ISIJAVANJE

Iako sam si obećala kako više nijednu knjigu neću kupiti ili posuditi dok ne pročitam ono što imam kod kuće, nisam mogla odoljeti iskušenju kada su mi na izlogu knjižnice pažnju privukla crvena slova jedne knjige, isijavajući već poznati mi naslov i pozivajući me da je uzmem u ruke te pogazim vlastitu riječ koju sam samoj sebi dala.

“Eh. Da sam ja dobila posao kućepazitelja u Overlook hotelu, mislim da bi bila lakša meta nego Jack Torrance..”, pomislila sam uzimajući “Isijavanje” u ruke i noseći ga prema pultu.

Nemate pojma koliko smo se sestra, brat i ja grozili filma “Isijavanje” (The Shining) kada je stigao u našu videoteku, i to ni više ni manje nego zbog plakata koji je prikazivao Lorraine Massey, onu sablasnu staricu iz sobe 237 (ilitiga 217 u knjizi). Kad sam se nakon nekog vremena napokon odvažila pogledati to Kubrickovo remek-djelo, začudila me činjenica da su upravo tu ženu – koja se na ekranu pojavljuje svega par minuta, stavili na golemi poster. I da baš taj poster više nigdje ne mogu pronaći, pa čak ni na internetu.

Mislim da je radnja knjige svima više – manje poznata : Jack Torrance, liječeni alkoholičar s povremenim izljevima bijesa, stiže u hotel Overlook u Coloradu, kako bi sa svojom obitelji – ženom Wendy i sinom Dannyjem, radio kao kućepazitelj tijekom zimskih mjeseci. Jack je primoran prihvatiti navedeni posao jer je prethodni izgubio kada je u jednom od svojih bijesnih ispada, napao učenika škole u kojoj je radio. Usprkos činjenici što je prethodni kućepazitelj u tom istom hotelu ubio svoju ženu i dvije kćeri zbog tzv. „kabinske groznice“, Jack i Wendy useljavaju u Overlook, nesvjesni izrazito rijetkog dara kojeg ima njihov petogodišnji sin Danny – poznatog i kao “isijavanje”. Zbog tog dara Danny ima sposobnost vidjeti stvari koje su drugima nevidljive, kao i zlokobne događaje koje im priprema Overlook i duhovi koji ga nastanjuju.

Jedna zanimljivost koju nisam znala vezanu za “Isijavanje” jest ta da je Kinga za pisanje ove knjige inspiriralo jedno stvarno mjesto, već tada dobrano poznato po duhovima koji tamo navodno obitavaju. Riječ je naravno, o Stanley hotelu, smještenom u Estes Parku u Coloradu, kojeg je davne 1909. godine izgradio Freelan Oscar Stanley. Stanley je bio američki izumitelj najpoznatiji kao suosnivač kompanije Stanley Motor Carriage Company, koja je do 1920. proizvodila automobile na parni pogon.

Stanley Hotel, Colorado

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Stanley_Hotel#/media/File:The_Stanley_Hotel_in_Estes_Park,_a_town_on_the_eastern_edge_of_Rocky_Mountain_National_Park_in_north-central_Colorado_LCCN2015633407.tif (17.5.2021.)

Godine 1974. Stephen King je u spomenutom hotelu odsjeo sa svojom suprugom Tabithom. Noć su proveli upravo u kultnoj sobi 217, u kojoj su kasnije Jack Torrance i njegov sin Danny imali bliski (i nimalo ugodan) susret sa stanovitim ženskim duhom. Nedugo nakon dolaska u hotel, King i njegova žena shvatili su da su došli pred samo sezonsko zatvaranje te su bili jedini gosti hotela. Poslužena im je večera u praznoj blagovaonici, popraćena glazbom koju je svirao orkestar. Na kraju večeri završio je u baru, gdje mu je piće poslužio barmen po imenu Grady.

“Except for our table all the chairs were up on the tables. So the music is echoing down the hall, and, I mean, it was like God had put me there to hear that and see those things. And by the time I went to bed that night, I had the whole book in my mind.”

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Shining_(novel)

Te je večeri Stephen King sanjao svog trogodišnjeg sina kako uspaničeno trči hodnicima hotela, osvrćući se preko ramena očiju raširenih od straha te bježi od vatrogasnog crijeva koje ga je proganjalo (poznato?). Kada se naglo probudio iz te noćne more, King je ustao i zapalio cigaretu, a do trenutka kada ju je i zgotovio, već je u glavi imao kostur svoje nove knjige, koju još uvijek prati kultni status – pune 44 godine nakon što je objavljena.

Danas i ptice na grani znaju da King nije bio pretjerano oduševljen Kubrickovom ekranizacijom njegovog djela, unatoč tome što se smatra jednim od najboljih horror filmova ikad snimljenih.

A iako sam osobno veliki obožavatelj Kubrickovog “Isijavanja” i dosad sam ga odgledala barem tri puta, nakon pročitane knjige postalo mi je jasno zašto se film Kingu nije svidio.
Kubrick je naime, knjigu samo iskoristio kao temelj za neku vlastitu filmsku verziju knjige i pritom je lišio nekih ključnih elemenata, kao što su primjerice životinje od živice ili prikaz Wendy kao puno snažnijeg ženskog lika nego li je to vidljivo u filmu. A dok sam čitala, bilo mi je žao što su određeni događaji iz knjige izbačeni iz filma, kao primjerice onaj u kojem su Dannyja počele napadati ose koje su trebale biti mrtve, dok je scena u sobi 237 (217) puno slikovitije prikazana u knjizi, i to toliko da me uhvatila nervoza dok sam je čitala (nakon toga sam knjigu nastavila čitati samo tijekom dana). Film je također bio lišen scene sa satom i sa spisima u podrumu hotelu (tko je čitao, znat će), koje su po meni također ključne za radnju cijele priče (osobito dio sa spisima), dok je sam kraj potpuno izmijenjen i iako nije nužno loš, mislim da bi se bolje uklopila originalna verzija koju je King zamislio i napisao.

Ono čega je, međutim, knjiga bila lišena (a voljela bih da nije) je kultna scena s blizankama u kojoj pozivaju Dannyja na igru.

Unatoč tome što je na početku čitanja knjiga bila malo konfuzna, s vremenom sam uhvatila određeni ritam i postupno razaznavala situacije u kojima čitam Jackove i Dannyjeve misli ili situacije u kojima se s njihovim razumom poigrava sam hotel. Također, što je knjiga dalje odmicala, postajala je sve napetija i strašnija, dok me spektakularna završnica držala u potpunoj neizvjesnosti i strepnji za sudbinu troje glavnih likova. Mislim da je važno naglasiti i da mi je u svemu tome pomoglo prethodno gledanje filma, inače ne bih na prvu baš shvatila da Danny ima određeni dar (a za one koji žele znati više, 1997. godine snimljena je i mini-serija na kojoj je radio i sam King te se pojavio i u cameo ulozi, a sama serija je snimana upravo u hotelu koji je inspirirao cijeli roman. Pa ipak, nikada nije stekla kultni status koji danas prati i istoimeni film).

Moj zaključak na kraju svega je da je King neprikosnoveni genijalac kojeg opravdano prati status kultnog pisca i jednog od najboljih autora današnjice. Iako mi je i dalje njegova najdraža knjiga “Groblje kućnih ljubimaca” (valjda jer predstavlja moj prvi dodir s Kingom i njegovim književnim opusom), “Isijavanje” me na početku donekle odbijalo jer ga nisam shvaćala, no kako je knjiga odmicala dalje, postajala je sve napetija i to do te mjere da sam je izbjegavala čitati pred spavanje i uzimala je u ruke samo tijekom dana. Na kraju mi je postalo drago što nisam odustala od čitanja jer me doslovno prikovala za krevet dok nisam došla do samog kraja. Mišljenja sam da stvarno moraš biti genijalac i imati talenta da uspiješ ljudima utjerati strah u kosti samo putem pisane riječi, a to ne može baš svatko.

Stoga – ako ste fan horrora, priča o duhovima i knjiga zbog kojih noću nećete moći zaspati, a i ako ste inače upoznati s Kingovim književnim opusom, ovo je definitivno knjiga za vas! Nemojte odustati na samom početku, jer vas kraj definitivno neće ostaviti ravnodušnima! A ako vam se knjiga toliko svidi i budete se pitali što se kasnije dogodilo s Dannyjem i njegovom majkom, razveselit će vas podatak da je King 2013. godine objavio nastavak pod nazivom Doctor Sleep po kojem je također snimljen istoimeni film i kojeg odnedavno možete pročitati i u hrvatskom prijevodu (i čiju ćete recenziju također uskoro čitati i na ovom blogu – nadam se 🙂 ).

I love you, Philip Morris

“Danas sam prvi put nakon osam godina zapalila cigarillo.“, pohvalila se Ivana na izlazu iz banke. Upravo je s Brigitom krenula na pauzu.

„Ček molim? Ti si bila pušač?“

„Da da. Ali jako kratko, samo tri godine.“

Ušetale su u obližnji dućan i otišle do aparata za kavu.

„Ja sam bila pušač pet godina.“, sramežljivo prizna Brigita.

„Pet godina? Ma daj? Kad si prestala?“

„Kad sam diplomirala i morala se vratiti kući. Da mi roditelji ne bi saznali.“, odgovorila je i pritom nostalgično uzdahnula. „Fali mi svakog dana.“

„Totalno te razumim’.“, suosjećajno reče Ivana, uzme kavu iz aparata i zaputi se do pekare. „Ali cigarillo nije baš isto što i cigara.“ reče znalački, pa zastane. „Mislim barem. On se više puši onako iz gušta. Još si natočiš i malo višnje u bićerin i – di ćeš bolje!“ Brigita potvrdno kimne glavom, kao da razumije. Ivana nastavi:

„Taman mi je dobro doša’ od ovog cilog stresa na poslu.“

Brigita se na to samo nasmiješi. Točno je znala na što Ivana misli, bez previše detalja. Protekli tjedan na poslu bio je takav da je vrlo lako mogao poslužiti Danteu kao inspiracija za “Božanstvenu komediju”. Konkretno – za Pakao. Znala je da raditi s ljudima nije lako, ali taj tjedan se pokazao iznimno teškim.

“Hoćemo prošetati do parka?”, upita Ivana i prene Brigitu iz razmišljanja. Kako su kafići već duže vrijeme zbog pandemije bili zatvoreni, nisu ni imale previše izbora. Brigita potvrdno kimne glavom i one se zajedno upute prema parku u blizini banke. Sjednu na jedinu slobodnu klupu i Ivana započne monolog o filmovima koje je gledala. Njeni monolozi su bili česti i katkad zamorni, ali Brigita se s vremenom navikla na njih. Iako je ovog puta tema bila čak zanimljiva, Brigita je bila umorna od posla i jednostavno se isključila. To je često znala raditi u posljednje vrijeme. Misli bi joj odlutale same od sebe i najčešće završile na najbližem predmetu ili osobi koja bi joj se našla pri ruci. Ovoga puta je to bio alepski bor pokraj njihove klupe. Pitala se hoće li i njega uništiti potkornjak kao i većinu stabala na Marjanu. Nije stigla dublje razmisliti o tome, jer ju je Ivana upravo pitala kako joj se svidjela DiCaprijeva gluma u “Odbjeglom Djangu” i misli li da bi bilo bolje da je dobio Oscara za tu ulogu, nego za “Povratnika”.

“Ovaj…. iskreno, nisam gledala “Povratnika”, tiho je odgovorila Brigita, pa dodala. “Ali u “Djangu” je bio izvanredan.”

Ivana je zadovoljno kimnula glavom i potom nastavila svoj monolog. Više se nije bavila DiCaprijevom glumom, već se prebacila na Daniela Day-Lewisa i jedini mjuzikl koji je tijekom svoje karijere snimio, film “Devet”.

“To je zasigurno jedan od njegovih najgorih filmova koje sam pogledala.”, pomisli Brigita, ne rekavši svoju misao naglas. Nakon dvominutnog slušanja Ivane, vratila se ponovno snatrenju. Ovaj put nije razmišljala o potkornjaku, već nečemu što joj je bilo mnogo poznatije.  Krajičkom oka primijetila je starca koji je sjedio na klupi pored njihove i pušio cigaretu. Miris duhana dopro je do njenih osjetila i vratio je tri godine unatrag. Kako joj je samo nedostajao taj miris! Poželjela je da se nikada nije vratila u svoj rodni grad i da je i dalje mogla skrivećki uživati u svom omiljenom poroku. Malo joj je nedostajalo da se istog trena ne zaleti do najbliže trafike i kupi si kutiju najdražeg joj Chesterfielda. Dugog plavog.

“Asti, pa već je prošlo pola sata!”, uzvikne odjednom Ivana i skoči s klupe. “Kako vrijeme brzo prolazi!”, prokomentira i zatakne si torbu na ramena.

“Da, kad si ti jedina koja priča…”, pomisli Brigita i pođe za njom. Prije odlaska baci još jedan halapljiv pogled na starca koji je i dalje spokojno sjedio i pušio cigaretu u svojoj ruci.

Nije imao pojma koliko mu samo zavidi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Zidni je sat napokon otkucao 20 sati. Brigita se protegne u svojoj sjedalici i umorno zijevne. Cijeli protekli tjedan bio je toliko naporan, da je jedva dočekala dolazak vikenda kako bi malo došla sebi. Osvrnula se oko sebe i primijetila da Ivana nije na svom uobičajenom mjestu.

“Sigurno je otišla na zahod.”, pomisli i munjevito ustane sa stolice. Potom zgrabi svoj kaput i torbu te odmaršira kroz vrata banke, prije nego li Ivana primijeti da je nema. Bilo je neopisivo olakšanje napokon malo uživati u samoći i za promjenu čuti vlastite misli.

“Moram u dućan..”, sjeti se šetajući, a zatim zaokupljena vlastitim mislima ni ne primijeti da je upravo promašila ulazna vrata Victe. Ta spoznaja joj dođe do glave tek nekoliko metara dalje, zbog čega naglo zastane i frustrirano uzdahne. A onda joj se pogled zaustavi na trafici preko puta ceste. Bilo je jednostavnije otići do nje i kupiti par sitnica koje će joj večeras trebati, nego li se vraćati skroz natrag do Victe i onako iscrpljena od cjelokupnog tjedna obavljati mjesečnu kupovinu. Stoga brzo pretrči cestu tamo gdje ne bi smjela i odmaršira do trafike kupiti što joj treba.

Jedna joj se stvar posebno bila na pameti. A imala je samo tri riječi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

“Večer ekipa, kod kuće sam!”, uzvikne Brigita ulazeći u stan i izuvajući čizme u hodniku. Odgovori joj tišina.

“Zdravooooooo…..”, pokuša još jednom i ponovno ne dobije odgovora. Polako obiđe sve prostorije u stanu, a kad se uvjeri da joj nema ni supruga ni djece i da je potpuno sama kod kuće, natoči si malo višnjevače u bićerin i otvori vrata balkona. Usput zgrabi torbu koja joj se našla na putu i napokon sjedne za vanjski stol. S olakšanjem digne umorne noge na omanji bančić i posegne za nečim u torbi. Na blagoj svjetlosti ulične svjetiljke zabljesne kutijica u njenoj ruci i golema slova ispisana na njoj – Chesterfield blue. Dugi. Brigita zgrabi upaljač na dnu torbe i zagleda se u njega.

“Par sitnica koje će mi večeras trebati….”, pomisli sa smiješkom i napokon zapali tu cigaretu. Dočeka je kao starog prijatelja u čijem društvu želi biti što duže. Ah, kako joj je samo nedostajao nikotin i miris duhana u kosi.

Već se dugo vremena nije osjećala tako ispunjeno i slobodno.

How to lose a guy in – one day!

“Ja čitam ovaj tvoj blog samo da vidim oćeš li napisat’ napokon neku priču vezanu i za mene!”, jednog dana mi je pribotunala moja Gabrijela. Zamišljeno sam je pogledala i počela razmišljati koliko je znam i ima li stvarno nekakva anegdota vezana uz nju, a koju sam propustila spomenuti. Odmah mi je u glavi niknula slika Monike. S njom imam ludih priča napretek. No Gabrijela je bila poprilično drugačiji tip osobe, iako je i ona znala izvoditi gluposti pod Monikinim utjecajem.

Danima nakon tog razgovora i dalje sam razmišljala o komičnim situacijama koje sam imala s Gabrijelom. Odjednom sam se lupila rukom po čelu.

“Pa tuko jedna! Kako se nisi odma’ sitila!”, zažugala sam samoj sebi. Odmah sam joj poslala poruku.

“Ajme! Pa sićaš li se kad si slučajno poslala poruku onom tipu, umisto da je pošalješ Dunji? I kad si Monikinoj maloj kupila ukletu igračku?”

“Kupila ukletu igračku . Hahahahahahahha” – odgovorila mi je.

“Pa al’ nisi :P” – uzvratila sam. I upilala je da mi da zeleno svjetlo za “priču s Dunjom.”

Naime, zadnje ljeto prije nego smo krenule na fakultet, Gabi i ja smo znale povremeno “udriti đir” po Bačama, Ovčicama i Firulama, najčešće u večernjim satima. U to vrijeme joj se sviđao jedan dečko, no problem je bio u tome što je stalno slao nekakve nejasne signale, koje ni NASA ne bi uspjela dešifrirati. I dok smo tako jedne večeri đirale po Firulama i sjele na zidić da predahnemo, Gabi se istovremeno dopisivala sa svojom Dunjom i tim “NASA” tipom, vidno isfrustrirana njegovim ponašanjem. U jednom trenu, dok sam se ja zabavljala sa samom sobom i hvatala zjake okolo, Gabrijela je počela uspaničeno vikati.

“Ajme ne, ne, NE! Ajme meni!”

Iznenađeno sam poskočila sa zidića. “Šta je, šta je??”

“Ajme ne!”, i dalje je žalila, udarajući se po čelu i usplahireno nešto tipkajući po mobitelu. Potom me tužno pogledala.

“Kate, poslala sam poruku njemu.” Ja sam je i dalje promatrala telećim pogledom, ne razumjevši gdje je nastao problem.

“Napisala sam Dunji cijelu poruku kako me živcira njegovo ponašanje, izgadila sam ga u ciloj poruci i umisto Dunjinog, utipkala njegov broj.”

Muk. A onda se plažom prolomio moj grohotan smijeh.

“ŠTA SI NAPRAVILA?”, uzviknula sam, valjajući se od smijeha na Firulama. Gabrijela, koja je i dalje čvrsto stezala svoj mobitel, ni sama više nije bila sigurna bi li se trebala smijati ili plakati.

“Baš si neki prijatelj.”, promrmljala je više sebi u bradu, dok sam i ja dalje urlala od smijeha pokraj nje.

“A šta bi drugo tribala? Skakat’ skupa s tobom u panici?”, procijedila sam između cerekanja.

“Bilo bi poželjno!”, uzvratila je ona i nastavila žalosno zuriti u ekran mobitela, kao da će se nekakvom magijom problem sam od sebe riješiti.

Da vam budem iskrena, ne sjećam se kako je Gabi riješila tu zavrzlamu, ali ću vam samo reći da na kraju nije završila s tim tipom. Ne znam je li tome kumovala kobna poruka na mobitelu ili činjenica da je dečko sam po sebi bio enigma. Vjerojatno ovo prvo. Sva sreća što Gabi nije pisala scenarij za film “Kako se riješiti frajera u 10 dana”, jer bi im totalno poremetila cijeli koncept. Ili bi možda čak pomogla Andy da ubrza proces i izgubi Benjamina puno ranije. Ali onda ne bi imali happy end i to ne bi postala jedna od najomiljenijih romantičnih komedija na svijetu (barem što se mene tiče).

A priča o ukletoj igrački? O tome ću vam nekom drugom prilikom.

Božićna priča (Croatian Christmas Carol)

6. 12. 1991. godine, u dubrovačkom rodilištu i na dan bombardiranja samog grada Dubrovnika, rodila se moja prijateljica Nikolina. Ime je dobila po svecu na čiji je spomendan došla na svijet. Dok ju je njena majka njihala u svome naručju i promatrala s ljubavlju, istovremeno je strepila za svoga muža koji se nalazio tamo negdje na bojištu, boreći se za svoju domovinu i ne znajući da je dobio kćer.

Istoga dana u Splitu, još je jedna majka u šestom mjesecu trudnoće zamišljeno gledala kroz prozor, pitajući se gdje je njezin suprug sada. Samo dva tjedna ranije rasplakala se svom doktoru kada mu je došla na pregled, jer je zbog stresa iznenada prokrvarila. Kada ju je upitao što želi za sv. Nikolu, kroz suze mu je odgovorila:

“Samo želim da mi se muž vrati doma.”

Dok je i dalje zaokupirana vlastitim mislima gledala kroz prozor, iznenada se začulo zvono na vratima. Mlada majka se prenula i začuđeno krenula prema njima.

“Tko bi to mogao biti?”, pitala se, jer nikoga nije očekivala u gostima.

Otvorivši ih, preneraženo je uzdahnula. Na vratima se nalazio mladi čovjek u svojim tridesetima, obraslog lica i odjeven u vojničku uniformu.

Mlada se žena bacila u zagrljaj svom suprugu – mome ocu, i briznula u plač. Pritom je u sebi zahvalila svetom Nikoli za molitve koje joj je uslišao i za veliku želju koju joj je ispunio. Nitko nije očekivao da će tata toga dana doći.

Nešto kasnije, pročulo se po naselju da se moj otac vratio kući i brojni susjedi nahrupili su u njegov dom da ga pozdrave. Moja mama je brzo zgrabila torbu i odjurila do najbližeg dućana. Iako je bio zatvoren, zamolila je vlasnika – ujedno i našeg susjeda, da joj otvori vrata, kako bi mogla počastiti sve te silne ljude koji su došli .

Mama mi je poslije pričala kako se pjevalo i slavilo do kasno u noć, jer se moj tata vratio doma.

Nekoliko godina nakon rata cijela je obitelj ponovno bila na okupu, ovaj put pojačana za još jednog člana – mog mlađeg brata Juru. Nama poklone nije donosio Djed Božićnjak, već mali Isus. A kad smo bile sasvim male i dok Jure još nije ni bio u (tatinom) planu, sestra i ja bi trčale na spavanje kako bi mali Isus što prije došao u našu kuću i ostavio poklone ispod božićnog drvca. Pokloni su nas čekali i kod baka i djedova, a kod maminih roditelja – Josipa i Ane, najčešće bi nas dočekalo donje rublje. Zbog toga bi mamu uvijek naivno pitale: “A zašto nam mali Isus kod djeda i bake uvijek ostavlja samo gaćice i majice?”

Od ostalih uspomena vezanih uz Božić i vrijeme adventa, sjećam se kako bi mama redovito premještala kuglice koje bi sestra i ja nespretno postavile na bor, kako je Simba pojeo ruku jednom od sveta tri kralja i kako je na ponoćki jednom poznaniku omanji zvučnik pao na glavu, a već je na čelu imao kvrgu od relativno svježe prometne nesreće. Očajnički sam se trudila da me tada ne izda glas i da se crkvom ne zaori moj histerični smijeh, ali mi se ipak oteo pokoji hihot, dok su mi se iz očiju izdajnički izlijevale suze smijalice, unatoč mojim nespretnim pokušajima da ih zatomim. Ponoćke sam najčešće pohodila s prijateljicom Anteom i njenim tadašnjim dečkom (a današnjim mužem) Nenom te u društvu još nekolicine naših prijatelja i poznanika. Obavezna tradicija prije odlaska na ponoćke bila je zagrijati se uz kuhano vino na kućicama na Rivi, potom otići na misu, a onda svak’ svojoj kući “na pršut i francusku”.

No na koncu su odrastanje, vjenčanja i dolazak djece učinili svoje, te su se naša druženja i tradicije s vremenom pomalo prorijedile. Moje ponoćke u Splitu zamijenile su povremene ponoćke u Zadru, druženja s prijateljima za vrijeme blagdana ustupila su mjesto druženjima sa sestrom koja bi obično u to vrijeme stigla iz Njemačke, a umjesto s majkom, bor sam sada kitila s Lovrom, svojim mužem.

Iako stara poslovica kaže: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.”, i odrastanje ima svoju čar.

Čak i kada je obilježeno pandemijom svjetskih razmjera, poplavama i potresima zbog kojih se pitaš jesu li to jahači apokalipse negdje na vidiku.
Čak i kada dođe vrijeme da iseliš iz roditeljskog gnijezda, pa ti pola plaće ode na stanarinu i režije.
Čak i kada ti muž u stanu koji nije ni vaš, zapali kuhinjski element i razbije zrcalo u zahodu, pa vam dio vaše bijedne ušteđevine otiđe na puste popravke.

Da, čak i tada.

A znate kako se još kaže – kad vam život da limun, napravite limunadu. Stoga, mislim da je vrijeme da si iscijedimo jedan dobar napitak i spremno dočekamo i tu 2021.

Pogrešno skretanje – vol. 2

Nakon neslavne epizode s ispitom iz prve pomoći, HAK-ove prostorije napustila sam turobnog raspoloženja, s mišlju da sam vjerojatno jedna od rijetkih osoba koja to nije isprve položila. Ionako mi taj ispit nije imao previše smisla. Brzo sam okrenula Lovrin broj i počela mu se jadati preko mobitela.

“Pa i da naletim na neku prometnu nesreću, sigurno bi prvo zvala hitnu pomoć i pričekala do njihovog dolaska. Tko smije od straha dirati unesrećenu osobu. Samo bi napravila još gore.”, žalila sam se.

A s obzirom na moje dodatne probleme s krvlju, unesrećena osoba vjerojatno ne bi bila jedina kojoj bi u tom trenutku trebalo pružiti prvu pomoć. I tako sam ispit iz prve pomoći uspješno riješila tek iz drugog pokušaja (srećom, jer sam pojmove počela toliko brkati da sam bila sigurna kako ću opet provaliti nekakav biser kao zadnji put, ako ne još i gori).

Jedva sam dočekala svoj prvi sat vožnje. S instruktorom sam odradila par krugova na Poljudu, učeći osnove i nestrpljivo iščekujući sljedeći dan kada ću opet sjesti za volan. Moje uzbuđenje naglo je splasnulo sljedećeg jutra, kada mi je u osam sati zazvonio mobitel.

“Kate dobro jutro, ovdje Jure, tvoj instruktor!”
“O barba Jure, pa dobro jutro! Recite.”
“Moramo odgoditi vožnju do daljnjeg, svi su instruktori otkazali zbog korone.”

Uljudno sam se zahvalila barba Juri i nakon završetka razgovora počela psovati više nego Samuel L. Jackson u ijednom svom filmu (koroni naravno, ne instruktoru). Na sljedeći sat vožnje morala sam čekati gotovo punih mjesec dana, a da ne govorim kako sam dotad skoro već sve i zaboravila. Nakon “povratka u sedlo” opet sam par sati provela na Poljudu, sve dok me instruktor jednog jutra nije zatekao naredbom da upalim desni žmigavac i krenem prema cesti. Ruke mi se nisu nikad u životu toliko oznojile kao tada. Vozila sam sporije od puža na sedativima i bila sretna što me auta zaobilaze – samo da nema nikoga iza mene. Moj se instruktor u narednih par mjeseci sa mnom nagledao svega; od ulaska u krivi smjer (srećom, ta cesta nije bila prometna), preko vožnje blizu bankine (“Kate, ne u ivičnjak!”) pa do pokušaja pretjecanja teretnog vozila (“Života ti, pa nisi ti Schumacher!”). S vremenom sam se malo opustila, iako i dalje uz povremene falinke, a prava komedija nastupila je kada je došlo vrijeme za polaganje ispita.

Stigla sam na poligon pola sata ranije kako bi se psihički pripremila za ispit i usput malo utvrdila gradivo prije dolaska ispitivača. Sve je bilo ok do početka ispita. Mirno sam sjela u auto i osjetila kako mi lijeva noga počinje nervozno podrhtavati. “Ajme ne!”, panično sam pomislila i sjetila se mamine epizode s polaganjem ispita 30 godina ranije. Naime, mama mi je jednom ispričala kako joj se na polaganju vozačkog lijeva noga toliko tresla, da jadni instruktor nije uopće mogao stisnuti kvačilo sa svoje strane. Stoga sam se opravdano prepala da će se povijest ponoviti. Ali srećom, uz malo muke uspješno sam prošla poligon i sada sam mogla izaći na cestu. Ispitivač iza mene davao mi je kratke upute kako bi znala u kojem se smjeru trebam kretati. U jednom trenutku me doveo do magistrale i uputio da se na sljedećem semaforu polukružno okrenem. Kako sam spomenuti semafor nemali broj puta već prošla s instruktorom, s olakšanjem sam krenula u tom smjeru, pritom se premišljajući u kojoj bi traci trebala biti. U nedoumici sam se ipak odlučila za srednju traku, dok se ispitivačev glas nije ponovno oglasio iza mojih leđa.

“Dakle, na sljedećem semaforu ćete se polukružno okrenuti.”

Upitno sam pogledala svog instruktora.

“Barba Jure, trebam li se ipak možda prestrojiti skroz u lijevu traku?”
Onako napet i praktički “na iglama” zbog mog ispita, moj me instruktor preneraženo pogledao.
“Kate života ti, šta mene gledaš! Ne mogu ti ja to reć’!”.

“Aha, očito trebam..”, tiho sam promrmljala i upalila lijevi žmigavac. Bez problema sam se polukružno okrenula i nastavila voziti prema centru grada. Preplavio me blagi val olakšanja, kao pretpostavljam i mog instruktora, koji je i dalje napeto stezao rukohvat iznad svoje glave. Izuzev par promašenih skretanja zbog sveopće zbunjenosti i nesporazuma s ispitivačem, nisam počinila nijednu kardinalnu grešku (dakle nisam nikoga pregazila ili prošla kroz crveno) i ispit sam uspješno položila iz prvog pokušaja! Uzbuđeno sam se zahvalila ispitivaču i barba Juri (koji je počeo ponovno normalno disati nakon što sam položila ispit) i gotovo poskakujući otišla kući. Pritom sam usput javila (skoro) cijelom telefonskom imeniku da sam prošla ispit, obavijestila svoje Facebook prijatelje, a onda vijest obznanila i svojim kolegama na poslu, od kojih sam tajila da taj dan polažem vozački, samo da izbjegnem stup srama u slučaju pada.

Danas, 2. prosinca obilježava se točno dva mjeseca otkako sam položila vozački ispit i godina dana otkako sam upisala autoškolu.

Još uvijek nisam savršeni vozač; učim se pravilno prebacivati brzine, ljudi me i dalje katkad čudno gledaju iz automobila (uz onu poznatu misao: “Žensko. Znao sam.”), ne znam bočno parkirati između dva automobila i nedavno sam svojim retrovizorom uspjela zahvatiti retrovizor parkiranog Smarta do sebe.

Ono što, pored svega navedenog,također još nisam naučila je:

  • trubnuti nazad vozačima koji trube meni kad mi se ugasi auto i
  • pokazati im srednji prst

    da bi se mogla nazvati pravim splitskim vozačem (zezam se. Taj dio sa srednjim prstom ni ne želim naučiti. Osim možda u slučaju nužde).

Znate što mi je mama jednom rekla za svoju prijateljicu kada je tek položila vozački ispit? Pitali su njenog muža kako vozi, a on je odgovorio.

“Kao u svatovima; ona vozi prva, a iza nje kolona automobila. I svi trube!”

Tako da, ako u skorije vrijeme u Splitu čujete niz automobila koji trube, provirite kroz prozor i provjerite je li stvarno riječ o svatovima. Ako na čelu kolone nisu barjaktar i mladenci, već mlada (živčana) smeđokosa djevojka u crvenom automobilu, znat ćete o kome je riječ. 🙂


Recenzija knjige – VRTISRCE (spoiler alert!!)

Biste li mi vjerovali na riječ kad bi vam rekla da sam tek nakon čitanja ovog romana shvatila zašto se Cogsworth iz „Ljepotice i zvijeri“ zove baš tako?

Zapravo, do tog sam zaključka došla kad sam pročitala originalni naziv ove knjige, koji glasi Cogheart, odnosno Vrtisrce u hrvatskom prijevodu.

Knjiga je nastala iz pera britanskog autora i animatora Petera Bunzla, koji je osim Vrtisrca napisao još 3 nastavka ove sage, poznate pod zajedničkim nazivom The Cogheart Adventures.

Smještena u viktorijansku eru, Vrtisrce je napeti roman za mlade koji spada pod tzv. steampunk – podžanr znanstvene fantastike s elementima alternativne povijesti i cyberpunka. Ovaj žanr je inspiriran strojevima na parni pogon iz doba industrijske revolucije, kao i ranim SF djelima Julesa Vernea, H. G. Wellsa, Mary Shelley i Edwarda S. Ellisa, a radnja romana najčešće je smještena u alternativnu povijest viktorijanskog doba (iako ne nužno).

U središtu radnje ovog romana je 13-godišnja Lily Hartman, jedina kćer slavnog londonskog izumitelja Johna Hartmana, koji jednog dana netragom nestaje. Prepuštena na milost i nemilost svoje skrbnice Madame Verdigris te gospode Roacha i Maulda, Lily odbija vjerovati da je njezin otac mrtav. Stoga uz pomoć vjernog mehaničkog lisca Malkina i urarevog sina Roberta pokušava odgonetnuti misteriozni nestanak svog oca, kao i tajnu stroja za neprekidno kretanje – posljednjeg Johnovog izuma kojeg se mnogi pokušavaju domoći.

Očaravajuća naslovnica ovog romana, era u koju je radnja smještena, kao i činjenica da je knjigu prevela Milena Benini bila je dovoljna da mi Vrtisrce privuče pozornost – ali nažalost, ne i da ispuni moja očekivanja.

Unatoč obećavajućem uvodu i lepezi zanimljivih likova, knjiga me na koncu razočarala pomalo stereotipnim i (pre)idealnim raspletom događaja, kao i siromašnim razvojem likova. Sumnjam da bi u realnoj situaciji netko kome je upravo poginuo član obitelji tako olako pristao poći na putovanje s drugom osobom, donekle odgovornom za to što se dogodilo, iako ne izravno. Također, klasičnom laiku poput mene ubrzo je postalo jasno da glavni antagonisti priče očito nisu oni koji su nam prezentirani kao takvi, već netko tko vuče konce u pozadini (ne isključujem mogućnost da je gledanje Mentalista pripomoglo mojoj novostečenoj moći zapažanja).

Iako nastavci spomenutog serijala kod nas još nisu prevedeni, nažalost sumnjam da ću ih pročitati ako do prijevoda i dođe (mada mi nije strano ni čitanje knjiga na izvornom, engleskom jeziku).

Šteta, jer je ideja knjige zaista zanimljiva i primamljiva, osobito fanovima steampunk žanra kao što sam ja.

Pogrešno skretanje – Vol. 1

Nakon što sam cijelog života tupila kako nikada (ali nikada!) neću polagati vozački “jer ga je i moja mama položila, pa skoro nikako nakon toga nije vozila”, 02.12.2019. godine sam se konačno odlučila i na taj korak. Napokon mi je dosadilo stalno zivkati brata ili tatu da dođu po mene, trčati za busevima koji bi mi redovito “pobjegli ispred nosa” ili trošiti milijune na Uber i Cammeo. I tako sam se konačno odvažila otići u jednu autoškolu početkom prosinca.

Puna entuzijazma krenula sam na predavanja iz prometnih propisa, da bi ih na koncu “pala” ni više ni manje nego četiri puta! Od toga sam jednom “ljosnula” raskrižje zbog biciklista, kojem sam opsovala sve po spisku a da još nisam ni sjela u auto.

“Već si postala pravi vozač!”, zadirkivao me Lovre kojem nesklonost prema biciklistima nije bila strana; mrzio je voziti pored njih na cesti.

Od prve pomoći strepila sam još od onog trenutka kad sam odlučila upisati autoškolu. Svi su me zezali kako ću taman lijepo poslužiti doktorici da na meni primijeni prvu pomoć i to nam je svima bilo urnebesno smiješno – dok se ta proročanstva nisu i ostvarila. Naime, kada je naslov na Power Point prezentaciji ukazao kako će se na sljedećem dijelu sata pričati o krvarenju, koljena su mi počela lagano cupkati od nervoze. Okrenula sam glavu na drugu stranu i kroz prste jedne ruke pokušavala dokučiti što se prikazuje na ekranu. Odjednom se stvorila golema slika nečijeg trbuha, koji se gotovo pa nije ni vidio od količine krvi na njemu (dolazi mi slabo samo dok ovo pišem) i na kojem je otvorena rana bila pritisnuta golom rukom.

“Što je na ovoj slici krivo?”, upitala je doktorica. Brzinski sam bacila oko na sliku.
“Rana je pritisnuta golom rukom, bez ikakve zaštite.”, tiho sam odgovorila, a onda se ponovno vratila buljenju u zid. Koljena su mi počela sve jače cupkati, a ja sam počela sve brže disati. Ponovno mi se vratio osjećaj kojeg već dugo vremena nisam osjetila – osjećaj da ću “samo malo prileći” na klupu, a onda izgubiti svijest na pola minute i usput vjerojatno negdje i udariti glavom. Istog trena mi se ruka našla u zraku.

“Oprostite, mislim da ću se srušiti.”

Doktorica je reagirala munjevitom brzinom i odmah me obujmila ispod pazuha. Potom me nježno polegla na tlo i dignula mi noge u zrak.

“Djeco, koja je ovo vrsta nesvjestice – kratkotrajna ili dugotrajna?”
“Pa tehnički gledano, nije se ni srušila..”, odgovorio je dečko iz prve klupe.
“Nije se srušila jer nam je odmah rekla da joj nije dobro. U protivnom bi pala na pod i vjerojatno negdje udarila glavom.”, mudro mu je uzvratila doktorica. Potom se ponovno obratila meni. “Dušo, jesi li bolje?”
“Jesam, hvala.”, odgovorila sam joj s poda. Nakon nekog vremena pomogla mi je da se ustanem te me odvela do tajnice autoškole da popijem malo vode.

“Pa kako vi mislite pružiti prvu pomoć ako se nađete u situaciji gdje je puno krvi?”, pitala me kasnije, uputivši mi sućutan pogled. Nijemo sam slegnula ramenima i nastavila piti svoju vodu, misleći u sebi kako bi vjerojatno svakome došlo slabo u spomenutoj situaciji, a ne samo meni koja imam fobiju od krvi.

Kada sam nakon 20-ak minuta napokon došla sebi, vratila sam se natrag na predavanje. Doktorica je brzinski preletjela preko slika koje su prikazivale amputaciju nekog dijela tijela, a ja sam joj se zahvalno osmjehnula. Na kraju sata nam je svima podijelila knjižice iz prve pomoći kako bismo se pripremili za ispit, a meni ju je pružila sažaljivo me gledajući.

“Sretno!”
“Hvala.”, iskreno sam odgovorila.

Ispit iz prve pomoći polagali smo otprilike desetak dana nakon predavanja. Oblio me hladan znoj kada sam se napokon uhvatila učenja i shvatila da ta “knjižica” ima stotinjak stranica. Možda me ne bi uhvatila tolika panika da se ja nisam latila knjige tek dva dana prije ispita. No nakon nekog vremena, otkrila sam – na svoje olakšanje, kako mi većina podataka u toj knjizi i nije nepoznanica. I tako sam tog jutra nervozno krenula na svoj (prvi) ispit iz prve pomoći.

“Kako provjeravaš jesu li male bebe pri svijesti?”, upitao me Lovre na izlazu iz stana.
“Tako da ih poškakljam po tabanu!”, spremno sam mu odgovorila.

S određenom dozom nervoze napustila sam stan i zaputila se u HAK-ove prostorije gdje se održavao ispit. Nekolicina ljudi pred ulazom bila mi je pouzdani znak da sam došla na pravo mjesto. Čekajući da me ispitivač prozove, nehotice sam čula razgovor između dvije djevojke nedaleko mene.

“Je li ikada itko pao ispit iz prve pomoći?”, upitala je prva djevojka.
“Nisam sigurna, ali ja bi mogla biti prva.”, turobno sam pomislila u sebi, prečuvši odgovor druge djevojke.

Bila sam među zadnjim kandidatima koje je ispitivač prozvao, te sam zajedno s još jednom djevojkom ušla u prostoriju za ispit. Ispitivač nam je uljudno pokazao da sjednemo na svoja mjesta te nam pružio lepezu kartica s pitanjima okrenutima prema dolje. Odabrale smo po jednu karticu, na kojoj su se nalazila po 3 pitanja. Odahnula sam od olakšanja kad sam vidjela prva dva, ali me oblio hladan znoj pri pogledu na treće, koje se odnosilo na skidanje kacige ozlijeđenoj osobi. Nakratko sam se prisjetila kako sam taj dio s kacigom ovlaš preletjela, ne zadržavajući se previše na tom poglavlju, i pokušala se sjetiti kako ide taj cijeli postupak u slučaju nesreće. Iz razmišljanja me trgnuo ispitivačev duboki glas, pozivajući me da mu pročitam pitanja s kartice.

Prvo pitanje – što je prva pomoć, bez poteškoća sam izbiflala i glatko prešla na drugo pitanje. Odnosilo se na prizivanje svijesti. Brzinski sam izrecitirala tekst koji sam nabubala napamet iz knjige i taman počela čitati posljednje pitanje, kad me ispitivač zaustavio.

“Kako provjeravamo svijest kod djece do navršene 3. godine života?”
“Paaaaaaaaa……”, pokušala sam se sjetiti što me ono Lovre prije odlaska pitao. “Protresemo ih?”, nesigurno sam odgovorila. Ispitivač me zgroženo pogledao i nastavio:
“Ne! Djecu do 3. godine života se ne smije tresti jer im nije razvijena kralježnica.” Ne vjerujući svojim ušima, zatražio me da pročitam i posljednje pitanje – skidanje kacige u slučaju nesreće. Od svega što sam mogla zapamtiti vezano za tu nesretnu kacigu bilo je samo to da ju je poželjno skidati uz pomoć barem još jedne osobe. I to sam, naravno, i rekla.
“Dobro, ali smije li se skidati kaciga unesrećenome ako sumnjamo na ozljedu vratne kralježnice?”, ponovno me upitao ispitivač.
“Paaaaaaaaaaaaaa…..da?”

Sekunda šutnje.

“Naravno da ne, gospođo. U tom se slučaju kaciga POGOTOVO ne smije skidati unesrećenome.” Uzdahnuvši, otvorio je moju knjižnicu i nešto u nju počeo zapisivati.
“Žao mi je, ali niste prošli ispit. Bolje se pripremite za sljedeći put.”

To be continued…

Vilin-kraljica neba

U staroj drvenoj kolibici, na obali rijeke koja je tiho žuborila živjela je jedna mala obitelj, koju su činili otac, majka i njihove dvije kćerke. Obitelj je bila siromašna, jer je otac, drvosječa, bio jedini koji je radio, a od svog zanata nije mnogo zarađivao, dok je žena pak bila  samo obična domaćica, koja je kod kuće skrbila za njihove dvije djevojčice.

Djevojčice su bile jedna drugoj jedino društvo koje su ikada imale. Obje su bile blijede puti, modrih očiju i duge, zlaćane kose te bi svatko tko je prolazio pokraj njihove kolibe i ugledao ih pomislio da su potomci vila i vilenjaka o kojima su govorile narodne legende. Jedna se zbog svoje vesele naravi zvala Anandi1 a druga  je svojom ljepotom podsjećala na ranu jutarnju zoru koja oduzima dah, te se stoga zvala Aurora2. Uvijek su zajedno provodile vrijeme istražujući prirodu i svijet oko sebe i diveći se ljepoti šarolikog cvijeća koje ih je okruživalo. Iako su  izgledom gotovo nalikovale jedna na drugu, starija sestra Aurora je na desnom ramenu imala neveliki biljeg u obliku polumjeseca koji je nosila od rođenja, a za koji nikada nije znala što točno predstavlja. Kada bi je Anandi upitala nešto o tome, rekla bi joj kako su je vilin-ljudi na taj način zasigurno obilježili kao pripadnicu njihova naroda i samo čekaju pravi trenutak da joj to priopće.

Nije niti znala koliko je samo u pravu bila, a u istinitost svojih riječi uvjerila se uskoro, kada je jedne ljetne večeri po prvi put ugledala vilin-ljude. Sjedila je na prozoru svoje i Anandine spavaće sobe zamišljeno promatrajući zvijezde na nebu, sve dok iznenada pred nju nije iskrsnula tamna prilika čija se zlaćana kosa, gotovo bijela, presijavala na mjesečini. Prilika je koračala prema obali rijeke koja je bila skrivena gustim grmljem i visokim stablima od znatiželjnih pogleda, a u jednom trenutku je zastala, pogledavši letimice preko ramena u smjeru kolibe, baš kao da je znala da je netko promatra. Aurora je zadivljeno promatrala vilenjaka, očarana njegovom ljepotom, a onda je skočila sa svog prozora na mekanu, rosom okupanu travu i nesigurnim korakom krenula prema njemu. Vilenjak je i dalje stajao čekajući, a kada mu se Aurora približila na par koraka, krenuo je naprijed odgurujući rukama tamnozeleno grmlje, utirući joj put za sobom. Aurora je znatiželjno pohitala za njim, ne primijetivši u tom trenu svoju malu sestricu koja je prestrašeno promatrala s prozora njihove spavaće sobe i koja se isto tako iskrala iz kolibice ne bi li vidjela što se događa.

Došavši na obalu rijeke, Aurora ugleda lijevo od sebe cijelu vojsku vila i vilenjaka što su uzbuđeno pričali nešto među sobom, a kada su opazili nju žamor je iznenada utihnuo i sve su oči bile iznenada uprte u nju. Pomaknuli su se u stranu i tako joj otvorili put do povećeg srebrnog trona u obliku polumjeseca, na kojem je sjedila prelijepa vila u dugoj modroj haljini i sa srebrnom krunom na zlaćanoj kosi, što joj je padala sve do nožnih prstiju. Vila je bliještila zasljepljujućim sjajem te je izgledalo kao da se sam mjesec spustio na zemlju i obasjao je svojom svjetlošću. Nasmiješeno je promatrala Aurorino začuđeno lice i rukom je pozvala da joj priđe bliže.

„Dobro nam došla, dijete mjesečine!“, pozdravila je, a njene riječi dočekane su burnim klicanjem i pljeskom od strane prisutnih vilenjaka.

„Ja sam Amaris, vilin-kraljica neba.“

Aurora je promatrala vilu u isti mah zadivljeno i prestrašeno. Dosad je mislila kako su vilin-ljudi tek magična bića prisutna samo u lokalnim bajkama i legendama, ali očito se prevarila. Ushićeno je primijetila i da se izgledom ne razlikuje mnogo od njih, ali unatoč tome i dalje nije razumjela o čemu je ovdje riječ. „Nazvala me dijete mjesečine. Što li joj samo to znači?“, pitala se. Nakon što je klicanje utihnulo, napokon se odvažila progovoriti.

„Žao mi je, ali mislim da ste pogriješili. Ja nikako ne mogu biti ona za koju me smatrate… ja… ja sam samo obična djevojčica…“

Ali na Aurorino čuđenje, Amaris se samo blago nasmijala.

„Dođi, da ti ispričam nešto.“, rekla je, pružajući Aurori pritom ruku, koju ova nesigurno prihvati. Zatim je posjela na sebe i započela priču:

„Prije nekoliko tisuća godina, dok je još moja prabaka vladala vilin-kraljevstvom, pojavilo se proročanstvo prema kojem će ljudsko dijete naslijediti ovaj tron i vladati stoljećima, pa čak i tisućljećima i spasiti vilinski narod od velikih pogibelji koje mu prijete. Prema proročanstvu, dijete će biti rođeno prvog dana proljeća, u noći punog mjeseca i da će na sebi nositi biljeg vilin-ljudi po kojem ćemo ga moći prepoznati.“

Aurori nehotice pogled odluta na neobičan znamen koji je nosila na svom desnom ramenu te opazi kako je Amaris to isto učinila. Brzo odvrativši pogled od Aurorina biljega, ona nastavi:

„Dijete će se pridružiti vilin-narodu i preuzeti ovaj tron čim navrši dvanaestu godinu života.“

Nastane muk. Aurora svrne pogled s vilin-kraljice i zamišljeno se zagleda u zemljano tlo. Osjeti da je gleda na desetke vilenjaka koji su željno iščekivali njenu reakciju. „Je li moguće da sam ja dijete iz proročanstva?“, pitala se, znajući već unaprijed odgovor, dok su joj se raznorazne misli rojile po glavi. Nakon dugog razmišljanja, napokon podigne pogled i upita vilin-kraljicu:

„Znači li to da se moram rastati od svoje obitelji?“

Amaris potvrdno kimne glavom, tužno je gledajući. Znala je koliku žrtvu Aurora mora podnijeti da bi se pridružila njima i na taj način ostvarila sudbinu koja joj je od rođenja bila podređena. U tom trenutku iznenada zašuška grmlje u blizini. Vilenjaci se uznemireno uzvrpolje, strahujući da će biti otkriveni, a onda ugledaju malenu djevojčicu kako ih uplašeno promatra iz najbližeg grma.

„Anandi!“, iznenađeno uzvikne Aurora. „Što ti radiš ovdje?“

Njena mala sestrica, za koju nije znala da ih je cijelo to vrijeme pratila i pažljivo slušala iz svog skrivenog skrovišta, se bojažljivo izvuče van, gledajući sa zanimanjem vilenjake oko sebe, a onda joj se pogled zaustavi na Aurori i oči joj se napune suzama.

„Nemoj ići od nas!“, reče joj i brizne u plač. Aurori se srce prepolovi od tuge. Priđe bliže i zagrli sestricu, koja je i dalje neutješno jecala u njenom naručju. „Žao mi je.“, tiho prozbori i poljubi Anandi u čelo te se teška srca okrene i ponovno pridruži Amaris na njenom prijestolju. Znala je da je na taj način zapečatila svoju sudbinu i da joj više nema povratka. Amaris je pogleda u isti mah ožalošćeno i ponosno, a onda se okrene prema Anandi i otpjeva zvonkim glasom:

Spavaj, spavaj, djetešce malo

utoni u kraljevstvo snova

gdje čekaju te vile i vilenjaci

i ostala bića magičnog kova.

Spavaj, spavaj, djevojčice mala

zatvori svoje snene oči,

snivaj o beskrajnom nebeskom carstvu

u ovoj proljetnoj noći.

U taj mah Anandi iznenada osjeti kako je polako svladava san. Pokuša mu se oduprijeti protrljavši svoje modre, suzama okupane oči, ali uzalud. Posljednje što je vidjela bila je vojska ljudi duge, zlaćane kose koja je uz pjesmu i veselje napuštala obalu rijeke na kojoj se dotada nalazila i Aurora na čelu te kolone, zajedno s vilin-kraljicom koja ju je čvrsto držala za ruku.


Sljedećeg jutra, kada je Anandin i Aurorin otac krenuo u šumu po drva, prvo što je ugledao bilo je usnulo lice svoje najmlađe kćerke koja je spavala na suncem obasjanoj travi. Bez razmišljanja je odbacio svoju sjekiru i prestrašeno potrčao prema mjestu na kojem je ona ležala.

„Anandi! Anandi!“, viknuo je. Anandi otvori svoje snene oči i zagleda se u zabrinuto lice svog oca.

„Anandi, kćeri! Što se dogodilo? Gdje je Aurora?“, otac je i dalje nizao pitanja. Anandi se osloni na dlanove i začuđeno pogleda oko sebe, nesvjesna događaja koji su se noć prije odvijali pred njenim očima. Opazi brojne tragove stopala uz obalu rijeke i zagleda se u njih, a zatim ponovno pogleda oca koji ju je i dalje zabrinuto promatrao. Potom tiho prozbori:

„Postala je dijete mjesečine.“


1 Značenje imena Anandi: ženska verzija imena Anand ; znači veseo, sretan

2 Značenje imena Aurora: lat. zora

Slika je preuzeta sa stranice: Canva.com

I konje ubijaju, zar ne?

Bila je večer. Vraćala sam se busom iz Zadra u društvu Antonije, prijateljice s faksa. Razglabale smo o uobičajenim temama – ljubavnom životu, poslu… probavnim smetnjama itd. (uobičajene teme, kao što rekoh). Između ostalog, razgovarale smo i o knjigama. Onako usput sam spomenula kako sam posudila u knjižnici knjigu “I konje ubijaju, zar ne?”. Pažnju mi je privukla zbog filma snimljenoga 60-ih godina, iako ga još uvijek nisam gledala. Zapravo, nisam ni znala da postoji knjiga do tog jednog sasvim običnog dana u knjižnici.

“Znam za taj film.”, rekla je Antonija i pogledala me nećkajući se. “Želiš li znati o čemu se radi? Da ti ne otkrijem previše….”

Prezirno sam frknula – pa ne zovu me bez razloga Spoilerina.

“Samo daj!”, odgovorila sam joj i spremno naćulila uši. Tada mi je ona otkrila o čemu je zapravo u tom filmu, odnosno knjizi riječ. I ostala sam iskreno zatečena, jer pojma nisam imala da je takvo nešto ikada postojalo u ljudskoj povijesti. Doduše, nije baš da nisam znala za plesna natjecanja, jer toga ima i danas. Ali za maratone koji su trajali tjednima, pa čak i mjesecima – pojma nisam imala!

Pa – krenimo redom!

Plesni maratoni bili su društveni događaji tijekom kojih su ljudi plesali uz glazbu određeno vremensko razdoblje. Popularizirala ih je djevojka imena Alma Cummings, koja je plesala čak 27 sati bez prestanka sa šest različitih partnera, postavivši time rekord i otvorivši vrata novom aspektu zabave, čiji su temelji nastali na ljudskoj bijedi i nesreći.

Započeli su kao natjecanja tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća, a razvili se u zabavne događaje za vrijeme Velike depresije. Znali su trajati satima, tjednima, pa čak i mjesecima. Osim što su pobjednicima tih natjecanja bile osigurane novčane nagrade, plesni maratoni su bili iznimno popularni i zato što su natjecateljima pružali hranu i smještaj, i to u razdoblju u kojem je većina ljudi bila nezaposlena i bez krova nad glavom.

Iskustva s jednog takvog maratona inspirirala su tada 38-godišnjeg izbacivača, a danas kultnog američkog autora Horacea McCoya da napiše svoj prvi – i do danas najpoznatiji roman “I konje ubijaju, zar ne?”.

U njemu se McCoy dotakao svih važećih pravila plesnih maratona (o kojima sam naknadno čitala i u člancima koje sam pronalazila na ovu temu), među kojima je bilo i ono da natjecatelji mogu i hodati neko vrijeme; bitno je samo da se kreću. Zbog toga su maratoni bili poznati i pod nazivom walkathon, kao i „natjecanja u izdržljivosti“ (eng. endurance contests). Autor se dotakao i sponzorstava koje su pojedini parovi imali, eliminacijskih sprint utrka i dugih perioda bez adekvatne medicinske njege, a spomenute su i skupine koje su otvoreno prosvjedovale protiv ovakvih vrsta natjecanja. Osobito iz razloga što je (u knjizi) jedna natjecateljica bila u visokom stadiju trudnoće i sudjelovala u ovom iscrpljujućem i ponižavajućem natjecanju, a ne sumnjam da je takvih situacija bilo i u stvarnom životu. Robert Syverton, naivni protagonist knjige, spomenuo je i kako je od iskusnih natjecatelja naučio neke trikove, kao primjerice kako spavati na partneru za vrijeme plesa ili obavljati druge aktivnosti, kao što je primjerice brijanje i sl.

Dok se jedan natjecatelj (lijevo) brije, dvije natjecateljice pridržavaju iscrpljenog sudionika maratona.

Izvor: https://www.thesun.co.uk/news/3793914/harrowing-photos-reveal-the-deadly-1920s-dance-marathons-where-contestants-performed-for-days-until-they-fell-unconscious-or-even-died/

Godine 1969. je na temelju tog klasika snimljen istoimeni film s Jane Fondom i Michaelom Sarrazinom u glavnim ulogama, koji je bio nominiran za nagradu Oscar u čak devet kategorija, osvojivši samo jednog – onog za najboljeg sporednog glumca.

Maratoni su bili popularni i “zbog sadističkog užitka i moći koju je publika osjetila gledajući kako se natjecatelji mrcvare i muče u napornom i iscrpljujućem natjecanju.” (Drenovac, Slobodan).

Drenovac, Slobodan, “Zaboravljeno remek-djelo”, u: Horace McCoy, I konje ubijaju, zar ne?, Šareni dućan, Koprivnica 2008., str. 151-155.

Natjecatelji su morali plesati satima uz desetminutne prekide svaka dva sata. Koliko su znali biti kobni, dovoljno govori podatak i da je u travnju 1923. godine 27-godišnji mladić Homer Morehouse preminuo nakon što je proveo 87 uzastopnih sati na plesnom podiju. Neki su maratoni trajali i više od 1000 sati, a jedan par je odnio nagradu nakon što je plešući proveo čak 1473 sata. Najtužnije je zapravo od svega što je publika s guštom gledala te tužne spektakle i uživala u njima. Neki ih danas smatraju i pretečom reality emisija, a Slobodan Drenovac u pogovoru knjige “I konje ubijaju, zar ne?” navodi kako u ljudima koji se zabavljaju promatrajući jad i bijedu drugih, možemo pronaći neke sličnosti i s gledateljima današnjih realityja.

Pobjednici maratona, koji su izdržali na nogama 1473 sata.

Izvor: https://www.thesun.co.uk/news/3793914/harrowing-photos-reveal-the-deadly-1920s-dance-marathons-where-contestants-performed-for-days-until-they-fell-unconscious-or-even-died/

McCoyev klasik sam pročitala u samo dva dana (nakon što je skoro mjesec dana skupljala prašinu na stoliću dnevnog boravka). Iako pomalo depresivna za moj ukus, knjiga mi se svidjela jer mi je pružila uvid u djelić ljudske povijesti o kojoj sam dotad relativno malo znala (ma koga lažem – o kojoj zapravo nisam imala pojma!). Unatoč pomalo turobnoj tematici, “I konje ubijaju, zar ne?” je nezaobilazno djelo koje bi za života svakako trebalo pročitati. A ako dosad niste proniknuli u značenje samog naslova, vjerujte mi na riječ – razumjet ćete ga nakon pročitanih par stranica. Ako vam ni tada ne bude jasno, bit će vam na samom kraju.

Garantiram.

Sumrak, dio 2. : praskozorje mog života

Nakon odgledanog i posljednjeg nastavka slavne Sumrak sage, Lovre je danima bio primoran slušati soundtrack filma, bilo s Youtubea ili iz zahoda za vrijeme mog tuširanja i pranja kose.

Zaključili smo nakon odgledanih filmova (i pročitanih knjiga s moje strane) da smo definitivno team Jacob. Istina da biti vukodlak nije jednako atraktivno kao biti vampir, koji ima sve predispozicije dobrog lovca – atraktivan izgled, brzinu i u ovom slučaju – neograničenu moć. Ali nekako mislim da bi između vječnoga života bez duše, i mogućnosti da dočekam lijepu starost uz muža, djecu i unuke ipak izabrala potonje. Kad sam nedavno dvjema prijateljicama iznijela svoju tezu i ponosno izjavila da smo Lovre i ja team Jacob, prezirno su frknule i prokomentirale:

“Ti bi garant bila team Stefan.”

Da vam pravo kažem, nemam pojma o kojem su Stefanu pričale, ali kako su obje gorljivi fanovi serije Vampirski dnevnici, pretpostavljam da je o tome bila riječ.

I da Stefan nije Ian Somerhalder.

Ono što je drugačije danas u odnosu na prije 12 godina (osim da sam trenutno na Jacobovoj strani) je i činjenica da sam i ja nekad, kao vjerojatno sve tinejdžerice svijeta, slinila za Robertom Pattinsonom a.k.a Edwardom Cullenom i željno iščekivala trenutak kada će mu se Bella napokon pridružiti i postati besmrtnom krvopijom kao i on. A sada sam se pitala što mi je bilo u glavi kad sam tako razmišljala u svojim teen godinama i zašto bi itko normalan jedva čekao postati vampir? Ja ne, pa ni da mi život ovisi o tome (kao što je zapravo i bio slučaj s nekim likovima u knjizi).

Je li se Bella ikada zapitala kakav će joj biti osjećaj ispratiti svoje voljene – uključujući svoje roditelje i poluvampirsku kćer, u grob jednoga dana, dok će ona biti prisiljena nastaviti dalje (relativno) sama?
Je li ikada razmišljala o tome koliko je njena veza zapravo nezdrava i koliko bi ta cijela priča zapravo jezivo zvučala da Edward nije vampir, već običan dečko (zapravo, priča dovoljno jezivo zvuči i ovako kad bolje razmislim)? I je li joj palo na pamet da je jadnog Jacoba škartala zbog tipa koji ju je ostavio praktički preko noći, depresivnu i slomljenog srca, dok je Jacob cijelo to vrijeme bio uz nju i pomogao joj sakupiti razbijene djeliće vlastite duše? Ne zaboravimo pored svega da je upravo Edward nehotice navukao bijes riđokose vampirice na Bellu, koja je zbog ubojitog pohoda na nju čak osnovala vlastitu vojsku vampira. Što reći dalje na to?

Iako pomalo zvučim kao okorjeli filozof, mislim da je samo stvar u tome da danas na cijelu tu priču gledam iz malo drugačije perspektive. Kad si tinejdžer i 16 ti je godina, ne razmišljaš o nezdravim vezama i sličnim stvarima, jer vjerojatno nisi nikada ni iskusio pravu vezu. Ne razmišljaš o prolaznosti života jer si premlad za to i cijeli je život pred tobom. Razmišljaš samo o tome kako bi sebi vrlo rado pribavio jednog vampira koji bliješti na suncu i koji bi, po mogućnosti, nalikovao na Roberta Pattinsona.

Ali unatoč tome (i činjenici da sam sada ispala žešći hejter, a volim ovaj serijal) Sumrak saga mi je i dalje ostala draga tetralogija, možda zato što sam prvi put došla s njom u doticaj u svojim mlađim danima, kad sam nenormalno gutala knjige i kada mi je pročitati serijal od četiri nastavka u jako malo vremena bio mačji kašalj.

Doduše, to mi ni danas nije problem, ali je malo teži pothvat uz autoškolu i sada kada više nije mama ta koja sprema ručak i pegla robu kod kuće.