špilju na Biševu i požalila zbog utrošenih para. Ne isplati se dati 230 kn za put do otoka i natrag te maksimalno 10 minuta koje provedeš u špilji (iako je prekrasna, bez daljnjeg!)
  • Udala sam sestru, dvi prije, oženila jednog prijatelja iz vrtića i potom i Lovrinog rođaka i sve to u razdoblju od dva mjesec (i da, bankrotirali smo ako koga zanima, ali tko nas pita. 😛 )
  • Saznala sam da ću postat’ tetka u četvrtom mjesecu (sestra nije oduševljena šta će dijete biti ovan, ja sam joj bila dovoljna za cijeli život. Ha ha)
  • Slikala sam se s Gibonnijem
  • Otišla sam kod ortodonta za dogovore oko aparatića za zube (napokon!)
  • Vidjela sam se s prijateljicom koja je šmugnula u Škotsku i koju neću tako skoro opet vidjet 😦
  • Upotpunila sam svoju policu s knjigama s nekoliko novih naslova (i ne, ne znam kada će one doći na red za čitanje, ali neka njih. Lijepo ih je vidit’)

Summa summarum, to bi bilo sve za prošlu godinu. Nadam se da će i rezime za kraj ove biti pozitivan, bez neočekivanih plot twistova i covid potvrda, a upotpunjen nekim novim iskustvima, putovanjima… pa i novim članovima obitelji (ovo se odnosi na onaj dio da postajem tetka, da vam nešto drugo ne bi palo na pamet). 🙂

XOXO
Goss… zezam se.

Vaša Kate 🙂

Gospodar muha (spoiler alert!)

Ovog sam mjeseca za potrebe čitateljskog kluba pročitala Gospodara muha Williama Goldinga, i da vam budem iskrena, još uvijek ne znam što bih mislila o toj knjizi.

Definitivno me ostavila pod dojmom, iako ne nužno pozitivnim.

Roman je pun nekakve simbolike koju nisam uspjela u potpunosti shvatiti, a uzmite u obzir da je ova knjiga u nekim školama lektira, što mi je potpuno besmisleno jer je čak meni, koja sam na pragu 30-te, bila pomalo naporna za čitanje.

No, krenimo ispočetka.

Gospodar muha izdan je prvi put 1954. godine, a originalni naziv je bio Strangers from Within. Ideja za knjigu nastala je nakon što je Golding pročitao Koraljni otok – roman iz 1857. godine i smatrao da prikazuje nerealnu sliku djece na pustom otoku. Stoga ćete u Gospodaru muha naići na niz različitih referenca na Koraljni otok (kao na samom kraju romana, kada časnik kaže: “Znam. Zbilja dobra priča. Kao iz Koraljnog otoka.”). Goldingova biografija otkriva da je u ratu proveo četiri godine – točnije od 1940. do 1944., te je bio svjedok okrutnosti i strahotama koje su ljudi kadri jedni drugima napraviti. Sve što je vidio i doživio mu je vjerojatno i poslužilo kao inspiracija za ovaj roman. Također, 1983. godine je dobio i Nobelovu nagradu za književnost.

Ovaj roman je distopijska priča o dječacima koja razotkriva mračnu stranu ljudske prirode. Spomenuta skupina dječaka doživljava avionsku nesreću koja ih ostavlja prepuštene samima sebi na pustom otoku usred ničega. Unatoč tome što je za vođu skupine izabran dječak Ralph, svaki od preostalih dječaka pokušava uspostaviti kontrolu nad novonastalom situacijom. No njihovi pokušaji, kao i nepoštivanje upostavljenih pravila, neke od dječaka dovode do iznenađujuće brutalnosti i buđenja ne samo primitivnih, već i ubilačkih nagona.

U originalu je Gospodar muha sadržavao cijelo jedno poglavlje u kojem je opisana evakuacija ljudi zbog nuklearnog rata, te se daje naslutiti da se djeci upravo prilikom evakuacije srušio avion na pustom otoku. Samu poantu romana pretpostavila sam već na samom početku – on odgovara na pitanja što se događa kada nema reda i kada nastupi bezakonje, te se pokušava utvrditi ona poznata teza “Daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je”.

Sam je Golding ovako opisao temu Gospodara muha: “Riječ je o pokušaju da se nedostaci društva svedu na nedostatke ljudske naravi. Pouka je da oblik društva mora ovisiti o etičkoj naravi pojedinca, a ne o političkom sustavu, ma koliko on bio logičan i respektabilan. Cijela je knjiga simbolične naravi, osim spašavanja na samom kraju, gdje se pojavljuje život odraslih, dostojanstven i moćan, ali zapravo ogrezao u istom zlu kao i simbolični život djece na otoku. Časnik, koji je prekinuo lov na čovjeka, sprema se odvesti djecu s otoka krstaricom, koja će uskoro isto tako nemilosrdno progoniti neprijatelja. A tko će spasiti odrasle i njihovu krstaricu?” (Epstein 2020, 258.)

Ono što me također prenerazilo je sam naslov, čije sam pravo značenje otkrila tek kada sam malo detaljnije krenula proučavati knjigu. Naime, sam naslov doslovno sugerira vraga, iz razloga što se djeca na otoku pokušavaju uhvatiti ukoštac sa “zvijeri”, ni ne sluteći da su to zapravo oni sami. To otkrivamo u dijelu u kojem jedan od dječaka – Simon, vodi zamišljeni razgovor sa svinjskom glavom. Spomenutu su svinju dječaci na otoku uhvatili i njenu glavu ostavili nabijenu na kolac, kao žrtvu neznanoj “zvijeri” od koje strepe. Zbog mušica koje su je opkolile, Simon ju je nazvao “gospodarem muha”. U tom zamišljenom dijalogu, glava ismijava Simonovu predodžbu da je zvijer stvarni entitet i otkriva mu da su oni – dječaci, prava zvijer, jer je prisutna u svima njima. Također, upozorava Simona da je u opasnosti i predviđa njegovu skoru smrt.

Naslov ne sugerira na zlo koje je prisutno samo u dječacima, već u svima nama ; pitanje je samo koliko ćemo mu dopustiti da prevlada.

Roman je do danas ekraniziran tri puta – točnije 1963., 1975. i 1990. godine, (od čega je verzija filma iz ‘75. filipinska), dok se verzija iz ‘63. smatra najvjerodostojnijim prikazom knjige. Također, knjiga je imala utjecaja i na Stephena Kinga, koji je upotrijebio naziv Castle Rock (Dvorac od stijena) za ime fiktivnog grada koji se pojavljuje u čak nekoliko njegovih knjiga, dok se sama knjiga Gospodar muha spominje se u čak tri njegova romana, kao što su Misery, Cujo Srca na Atlantidi. Vrijedna je spomena i činjenica da je Iron Maiden napisao pjesmu inspiriranu upravo ovim romanom.

Da zaključim i ovaj osvrt, Gospodaru muha bih na skali od 1 do 5 dala ocjenu 3. Ne mogu reći da me knjiga u potpunosti ostavila ravnodušnom, osobito nakon što sam kasnije malo više istraživala o njoj i otkrila raznu simboliku koju u sebi krije. Drago mi je što sam je pročitala jer je riječ o kultnoj knjizi i klasiku kojeg je napisao Nobelovac (dakle, za ovu godinu sam pokrila i te kategorije :D). Pa ipak, čini mi se da bi je malo bolje shvatila da sam je čitala u nekoj starijoj dobi.

Osvrt ću završiti jednim citatom koji me se osobito dojmio i  potakao na razmišljanje ne samo mene, već vjerojatno i svaku osobi koja ga je dosad pročitala:

„(…) Usred njih, onako prljav, raščupan i balav, Ralph je plakao za krajem nevinosti, plakao je zbog tame u ljudskom srcu, plakao je za mudrim, pravim prijateljem Pajcekom koji je odletio u zrak.“

Literatura:

  • Epstein, E. L. 2020. “Napomene o Gospodaru muha”. Gospodar muha, William Golding, 257.-262. Zagreb: Vorto palabra

Sve o Evi : vodič za sanjare / Nena Lončar

Dugo se nisam ovoliko zabavljala čitajući jedan dječji roman, s protagonistom koji je slika i prilika mene u teen godinama te zabavnim citatima, koji u suštini sadrže dublje značenje i razmišljanja o svakodnevnom životu.

Glavni protagonist romana – Eva Brodar, dvanaestogodišnja je djevojčica sklona sanjarenju i kašnjenju, koja za svoj potonji problem krivi tzv. kradljivce vremena. Vječito je u potrazi za nekim novim avanturama, a prilika za novom pustolovinom ukaže se kada njena kujica Bella zaluta u knjižnicu franjevačkog samostana. O njemu po naselju kruže razne priče – između ostalih, i priča prema kojoj knjižnica čuva knjigu potpuno uvezanu u ljudsku kožu.

Ali ne brinite, roman nije inspiriran filmom “Kad jaganjci utihnu”, već legenda o spomenutoj knjizi (koja doduše, zaista i postoji) služi isključivo kao iskra koja potpiruje Evinu ionako bujnu maštu.

“Posezati u posudu s maštom i miješati je sa zbiljom za mene je prirodno kao disanje.”,

u jednom trenutku kaže Eva, dajući nam do znanja koliko daleko sežu njene sanjarije, a u ovoj knjizi ih ne manjka.

No osim što je prožet humorom, roman se bavi i problematikom poljuljanih obiteljskih odnosa te prometnom nesrećom sa smrtnim ishodom – oboje uzrokovanih alkoholom. Iz toga se može iščitati kako roman u sebi nosi i nekakvu moralnu poruku. Iako bi inače bio idealan za djecu od 12 godina starosti, zbog određenih tema koje se provlače kroz njega možda je ipak prikladniji za malo stariji uzrast.

Kao što sam ranije spomenula, “Sve o Evi” vrvi inspirativnim citatima (zbog čega mi je olovka stalno bila pri ruci), a meni osobno najdraži citat je onaj u kojem ona priča o sanjarima.

“Sanjari su posebna vrsta putnika – možda se na svojim putovanjima najviše od svih gube, ali unatoč tome najviše putuju i najdalje stižu.”

Ako se pitate zašto baš taj, odgovor možda leži u činjenici da sam u Evi vidjela sebe, i to ne samo u teen razdoblju, već i sada kada sam skoro na pragu tridesete. A možda i zato što me citat asocirao na scenu iz “La La Landa”, kada Mia Dolan emotivno otpjeva Fools who dream na audiciji koja joj je bila životna prekretnica.

Nena Lončar, autorica ove knjige, rođena je 1968. godine u Krapini. Dosad je objavila već nekoliko romana za djecu i mlade, a za ovaj je osvojila i niz nagrada, kao što su Grigor Vitez 2017. godine te Mali princ godinu dana poslije. Ne znam za vas, ali ja definitivno neću stati samo na ovom romanu! A ne bi trebali ni vi. 🙂

Mamma Mia!

Ljeto 2021., kao i cijelu ovu godinu, nažalost ću pamtiti kao nešto najtužnije u svom životu, jer sam u periodu od samo četiri mjeseca izgubila oba djeda i baku. Uspomene na njih još su uvijek svježe i njihov nenadani odlazak uhvatio je mene i većinu moje obitelji potpuno nespremne. Na priču o njima ipak ćete morati pričekati, jer ne mogu sastaviti dvije suvisle rečenice a da se ne rasplačem pri pomisli kako više nisu s nama.

Pa ipak, kažu da je smijeh lijek za sve, stoga ću s vama podijeliti anegdotu koju je Lovre doživio sa mnom ovoga ljeta, na jednom poznatom hrvatskom otoku.

Znate ono kako se svakog ljeta rugamo Česima i Poljacima da redovito u šlapama i japankama pohode naše najpoznatije planine i vraćaju se s njih u helikopterima HGSS-a? E pa, s ponosom vam mogu reći kako sam i ja ovog ljeta imala vlastiti “Čehinja moment”, i to ni više ni manje nego na otoku kojeg je proslavio nastavak mjuzikla “Mamma Mia!”.

Riječ je, naravno, o otoku Visu.

Aj recite – kome bi uopće palo na pamet u kufer ubaciti i jedan par patika dok se sprema provesti godišnji odmor na otoku? S tim sam argumentom pokušala pobijediti i Lovru kada je otkrio da sam na putovanje ponijela samo japanke i sandale, na što mi je spremno odgovorio:
– Razumio bi da su nam apartman i plaža jedine relacije koje ćemo posjećivati, ali ti si htjela malo detaljnije obići otok, ne znam kako si to planirala izvesti u japankama?

Erm da…. nisam o tome (detaljno) razmišljala.

O tome sam zapravo počela razmišljati tek kada smo se odlučili prijaviti za vojnu turu (eng. military tour) koja je uključivala obilazak skrivenih bunkera i tunela jadranske vojne baze po otoku. Kada smo sljedećeg jutra otišli u jednu od komiških agencija rezervirati svoje mjesto za turu, za svaki slučaj sam upitala djelatnicu trebaju li nam patike za taj obilazak i onako usput je obavijestila kako ih sa sobom uopće nisam ponijela. Djelatnica se nagnula preko stola i zatečeno pogledala moja stopala, na kojima su se u tom trenu nalazile lijepe, crne sandalice. Iz njenog pogleda bilo je vidljivo da me htjela poslati na ono lijepo mjesto gdje svi šaljemo ljude koji su nam upravo digli tlak (kao ja njoj tada), ali je umjesto toga samo pristojno odgovorila:

– … a bolje ovo nego japanke…

Na izlasku iz agencije Lovre mi se počeo podrugljivo smijati, dok sam se ja pitala bi li ipak trebala pokušati pronaći dućan s patikama na otoku, iako sam bila svjesna da bi me to koštalo pravo malo bogatstvo. No srećom se na Visu našla i Lovrina dobra kolegica iz srednje škole, koja je spasila cijelu stvar (uključujući i naš budžet) kada mi je posudila svoje crne starke za turu.

– Bože Kate, pa na otok bez patika? – čak me i ona ukorila, dok je Lovre znalački kimao glavom.
– Pa nisam mislila da ćemo điravat po bunkerima. – promumljala sam ispod glasa, a onda iskapila kavu do kraja i požurila s njom do njenog apartmana kako bi preuzela starke. Prije primopredaje sam ih, naravno, isprobala. Moram vam priznat’ da sam se osjećala kao Pepeljuga kada su joj nataknuli staklenu cipelicu na nogu – starke su mi pristajale kao salivene! Nekoliko puta sam joj zahvalila pri izlasku iz apartmana što mi je spasila živu glavu, a onda bez straha da ću se s Visa vratiti na štakama, krenula s Lovrom na tu dugo očekivanu turu!

(I znate šta – vrijedila je svake kune! Ali o tome ću vam pisati drugom prilikom. 🙂 )

(Za one koji ne vide, brod se zove Mamma Mia 🙂 )

Ti si moje sve

Kad sam prvi put čula naziv novog romana Sanje Srdić Jungić, odmah mi je na pamet pao Oliver Dragojević i njegova pjesma „Ti si meni sve“. Prije nego li sam saznala da je naslov zapravo rečenica koju je autorica napisala suprugu u posveti svog prvog romana, iskreno sam mislila da joj je Oliverova pjesma izvorno bila inspiracija za naslov.

Dakle – „Ti si moje sve“ drugi je roman spomenute hrvatske spisateljice, koja je 2019. objavila svoj prvijenac „Zvijezde među nama“, a kojeg danas možete čitati čak i na engleskom jeziku! Naravno da sam oba njena romana pročitala, ali mi je ovaj definitivno više prirastao srcu.

Neću vam nadugo i naširoko pisati kratki sadržaj, jer pretpostavljam da radnju romana već znate, ali evo ukratko  – Elena Perić djevojka je na pragu punoljetnosti kojoj se jednog naizgled običnog dana život preokrene za 180 stupnjeva, kada u automobilskoj nesreći izgubi i oca i obiteljskog prijatelja. Iz nekada živahne osobe, Elena se u trenu preobrazi u depresivnu verziju sebe, a tragedija ne ostavlja traga samo na njoj, već i ostatku njezine obitelji. Međutim, utjehu pronalazi u ljepuškastom, ali povučenom košarkašu Aleksu iz svoje škole – jedinoj osobi koja joj donekle može pomoći jer je i sam prošao kroz sličnu situaciju.

E sad, koju god recenziju ovog romana sam čitala, svaka je spominjala nekakav izbor pred kojim se Elena našla. Na prvu sam pomislila da je sigurno morala birati između dvije ljubavi (pod tim mislim na dva muškarca koja su joj se sviđala), a kad sam počela čitati knjigu, mislila sam se: „Pa tko bi se uopće doveo u situaciju da bira između Aleksa i nekoga drugoga?“ A onda je došla sredina knjige i ubrzo sam otkrila između koga je to Elena morala birati, i moram priznati da me taj blagi plot twist poprilično iznenadio, a pogotovo priča koja je išla uz njega. Ili bolje rečeno – legenda, za koju dotad nisam nikada ni čula (bravo Sanjo, zapravo si me nakon čitanja natjerala na istraživanje). Dalje vam neću otkrivati, ako vas zanima o čemu je riječ, morat ćete otkriti sami.

Jedan od razloga zbog kojih mi je ovaj roman malo više prirastao srcu nego „Zvijezde“ jest u tome što je prožet autobiografskim elementima i to cijeloj priči daje nekakvu dodatnu težinu. Naime, sama je autorica u osjetljivom razdoblju ostala također bez svog oca i daje se naslutiti kako je svoje emocije, ali i emocije svojih bližih pretočila u svoj drugi roman. Ja sam to osjetila dok sam čitala roman, i čak mi se pri kraju i plakalo, a nisam bila u pms-u.

Također, ako inače pratite ovu autoricu, njene knjige i njenu stranicu na Facebooku, u određenim dijalozima možete vrlo lako prepoznati autoričina vlastita razmišljanja o određenim temama u Hrvatskoj, što se osobito primjećuje u Eleninom razgovoru s Benjaminom o situaciji s knjigama u Hrvatskoj. To je isto jedan od razloga zbog kojih mi je knjiga dobro “sjela” – čak i ja u knjizi koju pišem često koristim dijaloge i razmišljanja iz svoje okoline. Mislim da je to odličan izvor inspiracije, pogotovo ako se smisleno uklopi u napisani tekst.

No možda najveći razlog zašto mi se knjiga dopala jest taj što sam u nekim situacijama zapravo prepoznala sebe. Baš kao i Sanja i Elena, i moj je Lovre u ranoj dobi ostao bez oca. Nas dvoje smo često razgovarali o tome bi li se naši životi uopće isprepleli da je njegov tata danas tu, jer je velika šansa da bi onda cijela Lovrina obitelj živjela u Splitu, a ne u Zadru, gdje smo se nas dvoje i upoznali. Ja sam uvjerena da bi se naši životni putevi prije ili kasnije sreli, dok on baš i nije u to siguran. Vjerujem da je ista dvojba mučila i autoricu i ono vječno pitanje “Što bi bilo kad bi bilo?” i da je upravo ono bilo ključni pokretač za cijeli roman kojeg danas držimo u ruci.

Stoga, ako ste u prilici, toplo preporučujem da prošetate do najbliže knjižnice ili knjižare i posudite ovu knjigu. U mnogočemu se razlikuje od Sanjinog prvijenca, a osim divnom pričom i dosjetljivim dijalozima, ispunjena je i emocijama koje je sama autorica pažljivo utkala u nju ; malo ćete se smijati, možda čak i plakati, a na koncu ćete se i vi pitati bi li upoznali svoju srodnu dušu da su stvari u vašem životu išle u malo drugačijem smjeru.


Šljive koštica ili srndaća koščica

Sjećate se onog mog cimera s faksa kojem sam jednom bijelo rublje (slučajno) obojila u nijanse crvene i roze boje? Malo je reći da nije bio oduševljen time.

Ali je zato on mene i cijeli naš krug prijatelja oduševio kada je krajem travnja obznanio da je – objavio svoju prvu knjigu!

Najbolje od svega je što je to uspio sakriti od svih svojih prijatelja, pa čak i vlastite obitelji i praktički nas doveo pred gotov čin kada je na Facebook profilu predočio naslovnicu svoje knjige, na kojoj je bijelim slovima bio ispisan naslov: Šljive koštica ili srndaća koščica.

Iako će ovo vama biti vjerojatno prvi doticaj s književnim opusom Marka Silova, ja sam se s njim upoznala još za vrijeme studija i otada zdušno pratim njegov rad. Istinski sam fascinirana njegovim stilom pisanja – idealnom kombinacijom Edgara Allana Poea i Etgara Kereta, zbog ludizma, apsurdnosti i mračnog ozračja kojim njegovi tekstovi katkad odišu. Neke od proznih minijatura iz njegovog prvijenca slikovito sam zamišljala kao filmske isječke kultnih hororaca te osjetila blagi utjecaj Quentina Tarantina, Tima Burtona, Guillerma del Tora i Ryana Murphyja na njegov stil pisanja, unatoč tome što se radi o filmskim redateljima, a ne autorima knjiga. Oduševljavali su me dosjetljivi dijalozi njegovih likova i ostavljale bez teksta spoznaje o pravom značenju nekih kratkih priča (kao npr. Ovacija/ovulacija).

Šljive koštica ili srndaća koščica” lako je čitljiva zbirka koju možete progutati cijelu za vrijeme jedne popodnevne kave, no za bolje razumijevanje nekih tekstova možda ćete je morati pročitati i dvaput. Jer – tek nakon što sam dovršila zbirku i prodiskutirala je sa svojim bivšim cimerom, shvatila sam značenje nekih priča, kao i neke poveznice među njima koje dotad nisam uviđala, sve dok mi sam autor nije “otvorio oči”.

S obzirom na to kako je prozna minijatura novitet na hrvatskoj književnoj sceni, Marko Silov je idealan autor koji će vas pobliže upoznati s tim pojmom ako se dosad niste susreli s njim. Do njegove zbirke taj mi je pojam bio relativno nepoznat, no Markov prvijenac proširio mi je vidike i ponukao na razmišljanje da se i sama jednom okušam u pisanju prozne minijature. Tko zna – možda upravo vas natjera da izađete iz svoje komfor zone i usudite se i vi napisati nešto drugačije.

A sada vam pružam kratki sneak peek u neke od Markovih minijatura ; nadam se da će biti dovoljne da i vas zaintrigiraju i ponukaju da odete do svoje najbliže knjižnice ili dodate i ovu knjigu na svoj popis za čitanje! Također, izdvojene pričice meni su među omiljenijima iz ove zbirke, a onima koji se prvi put susreću s Markovim pričama može vrlo lako promaknuti činjenica – kao što se, doduše, dogodilo i meni – da u priloženom isječku likovi igraju popularnu igru “kaladont”.

Krljušt – štuka – vješala

“Ako pobijediš, odvezujem te.”
“Stvarno?”
“Najstvarnije. Jesi li spremna?”
“Jesam.”
Angel ispali:
“Krljušt.”
Mae uzvrati:
“Štuka!”
Angel cokne jezikom i gurne stolčić pod njenim nogama.
Grlo zazvekeće, greda zamekeće.

“Prava si štuka!”

Prisustvo trećega

Dvoje spava, ali troje njih hrče.

ISIJAVANJE

Iako sam si obećala kako više nijednu knjigu neću kupiti ili posuditi dok ne pročitam ono što imam kod kuće, nisam mogla odoljeti iskušenju kada su mi na izlogu knjižnice pažnju privukla crvena slova jedne knjige, isijavajući već poznati mi naslov i pozivajući me da je uzmem u ruke te pogazim vlastitu riječ koju sam samoj sebi dala.

“Eh. Da sam ja dobila posao kućepazitelja u Overlook hotelu, mislim da bi bila lakša meta nego Jack Torrance..”, pomislila sam uzimajući “Isijavanje” u ruke i noseći ga prema pultu.

Nemate pojma koliko smo se sestra, brat i ja grozili filma “Isijavanje” (The Shining) kada je stigao u našu videoteku, i to ni više ni manje nego zbog plakata koji je prikazivao Lorraine Massey, onu sablasnu staricu iz sobe 237 (ilitiga 217 u knjizi). Kad sam se nakon nekog vremena napokon odvažila pogledati to Kubrickovo remek-djelo, začudila me činjenica da su upravo tu ženu – koja se na ekranu pojavljuje svega par minuta, stavili na golemi poster. I da baš taj poster više nigdje ne mogu pronaći, pa čak ni na internetu.

Mislim da je radnja knjige svima više – manje poznata : Jack Torrance, liječeni alkoholičar s povremenim izljevima bijesa, stiže u hotel Overlook u Coloradu, kako bi sa svojom obitelji – ženom Wendy i sinom Dannyjem, radio kao kućepazitelj tijekom zimskih mjeseci. Jack je primoran prihvatiti navedeni posao jer je prethodni izgubio kada je u jednom od svojih bijesnih ispada, napao učenika škole u kojoj je radio. Usprkos činjenici što je prethodni kućepazitelj u tom istom hotelu ubio svoju ženu i dvije kćeri zbog tzv. „kabinske groznice“, Jack i Wendy useljavaju u Overlook, nesvjesni izrazito rijetkog dara kojeg ima njihov petogodišnji sin Danny – poznatog i kao “isijavanje”. Zbog tog dara Danny ima sposobnost vidjeti stvari koje su drugima nevidljive, kao i zlokobne događaje koje im priprema Overlook i duhovi koji ga nastanjuju.

Jedna zanimljivost koju nisam znala vezanu za “Isijavanje” jest ta da je Kinga za pisanje ove knjige inspiriralo jedno stvarno mjesto, već tada dobrano poznato po duhovima koji tamo navodno obitavaju. Riječ je naravno, o Stanley hotelu, smještenom u Estes Parku u Coloradu, kojeg je davne 1909. godine izgradio Freelan Oscar Stanley. Stanley je bio američki izumitelj najpoznatiji kao suosnivač kompanije Stanley Motor Carriage Company, koja je do 1920. proizvodila automobile na parni pogon.

Stanley Hotel, Colorado

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Stanley_Hotel#/media/File:The_Stanley_Hotel_in_Estes_Park,_a_town_on_the_eastern_edge_of_Rocky_Mountain_National_Park_in_north-central_Colorado_LCCN2015633407.tif (17.5.2021.)

Godine 1974. Stephen King je u spomenutom hotelu odsjeo sa svojom suprugom Tabithom. Noć su proveli upravo u kultnoj sobi 217, u kojoj su kasnije Jack Torrance i njegov sin Danny imali bliski (i nimalo ugodan) susret sa stanovitim ženskim duhom. Nedugo nakon dolaska u hotel, King i njegova žena shvatili su da su došli pred samo sezonsko zatvaranje te su bili jedini gosti hotela. Poslužena im je večera u praznoj blagovaonici, popraćena glazbom koju je svirao orkestar. Na kraju večeri završio je u baru, gdje mu je piće poslužio barmen po imenu Grady.

“Except for our table all the chairs were up on the tables. So the music is echoing down the hall, and, I mean, it was like God had put me there to hear that and see those things. And by the time I went to bed that night, I had the whole book in my mind.”

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Shining_(novel)

Te je večeri Stephen King sanjao svog trogodišnjeg sina kako uspaničeno trči hodnicima hotela, osvrćući se preko ramena očiju raširenih od straha te bježi od vatrogasnog crijeva koje ga je proganjalo (poznato?). Kada se naglo probudio iz te noćne more, King je ustao i zapalio cigaretu, a do trenutka kada ju je i zgotovio, već je u glavi imao kostur svoje nove knjige, koju još uvijek prati kultni status – pune 44 godine nakon što je objavljena.

Danas i ptice na grani znaju da King nije bio pretjerano oduševljen Kubrickovom ekranizacijom njegovog djela, unatoč tome što se smatra jednim od najboljih horror filmova ikad snimljenih.

A iako sam osobno veliki obožavatelj Kubrickovog “Isijavanja” i dosad sam ga odgledala barem tri puta, nakon pročitane knjige postalo mi je jasno zašto se film Kingu nije svidio.
Kubrick je naime, knjigu samo iskoristio kao temelj za neku vlastitu filmsku verziju knjige i pritom je lišio nekih ključnih elemenata, kao što su primjerice životinje od živice ili prikaz Wendy kao puno snažnijeg ženskog lika nego li je to vidljivo u filmu. A dok sam čitala, bilo mi je žao što su određeni događaji iz knjige izbačeni iz filma, kao primjerice onaj u kojem su Dannyja počele napadati ose koje su trebale biti mrtve, dok je scena u sobi 237 (217) puno slikovitije prikazana u knjizi, i to toliko da me uhvatila nervoza dok sam je čitala (nakon toga sam knjigu nastavila čitati samo tijekom dana). Film je također bio lišen scene sa satom i sa spisima u podrumu hotelu (tko je čitao, znat će), koje su po meni također ključne za radnju cijele priče (osobito dio sa spisima), dok je sam kraj potpuno izmijenjen i iako nije nužno loš, mislim da bi se bolje uklopila originalna verzija koju je King zamislio i napisao.

Ono čega je, međutim, knjiga bila lišena (a voljela bih da nije) je kultna scena s blizankama u kojoj pozivaju Dannyja na igru.

Unatoč tome što je na početku čitanja knjiga bila malo konfuzna, s vremenom sam uhvatila određeni ritam i postupno razaznavala situacije u kojima čitam Jackove i Dannyjeve misli ili situacije u kojima se s njihovim razumom poigrava sam hotel. Također, što je knjiga dalje odmicala, postajala je sve napetija i strašnija, dok me spektakularna završnica držala u potpunoj neizvjesnosti i strepnji za sudbinu troje glavnih likova. Mislim da je važno naglasiti i da mi je u svemu tome pomoglo prethodno gledanje filma, inače ne bih na prvu baš shvatila da Danny ima određeni dar (a za one koji žele znati više, 1997. godine snimljena je i mini-serija na kojoj je radio i sam King te se pojavio i u cameo ulozi, a sama serija je snimana upravo u hotelu koji je inspirirao cijeli roman. Pa ipak, nikada nije stekla kultni status koji danas prati i istoimeni film).

Moj zaključak na kraju svega je da je King neprikosnoveni genijalac kojeg opravdano prati status kultnog pisca i jednog od najboljih autora današnjice. Iako mi je i dalje njegova najdraža knjiga “Groblje kućnih ljubimaca” (valjda jer predstavlja moj prvi dodir s Kingom i njegovim književnim opusom), “Isijavanje” me na početku donekle odbijalo jer ga nisam shvaćala, no kako je knjiga odmicala dalje, postajala je sve napetija i to do te mjere da sam je izbjegavala čitati pred spavanje i uzimala je u ruke samo tijekom dana. Na kraju mi je postalo drago što nisam odustala od čitanja jer me doslovno prikovala za krevet dok nisam došla do samog kraja. Mišljenja sam da stvarno moraš biti genijalac i imati talenta da uspiješ ljudima utjerati strah u kosti samo putem pisane riječi, a to ne može baš svatko.

Stoga – ako ste fan horrora, priča o duhovima i knjiga zbog kojih noću nećete moći zaspati, a i ako ste inače upoznati s Kingovim književnim opusom, ovo je definitivno knjiga za vas! Nemojte odustati na samom početku, jer vas kraj definitivno neće ostaviti ravnodušnima! A ako vam se knjiga toliko svidi i budete se pitali što se kasnije dogodilo s Dannyjem i njegovom majkom, razveselit će vas podatak da je King 2013. godine objavio nastavak pod nazivom Doctor Sleep po kojem je također snimljen istoimeni film i kojeg odnedavno možete pročitati i u hrvatskom prijevodu (i čiju ćete recenziju također uskoro čitati i na ovom blogu – nadam se 🙂 ).

I love you, Philip Morris

“Danas sam prvi put nakon osam godina zapalila cigarillo.“, pohvalila se Ivana na izlazu iz banke. Upravo je s Brigitom krenula na pauzu.

„Ček molim? Ti si bila pušač?“

„Da da. Ali jako kratko, samo tri godine.“

Ušetale su u obližnji dućan i otišle do aparata za kavu.

„Ja sam bila pušač pet godina.“, sramežljivo prizna Brigita.

„Pet godina? Ma daj? Kad si prestala?“

„Kad sam diplomirala i morala se vratiti kući. Da mi roditelji ne bi saznali.“, odgovorila je i pritom nostalgično uzdahnula. „Fali mi svakog dana.“

„Totalno te razumim’.“, suosjećajno reče Ivana, uzme kavu iz aparata i zaputi se do pekare. „Ali cigarillo nije baš isto što i cigara.“ reče znalački, pa zastane. „Mislim barem. On se više puši onako iz gušta. Još si natočiš i malo višnje u bićerin i – di ćeš bolje!“ Brigita potvrdno kimne glavom, kao da razumije. Ivana nastavi:

„Taman mi je dobro doša’ od ovog cilog stresa na poslu.“

Brigita se na to samo nasmiješi. Točno je znala na što Ivana misli, bez previše detalja. Protekli tjedan na poslu bio je takav da je vrlo lako mogao poslužiti Danteu kao inspiracija za “Božanstvenu komediju”. Konkretno – za Pakao. Znala je da raditi s ljudima nije lako, ali taj tjedan se pokazao iznimno teškim.

“Hoćemo prošetati do parka?”, upita Ivana i prene Brigitu iz razmišljanja. Kako su kafići već duže vrijeme zbog pandemije bili zatvoreni, nisu ni imale previše izbora. Brigita potvrdno kimne glavom i one se zajedno upute prema parku u blizini banke. Sjednu na jedinu slobodnu klupu i Ivana započne monolog o filmovima koje je gledala. Njeni monolozi su bili česti i katkad zamorni, ali Brigita se s vremenom navikla na njih. Iako je ovog puta tema bila čak zanimljiva, Brigita je bila umorna od posla i jednostavno se isključila. To je često znala raditi u posljednje vrijeme. Misli bi joj odlutale same od sebe i najčešće završile na najbližem predmetu ili osobi koja bi joj se našla pri ruci. Ovoga puta je to bio alepski bor pokraj njihove klupe. Pitala se hoće li i njega uništiti potkornjak kao i većinu stabala na Marjanu. Nije stigla dublje razmisliti o tome, jer ju je Ivana upravo pitala kako joj se svidjela DiCaprijeva gluma u “Odbjeglom Djangu” i misli li da bi bilo bolje da je dobio Oscara za tu ulogu, nego za “Povratnika”.

“Ovaj…. iskreno, nisam gledala “Povratnika”, tiho je odgovorila Brigita, pa dodala. “Ali u “Djangu” je bio izvanredan.”

Ivana je zadovoljno kimnula glavom i potom nastavila svoj monolog. Više se nije bavila DiCaprijevom glumom, već se prebacila na Daniela Day-Lewisa i jedini mjuzikl koji je tijekom svoje karijere snimio, film “Devet”.

“To je zasigurno jedan od njegovih najgorih filmova koje sam pogledala.”, pomisli Brigita, ne rekavši svoju misao naglas. Nakon dvominutnog slušanja Ivane, vratila se ponovno snatrenju. Ovaj put nije razmišljala o potkornjaku, već nečemu što joj je bilo mnogo poznatije.  Krajičkom oka primijetila je starca koji je sjedio na klupi pored njihove i pušio cigaretu. Miris duhana dopro je do njenih osjetila i vratio je tri godine unatrag. Kako joj je samo nedostajao taj miris! Poželjela je da se nikada nije vratila u svoj rodni grad i da je i dalje mogla skrivećki uživati u svom omiljenom poroku. Malo joj je nedostajalo da se istog trena ne zaleti do najbliže trafike i kupi si kutiju najdražeg joj Chesterfielda. Dugog plavog.

“Asti, pa već je prošlo pola sata!”, uzvikne odjednom Ivana i skoči s klupe. “Kako vrijeme brzo prolazi!”, prokomentira i zatakne si torbu na ramena.

“Da, kad si ti jedina koja priča…”, pomisli Brigita i pođe za njom. Prije odlaska baci još jedan halapljiv pogled na starca koji je i dalje spokojno sjedio i pušio cigaretu u svojoj ruci.

Nije imao pojma koliko mu samo zavidi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Zidni je sat napokon otkucao 20 sati. Brigita se protegne u svojoj sjedalici i umorno zijevne. Cijeli protekli tjedan bio je toliko naporan, da je jedva dočekala dolazak vikenda kako bi malo došla sebi. Osvrnula se oko sebe i primijetila da Ivana nije na svom uobičajenom mjestu.

“Sigurno je otišla na zahod.”, pomisli i munjevito ustane sa stolice. Potom zgrabi svoj kaput i torbu te odmaršira kroz vrata banke, prije nego li Ivana primijeti da je nema. Bilo je neopisivo olakšanje napokon malo uživati u samoći i za promjenu čuti vlastite misli.

“Moram u dućan..”, sjeti se šetajući, a zatim zaokupljena vlastitim mislima ni ne primijeti da je upravo promašila ulazna vrata Victe. Ta spoznaja joj dođe do glave tek nekoliko metara dalje, zbog čega naglo zastane i frustrirano uzdahne. A onda joj se pogled zaustavi na trafici preko puta ceste. Bilo je jednostavnije otići do nje i kupiti par sitnica koje će joj večeras trebati, nego li se vraćati skroz natrag do Victe i onako iscrpljena od cjelokupnog tjedna obavljati mjesečnu kupovinu. Stoga brzo pretrči cestu tamo gdje ne bi smjela i odmaršira do trafike kupiti što joj treba.

Jedna joj se stvar posebno bila na pameti. A imala je samo tri riječi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

“Večer ekipa, kod kuće sam!”, uzvikne Brigita ulazeći u stan i izuvajući čizme u hodniku. Odgovori joj tišina.

“Zdravooooooo…..”, pokuša još jednom i ponovno ne dobije odgovora. Polako obiđe sve prostorije u stanu, a kad se uvjeri da joj nema ni supruga ni djece i da je potpuno sama kod kuće, natoči si malo višnjevače u bićerin i otvori vrata balkona. Usput zgrabi torbu koja joj se našla na putu i napokon sjedne za vanjski stol. S olakšanjem digne umorne noge na omanji bančić i posegne za nečim u torbi. Na blagoj svjetlosti ulične svjetiljke zabljesne kutijica u njenoj ruci i golema slova ispisana na njoj – Chesterfield blue. Dugi. Brigita zgrabi upaljač na dnu torbe i zagleda se u njega.

“Par sitnica koje će mi večeras trebati….”, pomisli sa smiješkom i napokon zapali tu cigaretu. Dočeka je kao starog prijatelja u čijem društvu želi biti što duže. Ah, kako joj je samo nedostajao nikotin i miris duhana u kosi.

Već se dugo vremena nije osjećala tako ispunjeno i slobodno.

How to lose a guy in – one day!

“Ja čitam ovaj tvoj blog samo da vidim oćeš li napisat’ napokon neku priču vezanu i za mene!”, jednog dana mi je pribotunala moja Gabrijela. Zamišljeno sam je pogledala i počela razmišljati koliko je znam i ima li stvarno nekakva anegdota vezana uz nju, a koju sam propustila spomenuti. Odmah mi je u glavi niknula slika Monike. S njom imam ludih priča napretek. No Gabrijela je bila poprilično drugačiji tip osobe, iako je i ona znala izvoditi gluposti pod Monikinim utjecajem.

Danima nakon tog razgovora i dalje sam razmišljala o komičnim situacijama koje sam imala s Gabrijelom. Odjednom sam se lupila rukom po čelu.

“Pa tuko jedna! Kako se nisi odma’ sitila!”, zažugala sam samoj sebi. Odmah sam joj poslala poruku.

“Ajme! Pa sićaš li se kad si slučajno poslala poruku onom tipu, umisto da je pošalješ Dunji? I kad si Monikinoj maloj kupila ukletu igračku?”

“Kupila ukletu igračku . Hahahahahahahha” – odgovorila mi je.

“Pa al’ nisi :P” – uzvratila sam. I upilala je da mi da zeleno svjetlo za “priču s Dunjom.”

Naime, zadnje ljeto prije nego smo krenule na fakultet, Gabi i ja smo znale povremeno “udriti đir” po Bačama, Ovčicama i Firulama, najčešće u večernjim satima. U to vrijeme joj se sviđao jedan dečko, no problem je bio u tome što je stalno slao nekakve nejasne signale, koje ni NASA ne bi uspjela dešifrirati. I dok smo tako jedne večeri đirale po Firulama i sjele na zidić da predahnemo, Gabi se istovremeno dopisivala sa svojom Dunjom i tim “NASA” tipom, vidno isfrustrirana njegovim ponašanjem. U jednom trenu, dok sam se ja zabavljala sa samom sobom i hvatala zjake okolo, Gabrijela je počela uspaničeno vikati.

“Ajme ne, ne, NE! Ajme meni!”

Iznenađeno sam poskočila sa zidića. “Šta je, šta je??”

“Ajme ne!”, i dalje je žalila, udarajući se po čelu i usplahireno nešto tipkajući po mobitelu. Potom me tužno pogledala.

“Kate, poslala sam poruku njemu.” Ja sam je i dalje promatrala telećim pogledom, ne razumjevši gdje je nastao problem.

“Napisala sam Dunji cijelu poruku kako me živcira njegovo ponašanje, izgadila sam ga u ciloj poruci i umisto Dunjinog, utipkala njegov broj.”

Muk. A onda se plažom prolomio moj grohotan smijeh.

“ŠTA SI NAPRAVILA?”, uzviknula sam, valjajući se od smijeha na Firulama. Gabrijela, koja je i dalje čvrsto stezala svoj mobitel, ni sama više nije bila sigurna bi li se trebala smijati ili plakati.

“Baš si neki prijatelj.”, promrmljala je više sebi u bradu, dok sam i ja dalje urlala od smijeha pokraj nje.

“A šta bi drugo tribala? Skakat’ skupa s tobom u panici?”, procijedila sam između cerekanja.

“Bilo bi poželjno!”, uzvratila je ona i nastavila žalosno zuriti u ekran mobitela, kao da će se nekakvom magijom problem sam od sebe riješiti.

Da vam budem iskrena, ne sjećam se kako je Gabi riješila tu zavrzlamu, ali ću vam samo reći da na kraju nije završila s tim tipom. Ne znam je li tome kumovala kobna poruka na mobitelu ili činjenica da je dečko sam po sebi bio enigma. Vjerojatno ovo prvo. Sva sreća što Gabi nije pisala scenarij za film “Kako se riješiti frajera u 10 dana”, jer bi im totalno poremetila cijeli koncept. Ili bi možda čak pomogla Andy da ubrza proces i izgubi Benjamina puno ranije. Ali onda ne bi imali happy end i to ne bi postala jedna od najomiljenijih romantičnih komedija na svijetu (barem što se mene tiče).

A priča o ukletoj igrački? O tome ću vam nekom drugom prilikom.

Božićna priča (Croatian Christmas Carol)

6. 12. 1991. godine, u dubrovačkom rodilištu i na dan bombardiranja samog grada Dubrovnika, rodila se moja prijateljica Nikolina. Ime je dobila po svecu na čiji je spomendan došla na svijet. Dok ju je njena majka njihala u svome naručju i promatrala s ljubavlju, istovremeno je strepila za svoga muža koji se nalazio tamo negdje na bojištu, boreći se za svoju domovinu i ne znajući da je dobio kćer.

Istoga dana u Splitu, još je jedna majka u šestom mjesecu trudnoće zamišljeno gledala kroz prozor, pitajući se gdje je njezin suprug sada. Samo dva tjedna ranije rasplakala se svom doktoru kada mu je došla na pregled, jer je zbog stresa iznenada prokrvarila. Kada ju je upitao što želi za sv. Nikolu, kroz suze mu je odgovorila:

“Samo želim da mi se muž vrati doma.”

Dok je i dalje zaokupirana vlastitim mislima gledala kroz prozor, iznenada se začulo zvono na vratima. Mlada majka se prenula i začuđeno krenula prema njima.

“Tko bi to mogao biti?”, pitala se, jer nikoga nije očekivala u gostima.

Otvorivši ih, preneraženo je uzdahnula. Na vratima se nalazio mladi čovjek u svojim tridesetima, obraslog lica i odjeven u vojničku uniformu.

Mlada se žena bacila u zagrljaj svom suprugu – mome ocu, i briznula u plač. Pritom je u sebi zahvalila svetom Nikoli za molitve koje joj je uslišao i za veliku želju koju joj je ispunio. Nitko nije očekivao da će tata toga dana doći.

Nešto kasnije, pročulo se po naselju da se moj otac vratio kući i brojni susjedi nahrupili su u njegov dom da ga pozdrave. Moja mama je brzo zgrabila torbu i odjurila do najbližeg dućana. Iako je bio zatvoren, zamolila je vlasnika – ujedno i našeg susjeda, da joj otvori vrata, kako bi mogla počastiti sve te silne ljude koji su došli .

Mama mi je poslije pričala kako se pjevalo i slavilo do kasno u noć, jer se moj tata vratio doma.

Nekoliko godina nakon rata cijela je obitelj ponovno bila na okupu, ovaj put pojačana za još jednog člana – mog mlađeg brata Juru. Nama poklone nije donosio Djed Božićnjak, već mali Isus. A kad smo bile sasvim male i dok Jure još nije ni bio u (tatinom) planu, sestra i ja bi trčale na spavanje kako bi mali Isus što prije došao u našu kuću i ostavio poklone ispod božićnog drvca. Pokloni su nas čekali i kod baka i djedova, a kod maminih roditelja – Josipa i Ane, najčešće bi nas dočekalo donje rublje. Zbog toga bi mamu uvijek naivno pitale: “A zašto nam mali Isus kod djeda i bake uvijek ostavlja samo gaćice i majice?”

Od ostalih uspomena vezanih uz Božić i vrijeme adventa, sjećam se kako bi mama redovito premještala kuglice koje bi sestra i ja nespretno postavile na bor, kako je Simba pojeo ruku jednom od sveta tri kralja i kako je na ponoćki jednom poznaniku omanji zvučnik pao na glavu, a već je na čelu imao kvrgu od relativno svježe prometne nesreće. Očajnički sam se trudila da me tada ne izda glas i da se crkvom ne zaori moj histerični smijeh, ali mi se ipak oteo pokoji hihot, dok su mi se iz očiju izdajnički izlijevale suze smijalice, unatoč mojim nespretnim pokušajima da ih zatomim. Ponoćke sam najčešće pohodila s prijateljicom Anteom i njenim tadašnjim dečkom (a današnjim mužem) Nenom te u društvu još nekolicine naših prijatelja i poznanika. Obavezna tradicija prije odlaska na ponoćke bila je zagrijati se uz kuhano vino na kućicama na Rivi, potom otići na misu, a onda svak’ svojoj kući “na pršut i francusku”.

No na koncu su odrastanje, vjenčanja i dolazak djece učinili svoje, te su se naša druženja i tradicije s vremenom pomalo prorijedile. Moje ponoćke u Splitu zamijenile su povremene ponoćke u Zadru, druženja s prijateljima za vrijeme blagdana ustupila su mjesto druženjima sa sestrom koja bi obično u to vrijeme stigla iz Njemačke, a umjesto s majkom, bor sam sada kitila s Lovrom, svojim mužem.

Iako stara poslovica kaže: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.”, i odrastanje ima svoju čar.

Čak i kada je obilježeno pandemijom svjetskih razmjera, poplavama i potresima zbog kojih se pitaš jesu li to jahači apokalipse negdje na vidiku.
Čak i kada dođe vrijeme da iseliš iz roditeljskog gnijezda, pa ti pola plaće ode na stanarinu i režije.
Čak i kada ti muž u stanu koji nije ni vaš, zapali kuhinjski element i razbije zrcalo u zahodu, pa vam dio vaše bijedne ušteđevine otiđe na puste popravke.

Da, čak i tada.

A znate kako se još kaže – kad vam život da limun, napravite limunadu. Stoga, mislim da je vrijeme da si iscijedimo jedan dobar napitak i spremno dočekamo i tu 2021.

geekosfera

Mini grupa zaljubljenika u knjige, serije i filmove!

NeDostojevska

priča, san, pisanje, mašta, književnost, život

Volim te, otoče

Priče, ljudi, legende

Moonkitty

Životne teme, moja iskustva i stavovi uz savjete i priče

Life&Socks

Život&Čarape. Život u čarapama. Život bez čarapa. Život...

Knjigaland

...Svetovi među koricama

stranicnik.wordpress.com/

Priče koje (uglavnom) stanu na stranicu.

Bibliovca

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu... sve ostale obitelji nenormalne su na svoj način.

Marcus Groteskni

"How comforting it was, to know that art can come from a secret self..."

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite