Sve o Evi : vodič za sanjare / Nena Lončar

Dugo se nisam ovoliko zabavljala čitajući jedan dječji roman, s protagonistom koji je slika i prilika mene u teen godinama te zabavnim citatima, koji u suštini sadrže dublje značenje i razmišljanja o svakodnevnom životu.

Glavni protagonist romana – Eva Brodar, dvanaestogodišnja je djevojčica sklona sanjarenju i kašnjenju, koja za svoj potonji problem krivi tzv. kradljivce vremena. Vječito je u potrazi za nekim novim avanturama, a prilika za novom pustolovinom ukaže se kada njena kujica Bella zaluta u knjižnicu franjevačkog samostana. O njemu po naselju kruže razne priče – između ostalih, i priča prema kojoj knjižnica čuva knjigu potpuno uvezanu u ljudsku kožu.

Ali ne brinite, roman nije inspiriran filmom “Kad jaganjci utihnu”, već legenda o spomenutoj knjizi (koja doduše, zaista i postoji) služi isključivo kao iskra koja potpiruje Evinu ionako bujnu maštu.

“Posezati u posudu s maštom i miješati je sa zbiljom za mene je prirodno kao disanje.”,

u jednom trenutku kaže Eva, dajući nam do znanja koliko daleko sežu njene sanjarije, a u ovoj knjizi ih ne manjka.

No osim što je prožet humorom, roman se bavi i problematikom poljuljanih obiteljskih odnosa te prometnom nesrećom sa smrtnim ishodom – oboje uzrokovanih alkoholom. Iz toga se može iščitati kako roman u sebi nosi i nekakvu moralnu poruku. Iako bi inače bio idealan za djecu od 12 godina starosti, zbog određenih tema koje se provlače kroz njega možda je ipak prikladniji za malo stariji uzrast.

Kao što sam ranije spomenula, “Sve o Evi” vrvi inspirativnim citatima (zbog čega mi je olovka stalno bila pri ruci), a meni osobno najdraži citat je onaj u kojem ona priča o sanjarima.

“Sanjari su posebna vrsta putnika – možda se na svojim putovanjima najviše od svih gube, ali unatoč tome najviše putuju i najdalje stižu.”

Ako se pitate zašto baš taj, odgovor možda leži u činjenici da sam u Evi vidjela sebe, i to ne samo u teen razdoblju, već i sada kada sam skoro na pragu tridesete. A možda i zato što me citat asocirao na scenu iz “La La Landa”, kada Mia Dolan emotivno otpjeva Fools who dream na audiciji koja joj je bila životna prekretnica.

Nena Lončar, autorica ove knjige, rođena je 1968. godine u Krapini. Dosad je objavila već nekoliko romana za djecu i mlade, a za ovaj je osvojila i niz nagrada, kao što su Grigor Vitez 2017. godine te Mali princ godinu dana poslije. Ne znam za vas, ali ja definitivno neću stati samo na ovom romanu! A ne bi trebali ni vi. 🙂

Mamma Mia!

Ljeto 2021., kao i cijelu ovu godinu, nažalost ću pamtiti kao nešto najtužnije u svom životu, jer sam u periodu od samo četiri mjeseca izgubila oba djeda i baku. Uspomene na njih još su uvijek svježe i njihov nenadani odlazak uhvatio je mene i većinu moje obitelji potpuno nespremne. Na priču o njima ipak ćete morati pričekati, jer ne mogu sastaviti dvije suvisle rečenice a da se ne rasplačem pri pomisli kako više nisu s nama.

Pa ipak, kažu da je smijeh lijek za sve, stoga ću s vama podijeliti anegdotu koju je Lovre doživio sa mnom ovoga ljeta, na jednom poznatom hrvatskom otoku.

Znate ono kako se svakog ljeta rugamo Česima i Poljacima da redovito u šlapama i japankama pohode naše najpoznatije planine i vraćaju se s njih u helikopterima HGSS-a? E pa, s ponosom vam mogu reći kako sam i ja ovog ljeta imala vlastiti “Čehinja moment”, i to ni više ni manje nego na otoku kojeg je proslavio nastavak mjuzikla “Mamma Mia!”.

Riječ je, naravno, o otoku Visu.

Aj recite – kome bi uopće palo na pamet u kufer ubaciti i jedan par patika dok se sprema provesti godišnji odmor na otoku? S tim sam argumentom pokušala pobijediti i Lovru kada je otkrio da sam na putovanje ponijela samo japanke i sandale, na što mi je spremno odgovorio:
– Razumio bi da su nam apartman i plaža jedine relacije koje ćemo posjećivati, ali ti si htjela malo detaljnije obići otok, ne znam kako si to planirala izvesti u japankama?

Erm da…. nisam o tome (detaljno) razmišljala.

O tome sam zapravo počela razmišljati tek kada smo se odlučili prijaviti za vojnu turu (eng. military tour) koja je uključivala obilazak skrivenih bunkera i tunela jadranske vojne baze po otoku. Kada smo sljedećeg jutra otišli u jednu od komiških agencija rezervirati svoje mjesto za turu, za svaki slučaj sam upitala djelatnicu trebaju li nam patike za taj obilazak i onako usput je obavijestila kako ih sa sobom uopće nisam ponijela. Djelatnica se nagnula preko stola i zatečeno pogledala moja stopala, na kojima su se u tom trenu nalazile lijepe, crne sandalice. Iz njenog pogleda bilo je vidljivo da me htjela poslati na ono lijepo mjesto gdje svi šaljemo ljude koji su nam upravo digli tlak (kao ja njoj tada), ali je umjesto toga samo pristojno odgovorila:

– … a bolje ovo nego japanke…

Na izlasku iz agencije Lovre mi se počeo podrugljivo smijati, dok sam se ja pitala bi li ipak trebala pokušati pronaći dućan s patikama na otoku, iako sam bila svjesna da bi me to koštalo pravo malo bogatstvo. No srećom se na Visu našla i Lovrina dobra kolegica iz srednje škole, koja je spasila cijelu stvar (uključujući i naš budžet) kada mi je posudila svoje crne starke za turu.

– Bože Kate, pa na otok bez patika? – čak me i ona ukorila, dok je Lovre znalački kimao glavom.
– Pa nisam mislila da ćemo điravat po bunkerima. – promumljala sam ispod glasa, a onda iskapila kavu do kraja i požurila s njom do njenog apartmana kako bi preuzela starke. Prije primopredaje sam ih, naravno, isprobala. Moram vam priznat’ da sam se osjećala kao Pepeljuga kada su joj nataknuli staklenu cipelicu na nogu – starke su mi pristajale kao salivene! Nekoliko puta sam joj zahvalila pri izlasku iz apartmana što mi je spasila živu glavu, a onda bez straha da ću se s Visa vratiti na štakama, krenula s Lovrom na tu dugo očekivanu turu!

(I znate šta – vrijedila je svake kune! Ali o tome ću vam pisati drugom prilikom. 🙂 )

(Za one koji ne vide, brod se zove Mamma Mia 🙂 )

Ti si moje sve

Kad sam prvi put čula naziv novog romana Sanje Srdić Jungić, odmah mi je na pamet pao Oliver Dragojević i njegova pjesma „Ti si meni sve“. Prije nego li sam saznala da je naslov zapravo rečenica koju je autorica napisala suprugu u posveti svog prvog romana, iskreno sam mislila da joj je Oliverova pjesma izvorno bila inspiracija za naslov.

Dakle – „Ti si moje sve“ drugi je roman spomenute hrvatske spisateljice, koja je 2019. objavila svoj prvijenac „Zvijezde među nama“, a kojeg danas možete čitati čak i na engleskom jeziku! Naravno da sam oba njena romana pročitala, ali mi je ovaj definitivno više prirastao srcu.

Neću vam nadugo i naširoko pisati kratki sadržaj, jer pretpostavljam da radnju romana već znate, ali evo ukratko  – Elena Perić djevojka je na pragu punoljetnosti kojoj se jednog naizgled običnog dana život preokrene za 180 stupnjeva, kada u automobilskoj nesreći izgubi i oca i obiteljskog prijatelja. Iz nekada živahne osobe, Elena se u trenu preobrazi u depresivnu verziju sebe, a tragedija ne ostavlja traga samo na njoj, već i ostatku njezine obitelji. Međutim, utjehu pronalazi u ljepuškastom, ali povučenom košarkašu Aleksu iz svoje škole – jedinoj osobi koja joj donekle može pomoći jer je i sam prošao kroz sličnu situaciju.

E sad, koju god recenziju ovog romana sam čitala, svaka je spominjala nekakav izbor pred kojim se Elena našla. Na prvu sam pomislila da je sigurno morala birati između dvije ljubavi (pod tim mislim na dva muškarca koja su joj se sviđala), a kad sam počela čitati knjigu, mislila sam se: „Pa tko bi se uopće doveo u situaciju da bira između Aleksa i nekoga drugoga?“ A onda je došla sredina knjige i ubrzo sam otkrila između koga je to Elena morala birati, i moram priznati da me taj blagi plot twist poprilično iznenadio, a pogotovo priča koja je išla uz njega. Ili bolje rečeno – legenda, za koju dotad nisam nikada ni čula (bravo Sanjo, zapravo si me nakon čitanja natjerala na istraživanje). Dalje vam neću otkrivati, ako vas zanima o čemu je riječ, morat ćete otkriti sami.

Jedan od razloga zbog kojih mi je ovaj roman malo više prirastao srcu nego „Zvijezde“ jest u tome što je prožet autobiografskim elementima i to cijeloj priči daje nekakvu dodatnu težinu. Naime, sama je autorica u osjetljivom razdoblju ostala također bez svog oca i daje se naslutiti kako je svoje emocije, ali i emocije svojih bližih pretočila u svoj drugi roman. Ja sam to osjetila dok sam čitala roman, i čak mi se pri kraju i plakalo, a nisam bila u pms-u.

Također, ako inače pratite ovu autoricu, njene knjige i njenu stranicu na Facebooku, u određenim dijalozima možete vrlo lako prepoznati autoričina vlastita razmišljanja o određenim temama u Hrvatskoj, što se osobito primjećuje u Eleninom razgovoru s Benjaminom o situaciji s knjigama u Hrvatskoj. To je isto jedan od razloga zbog kojih mi je knjiga dobro “sjela” – čak i ja u knjizi koju pišem često koristim dijaloge i razmišljanja iz svoje okoline. Mislim da je to odličan izvor inspiracije, pogotovo ako se smisleno uklopi u napisani tekst.

No možda najveći razlog zašto mi se knjiga dopala jest taj što sam u nekim situacijama zapravo prepoznala sebe. Baš kao i Sanja i Elena, i moj je Lovre u ranoj dobi ostao bez oca. Nas dvoje smo često razgovarali o tome bi li se naši životi uopće isprepleli da je njegov tata danas tu, jer je velika šansa da bi onda cijela Lovrina obitelj živjela u Splitu, a ne u Zadru, gdje smo se nas dvoje i upoznali. Ja sam uvjerena da bi se naši životni putevi prije ili kasnije sreli, dok on baš i nije u to siguran. Vjerujem da je ista dvojba mučila i autoricu i ono vječno pitanje “Što bi bilo kad bi bilo?” i da je upravo ono bilo ključni pokretač za cijeli roman kojeg danas držimo u ruci.

Stoga, ako ste u prilici, toplo preporučujem da prošetate do najbliže knjižnice ili knjižare i posudite ovu knjigu. U mnogočemu se razlikuje od Sanjinog prvijenca, a osim divnom pričom i dosjetljivim dijalozima, ispunjena je i emocijama koje je sama autorica pažljivo utkala u nju ; malo ćete se smijati, možda čak i plakati, a na koncu ćete se i vi pitati bi li upoznali svoju srodnu dušu da su stvari u vašem životu išle u malo drugačijem smjeru.


Šljive koštica ili srndaća koščica

Sjećate se onog mog cimera s faksa kojem sam jednom bijelo rublje (slučajno) obojila u nijanse crvene i roze boje? Malo je reći da nije bio oduševljen time.

Ali je zato on mene i cijeli naš krug prijatelja oduševio kada je krajem travnja obznanio da je – objavio svoju prvu knjigu!

Najbolje od svega je što je to uspio sakriti od svih svojih prijatelja, pa čak i vlastite obitelji i praktički nas doveo pred gotov čin kada je na Facebook profilu predočio naslovnicu svoje knjige, na kojoj je bijelim slovima bio ispisan naslov: Šljive koštica ili srndaća koščica.

Iako će ovo vama biti vjerojatno prvi doticaj s književnim opusom Marka Silova, ja sam se s njim upoznala još za vrijeme studija i otada zdušno pratim njegov rad. Istinski sam fascinirana njegovim stilom pisanja – idealnom kombinacijom Edgara Allana Poea i Etgara Kereta, zbog ludizma, apsurdnosti i mračnog ozračja kojim njegovi tekstovi katkad odišu. Neke od proznih minijatura iz njegovog prvijenca slikovito sam zamišljala kao filmske isječke kultnih hororaca te osjetila blagi utjecaj Quentina Tarantina, Tima Burtona, Guillerma del Tora i Ryana Murphyja na njegov stil pisanja, unatoč tome što se radi o filmskim redateljima, a ne autorima knjiga. Oduševljavali su me dosjetljivi dijalozi njegovih likova i ostavljale bez teksta spoznaje o pravom značenju nekih kratkih priča (kao npr. Ovacija/ovulacija).

Šljive koštica ili srndaća koščica” lako je čitljiva zbirka koju možete progutati cijelu za vrijeme jedne popodnevne kave, no za bolje razumijevanje nekih tekstova možda ćete je morati pročitati i dvaput. Jer – tek nakon što sam dovršila zbirku i prodiskutirala je sa svojim bivšim cimerom, shvatila sam značenje nekih priča, kao i neke poveznice među njima koje dotad nisam uviđala, sve dok mi sam autor nije “otvorio oči”.

S obzirom na to kako je prozna minijatura novitet na hrvatskoj književnoj sceni, Marko Silov je idealan autor koji će vas pobliže upoznati s tim pojmom ako se dosad niste susreli s njim. Do njegove zbirke taj mi je pojam bio relativno nepoznat, no Markov prvijenac proširio mi je vidike i ponukao na razmišljanje da se i sama jednom okušam u pisanju prozne minijature. Tko zna – možda upravo vas natjera da izađete iz svoje komfor zone i usudite se i vi napisati nešto drugačije.

A sada vam pružam kratki sneak peek u neke od Markovih minijatura ; nadam se da će biti dovoljne da i vas zaintrigiraju i ponukaju da odete do svoje najbliže knjižnice ili dodate i ovu knjigu na svoj popis za čitanje! Također, izdvojene pričice meni su među omiljenijima iz ove zbirke, a onima koji se prvi put susreću s Markovim pričama može vrlo lako promaknuti činjenica – kao što se, doduše, dogodilo i meni – da u priloženom isječku likovi igraju popularnu igru “kaladont”.

Krljušt – štuka – vješala

“Ako pobijediš, odvezujem te.”
“Stvarno?”
“Najstvarnije. Jesi li spremna?”
“Jesam.”
Angel ispali:
“Krljušt.”
Mae uzvrati:
“Štuka!”
Angel cokne jezikom i gurne stolčić pod njenim nogama.
Grlo zazvekeće, greda zamekeće.

“Prava si štuka!”

Prisustvo trećega

Dvoje spava, ali troje njih hrče.

ISIJAVANJE

Iako sam si obećala kako više nijednu knjigu neću kupiti ili posuditi dok ne pročitam ono što imam kod kuće, nisam mogla odoljeti iskušenju kada su mi na izlogu knjižnice pažnju privukla crvena slova jedne knjige, isijavajući već poznati mi naslov i pozivajući me da je uzmem u ruke te pogazim vlastitu riječ koju sam samoj sebi dala.

“Eh. Da sam ja dobila posao kućepazitelja u Overlook hotelu, mislim da bi bila lakša meta nego Jack Torrance..”, pomislila sam uzimajući “Isijavanje” u ruke i noseći ga prema pultu.

Nemate pojma koliko smo se sestra, brat i ja grozili filma “Isijavanje” (The Shining) kada je stigao u našu videoteku, i to ni više ni manje nego zbog plakata koji je prikazivao Lorraine Massey, onu sablasnu staricu iz sobe 237 (ilitiga 217 u knjizi). Kad sam se nakon nekog vremena napokon odvažila pogledati to Kubrickovo remek-djelo, začudila me činjenica da su upravo tu ženu – koja se na ekranu pojavljuje svega par minuta, stavili na golemi poster. I da baš taj poster više nigdje ne mogu pronaći, pa čak ni na internetu.

Mislim da je radnja knjige svima više – manje poznata : Jack Torrance, liječeni alkoholičar s povremenim izljevima bijesa, stiže u hotel Overlook u Coloradu, kako bi sa svojom obitelji – ženom Wendy i sinom Dannyjem, radio kao kućepazitelj tijekom zimskih mjeseci. Jack je primoran prihvatiti navedeni posao jer je prethodni izgubio kada je u jednom od svojih bijesnih ispada, napao učenika škole u kojoj je radio. Usprkos činjenici što je prethodni kućepazitelj u tom istom hotelu ubio svoju ženu i dvije kćeri zbog tzv. „kabinske groznice“, Jack i Wendy useljavaju u Overlook, nesvjesni izrazito rijetkog dara kojeg ima njihov petogodišnji sin Danny – poznatog i kao “isijavanje”. Zbog tog dara Danny ima sposobnost vidjeti stvari koje su drugima nevidljive, kao i zlokobne događaje koje im priprema Overlook i duhovi koji ga nastanjuju.

Jedna zanimljivost koju nisam znala vezanu za “Isijavanje” jest ta da je Kinga za pisanje ove knjige inspiriralo jedno stvarno mjesto, već tada dobrano poznato po duhovima koji tamo navodno obitavaju. Riječ je naravno, o Stanley hotelu, smještenom u Estes Parku u Coloradu, kojeg je davne 1909. godine izgradio Freelan Oscar Stanley. Stanley je bio američki izumitelj najpoznatiji kao suosnivač kompanije Stanley Motor Carriage Company, koja je do 1920. proizvodila automobile na parni pogon.

Stanley Hotel, Colorado

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Stanley_Hotel#/media/File:The_Stanley_Hotel_in_Estes_Park,_a_town_on_the_eastern_edge_of_Rocky_Mountain_National_Park_in_north-central_Colorado_LCCN2015633407.tif (17.5.2021.)

Godine 1974. Stephen King je u spomenutom hotelu odsjeo sa svojom suprugom Tabithom. Noć su proveli upravo u kultnoj sobi 217, u kojoj su kasnije Jack Torrance i njegov sin Danny imali bliski (i nimalo ugodan) susret sa stanovitim ženskim duhom. Nedugo nakon dolaska u hotel, King i njegova žena shvatili su da su došli pred samo sezonsko zatvaranje te su bili jedini gosti hotela. Poslužena im je večera u praznoj blagovaonici, popraćena glazbom koju je svirao orkestar. Na kraju večeri završio je u baru, gdje mu je piće poslužio barmen po imenu Grady.

“Except for our table all the chairs were up on the tables. So the music is echoing down the hall, and, I mean, it was like God had put me there to hear that and see those things. And by the time I went to bed that night, I had the whole book in my mind.”

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Shining_(novel)

Te je večeri Stephen King sanjao svog trogodišnjeg sina kako uspaničeno trči hodnicima hotela, osvrćući se preko ramena očiju raširenih od straha te bježi od vatrogasnog crijeva koje ga je proganjalo (poznato?). Kada se naglo probudio iz te noćne more, King je ustao i zapalio cigaretu, a do trenutka kada ju je i zgotovio, već je u glavi imao kostur svoje nove knjige, koju još uvijek prati kultni status – pune 44 godine nakon što je objavljena.

Danas i ptice na grani znaju da King nije bio pretjerano oduševljen Kubrickovom ekranizacijom njegovog djela, unatoč tome što se smatra jednim od najboljih horror filmova ikad snimljenih.

A iako sam osobno veliki obožavatelj Kubrickovog “Isijavanja” i dosad sam ga odgledala barem tri puta, nakon pročitane knjige postalo mi je jasno zašto se film Kingu nije svidio.
Kubrick je naime, knjigu samo iskoristio kao temelj za neku vlastitu filmsku verziju knjige i pritom je lišio nekih ključnih elemenata, kao što su primjerice životinje od živice ili prikaz Wendy kao puno snažnijeg ženskog lika nego li je to vidljivo u filmu. A dok sam čitala, bilo mi je žao što su određeni događaji iz knjige izbačeni iz filma, kao primjerice onaj u kojem su Dannyja počele napadati ose koje su trebale biti mrtve, dok je scena u sobi 237 (217) puno slikovitije prikazana u knjizi, i to toliko da me uhvatila nervoza dok sam je čitala (nakon toga sam knjigu nastavila čitati samo tijekom dana). Film je također bio lišen scene sa satom i sa spisima u podrumu hotelu (tko je čitao, znat će), koje su po meni također ključne za radnju cijele priče (osobito dio sa spisima), dok je sam kraj potpuno izmijenjen i iako nije nužno loš, mislim da bi se bolje uklopila originalna verzija koju je King zamislio i napisao.

Ono čega je, međutim, knjiga bila lišena (a voljela bih da nije) je kultna scena s blizankama u kojoj pozivaju Dannyja na igru.

Unatoč tome što je na početku čitanja knjiga bila malo konfuzna, s vremenom sam uhvatila određeni ritam i postupno razaznavala situacije u kojima čitam Jackove i Dannyjeve misli ili situacije u kojima se s njihovim razumom poigrava sam hotel. Također, što je knjiga dalje odmicala, postajala je sve napetija i strašnija, dok me spektakularna završnica držala u potpunoj neizvjesnosti i strepnji za sudbinu troje glavnih likova. Mislim da je važno naglasiti i da mi je u svemu tome pomoglo prethodno gledanje filma, inače ne bih na prvu baš shvatila da Danny ima određeni dar (a za one koji žele znati više, 1997. godine snimljena je i mini-serija na kojoj je radio i sam King te se pojavio i u cameo ulozi, a sama serija je snimana upravo u hotelu koji je inspirirao cijeli roman. Pa ipak, nikada nije stekla kultni status koji danas prati i istoimeni film).

Moj zaključak na kraju svega je da je King neprikosnoveni genijalac kojeg opravdano prati status kultnog pisca i jednog od najboljih autora današnjice. Iako mi je i dalje njegova najdraža knjiga “Groblje kućnih ljubimaca” (valjda jer predstavlja moj prvi dodir s Kingom i njegovim književnim opusom), “Isijavanje” me na početku donekle odbijalo jer ga nisam shvaćala, no kako je knjiga odmicala dalje, postajala je sve napetija i to do te mjere da sam je izbjegavala čitati pred spavanje i uzimala je u ruke samo tijekom dana. Na kraju mi je postalo drago što nisam odustala od čitanja jer me doslovno prikovala za krevet dok nisam došla do samog kraja. Mišljenja sam da stvarno moraš biti genijalac i imati talenta da uspiješ ljudima utjerati strah u kosti samo putem pisane riječi, a to ne može baš svatko.

Stoga – ako ste fan horrora, priča o duhovima i knjiga zbog kojih noću nećete moći zaspati, a i ako ste inače upoznati s Kingovim književnim opusom, ovo je definitivno knjiga za vas! Nemojte odustati na samom početku, jer vas kraj definitivno neće ostaviti ravnodušnima! A ako vam se knjiga toliko svidi i budete se pitali što se kasnije dogodilo s Dannyjem i njegovom majkom, razveselit će vas podatak da je King 2013. godine objavio nastavak pod nazivom Doctor Sleep po kojem je također snimljen istoimeni film i kojeg odnedavno možete pročitati i u hrvatskom prijevodu (i čiju ćete recenziju također uskoro čitati i na ovom blogu – nadam se 🙂 ).

I love you, Philip Morris

“Danas sam prvi put nakon osam godina zapalila cigarillo.“, pohvalila se Ivana na izlazu iz banke. Upravo je s Brigitom krenula na pauzu.

„Ček molim? Ti si bila pušač?“

„Da da. Ali jako kratko, samo tri godine.“

Ušetale su u obližnji dućan i otišle do aparata za kavu.

„Ja sam bila pušač pet godina.“, sramežljivo prizna Brigita.

„Pet godina? Ma daj? Kad si prestala?“

„Kad sam diplomirala i morala se vratiti kući. Da mi roditelji ne bi saznali.“, odgovorila je i pritom nostalgično uzdahnula. „Fali mi svakog dana.“

„Totalno te razumim’.“, suosjećajno reče Ivana, uzme kavu iz aparata i zaputi se do pekare. „Ali cigarillo nije baš isto što i cigara.“ reče znalački, pa zastane. „Mislim barem. On se više puši onako iz gušta. Još si natočiš i malo višnje u bićerin i – di ćeš bolje!“ Brigita potvrdno kimne glavom, kao da razumije. Ivana nastavi:

„Taman mi je dobro doša’ od ovog cilog stresa na poslu.“

Brigita se na to samo nasmiješi. Točno je znala na što Ivana misli, bez previše detalja. Protekli tjedan na poslu bio je takav da je vrlo lako mogao poslužiti Danteu kao inspiracija za “Božanstvenu komediju”. Konkretno – za Pakao. Znala je da raditi s ljudima nije lako, ali taj tjedan se pokazao iznimno teškim.

“Hoćemo prošetati do parka?”, upita Ivana i prene Brigitu iz razmišljanja. Kako su kafići već duže vrijeme zbog pandemije bili zatvoreni, nisu ni imale previše izbora. Brigita potvrdno kimne glavom i one se zajedno upute prema parku u blizini banke. Sjednu na jedinu slobodnu klupu i Ivana započne monolog o filmovima koje je gledala. Njeni monolozi su bili česti i katkad zamorni, ali Brigita se s vremenom navikla na njih. Iako je ovog puta tema bila čak zanimljiva, Brigita je bila umorna od posla i jednostavno se isključila. To je često znala raditi u posljednje vrijeme. Misli bi joj odlutale same od sebe i najčešće završile na najbližem predmetu ili osobi koja bi joj se našla pri ruci. Ovoga puta je to bio alepski bor pokraj njihove klupe. Pitala se hoće li i njega uništiti potkornjak kao i većinu stabala na Marjanu. Nije stigla dublje razmisliti o tome, jer ju je Ivana upravo pitala kako joj se svidjela DiCaprijeva gluma u “Odbjeglom Djangu” i misli li da bi bilo bolje da je dobio Oscara za tu ulogu, nego za “Povratnika”.

“Ovaj…. iskreno, nisam gledala “Povratnika”, tiho je odgovorila Brigita, pa dodala. “Ali u “Djangu” je bio izvanredan.”

Ivana je zadovoljno kimnula glavom i potom nastavila svoj monolog. Više se nije bavila DiCaprijevom glumom, već se prebacila na Daniela Day-Lewisa i jedini mjuzikl koji je tijekom svoje karijere snimio, film “Devet”.

“To je zasigurno jedan od njegovih najgorih filmova koje sam pogledala.”, pomisli Brigita, ne rekavši svoju misao naglas. Nakon dvominutnog slušanja Ivane, vratila se ponovno snatrenju. Ovaj put nije razmišljala o potkornjaku, već nečemu što joj je bilo mnogo poznatije.  Krajičkom oka primijetila je starca koji je sjedio na klupi pored njihove i pušio cigaretu. Miris duhana dopro je do njenih osjetila i vratio je tri godine unatrag. Kako joj je samo nedostajao taj miris! Poželjela je da se nikada nije vratila u svoj rodni grad i da je i dalje mogla skrivećki uživati u svom omiljenom poroku. Malo joj je nedostajalo da se istog trena ne zaleti do najbliže trafike i kupi si kutiju najdražeg joj Chesterfielda. Dugog plavog.

“Asti, pa već je prošlo pola sata!”, uzvikne odjednom Ivana i skoči s klupe. “Kako vrijeme brzo prolazi!”, prokomentira i zatakne si torbu na ramena.

“Da, kad si ti jedina koja priča…”, pomisli Brigita i pođe za njom. Prije odlaska baci još jedan halapljiv pogled na starca koji je i dalje spokojno sjedio i pušio cigaretu u svojoj ruci.

Nije imao pojma koliko mu samo zavidi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Zidni je sat napokon otkucao 20 sati. Brigita se protegne u svojoj sjedalici i umorno zijevne. Cijeli protekli tjedan bio je toliko naporan, da je jedva dočekala dolazak vikenda kako bi malo došla sebi. Osvrnula se oko sebe i primijetila da Ivana nije na svom uobičajenom mjestu.

“Sigurno je otišla na zahod.”, pomisli i munjevito ustane sa stolice. Potom zgrabi svoj kaput i torbu te odmaršira kroz vrata banke, prije nego li Ivana primijeti da je nema. Bilo je neopisivo olakšanje napokon malo uživati u samoći i za promjenu čuti vlastite misli.

“Moram u dućan..”, sjeti se šetajući, a zatim zaokupljena vlastitim mislima ni ne primijeti da je upravo promašila ulazna vrata Victe. Ta spoznaja joj dođe do glave tek nekoliko metara dalje, zbog čega naglo zastane i frustrirano uzdahne. A onda joj se pogled zaustavi na trafici preko puta ceste. Bilo je jednostavnije otići do nje i kupiti par sitnica koje će joj večeras trebati, nego li se vraćati skroz natrag do Victe i onako iscrpljena od cjelokupnog tjedna obavljati mjesečnu kupovinu. Stoga brzo pretrči cestu tamo gdje ne bi smjela i odmaršira do trafike kupiti što joj treba.

Jedna joj se stvar posebno bila na pameti. A imala je samo tri riječi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

“Večer ekipa, kod kuće sam!”, uzvikne Brigita ulazeći u stan i izuvajući čizme u hodniku. Odgovori joj tišina.

“Zdravooooooo…..”, pokuša još jednom i ponovno ne dobije odgovora. Polako obiđe sve prostorije u stanu, a kad se uvjeri da joj nema ni supruga ni djece i da je potpuno sama kod kuće, natoči si malo višnjevače u bićerin i otvori vrata balkona. Usput zgrabi torbu koja joj se našla na putu i napokon sjedne za vanjski stol. S olakšanjem digne umorne noge na omanji bančić i posegne za nečim u torbi. Na blagoj svjetlosti ulične svjetiljke zabljesne kutijica u njenoj ruci i golema slova ispisana na njoj – Chesterfield blue. Dugi. Brigita zgrabi upaljač na dnu torbe i zagleda se u njega.

“Par sitnica koje će mi večeras trebati….”, pomisli sa smiješkom i napokon zapali tu cigaretu. Dočeka je kao starog prijatelja u čijem društvu želi biti što duže. Ah, kako joj je samo nedostajao nikotin i miris duhana u kosi.

Već se dugo vremena nije osjećala tako ispunjeno i slobodno.

How to lose a guy in – one day!

“Ja čitam ovaj tvoj blog samo da vidim oćeš li napisat’ napokon neku priču vezanu i za mene!”, jednog dana mi je pribotunala moja Gabrijela. Zamišljeno sam je pogledala i počela razmišljati koliko je znam i ima li stvarno nekakva anegdota vezana uz nju, a koju sam propustila spomenuti. Odmah mi je u glavi niknula slika Monike. S njom imam ludih priča napretek. No Gabrijela je bila poprilično drugačiji tip osobe, iako je i ona znala izvoditi gluposti pod Monikinim utjecajem.

Danima nakon tog razgovora i dalje sam razmišljala o komičnim situacijama koje sam imala s Gabrijelom. Odjednom sam se lupila rukom po čelu.

“Pa tuko jedna! Kako se nisi odma’ sitila!”, zažugala sam samoj sebi. Odmah sam joj poslala poruku.

“Ajme! Pa sićaš li se kad si slučajno poslala poruku onom tipu, umisto da je pošalješ Dunji? I kad si Monikinoj maloj kupila ukletu igračku?”

“Kupila ukletu igračku . Hahahahahahahha” – odgovorila mi je.

“Pa al’ nisi :P” – uzvratila sam. I upilala je da mi da zeleno svjetlo za “priču s Dunjom.”

Naime, zadnje ljeto prije nego smo krenule na fakultet, Gabi i ja smo znale povremeno “udriti đir” po Bačama, Ovčicama i Firulama, najčešće u večernjim satima. U to vrijeme joj se sviđao jedan dečko, no problem je bio u tome što je stalno slao nekakve nejasne signale, koje ni NASA ne bi uspjela dešifrirati. I dok smo tako jedne večeri đirale po Firulama i sjele na zidić da predahnemo, Gabi se istovremeno dopisivala sa svojom Dunjom i tim “NASA” tipom, vidno isfrustrirana njegovim ponašanjem. U jednom trenu, dok sam se ja zabavljala sa samom sobom i hvatala zjake okolo, Gabrijela je počela uspaničeno vikati.

“Ajme ne, ne, NE! Ajme meni!”

Iznenađeno sam poskočila sa zidića. “Šta je, šta je??”

“Ajme ne!”, i dalje je žalila, udarajući se po čelu i usplahireno nešto tipkajući po mobitelu. Potom me tužno pogledala.

“Kate, poslala sam poruku njemu.” Ja sam je i dalje promatrala telećim pogledom, ne razumjevši gdje je nastao problem.

“Napisala sam Dunji cijelu poruku kako me živcira njegovo ponašanje, izgadila sam ga u ciloj poruci i umisto Dunjinog, utipkala njegov broj.”

Muk. A onda se plažom prolomio moj grohotan smijeh.

“ŠTA SI NAPRAVILA?”, uzviknula sam, valjajući se od smijeha na Firulama. Gabrijela, koja je i dalje čvrsto stezala svoj mobitel, ni sama više nije bila sigurna bi li se trebala smijati ili plakati.

“Baš si neki prijatelj.”, promrmljala je više sebi u bradu, dok sam i ja dalje urlala od smijeha pokraj nje.

“A šta bi drugo tribala? Skakat’ skupa s tobom u panici?”, procijedila sam između cerekanja.

“Bilo bi poželjno!”, uzvratila je ona i nastavila žalosno zuriti u ekran mobitela, kao da će se nekakvom magijom problem sam od sebe riješiti.

Da vam budem iskrena, ne sjećam se kako je Gabi riješila tu zavrzlamu, ali ću vam samo reći da na kraju nije završila s tim tipom. Ne znam je li tome kumovala kobna poruka na mobitelu ili činjenica da je dečko sam po sebi bio enigma. Vjerojatno ovo prvo. Sva sreća što Gabi nije pisala scenarij za film “Kako se riješiti frajera u 10 dana”, jer bi im totalno poremetila cijeli koncept. Ili bi možda čak pomogla Andy da ubrza proces i izgubi Benjamina puno ranije. Ali onda ne bi imali happy end i to ne bi postala jedna od najomiljenijih romantičnih komedija na svijetu (barem što se mene tiče).

A priča o ukletoj igrački? O tome ću vam nekom drugom prilikom.

Božićna priča (Croatian Christmas Carol)

6. 12. 1991. godine, u dubrovačkom rodilištu i na dan bombardiranja samog grada Dubrovnika, rodila se moja prijateljica Nikolina. Ime je dobila po svecu na čiji je spomendan došla na svijet. Dok ju je njena majka njihala u svome naručju i promatrala s ljubavlju, istovremeno je strepila za svoga muža koji se nalazio tamo negdje na bojištu, boreći se za svoju domovinu i ne znajući da je dobio kćer.

Istoga dana u Splitu, još je jedna majka u šestom mjesecu trudnoće zamišljeno gledala kroz prozor, pitajući se gdje je njezin suprug sada. Samo dva tjedna ranije rasplakala se svom doktoru kada mu je došla na pregled, jer je zbog stresa iznenada prokrvarila. Kada ju je upitao što želi za sv. Nikolu, kroz suze mu je odgovorila:

“Samo želim da mi se muž vrati doma.”

Dok je i dalje zaokupirana vlastitim mislima gledala kroz prozor, iznenada se začulo zvono na vratima. Mlada majka se prenula i začuđeno krenula prema njima.

“Tko bi to mogao biti?”, pitala se, jer nikoga nije očekivala u gostima.

Otvorivši ih, preneraženo je uzdahnula. Na vratima se nalazio mladi čovjek u svojim tridesetima, obraslog lica i odjeven u vojničku uniformu.

Mlada se žena bacila u zagrljaj svom suprugu – mome ocu, i briznula u plač. Pritom je u sebi zahvalila svetom Nikoli za molitve koje joj je uslišao i za veliku želju koju joj je ispunio. Nitko nije očekivao da će tata toga dana doći.

Nešto kasnije, pročulo se po naselju da se moj otac vratio kući i brojni susjedi nahrupili su u njegov dom da ga pozdrave. Moja mama je brzo zgrabila torbu i odjurila do najbližeg dućana. Iako je bio zatvoren, zamolila je vlasnika – ujedno i našeg susjeda, da joj otvori vrata, kako bi mogla počastiti sve te silne ljude koji su došli .

Mama mi je poslije pričala kako se pjevalo i slavilo do kasno u noć, jer se moj tata vratio doma.

Nekoliko godina nakon rata cijela je obitelj ponovno bila na okupu, ovaj put pojačana za još jednog člana – mog mlađeg brata Juru. Nama poklone nije donosio Djed Božićnjak, već mali Isus. A kad smo bile sasvim male i dok Jure još nije ni bio u (tatinom) planu, sestra i ja bi trčale na spavanje kako bi mali Isus što prije došao u našu kuću i ostavio poklone ispod božićnog drvca. Pokloni su nas čekali i kod baka i djedova, a kod maminih roditelja – Josipa i Ane, najčešće bi nas dočekalo donje rublje. Zbog toga bi mamu uvijek naivno pitale: “A zašto nam mali Isus kod djeda i bake uvijek ostavlja samo gaćice i majice?”

Od ostalih uspomena vezanih uz Božić i vrijeme adventa, sjećam se kako bi mama redovito premještala kuglice koje bi sestra i ja nespretno postavile na bor, kako je Simba pojeo ruku jednom od sveta tri kralja i kako je na ponoćki jednom poznaniku omanji zvučnik pao na glavu, a već je na čelu imao kvrgu od relativno svježe prometne nesreće. Očajnički sam se trudila da me tada ne izda glas i da se crkvom ne zaori moj histerični smijeh, ali mi se ipak oteo pokoji hihot, dok su mi se iz očiju izdajnički izlijevale suze smijalice, unatoč mojim nespretnim pokušajima da ih zatomim. Ponoćke sam najčešće pohodila s prijateljicom Anteom i njenim tadašnjim dečkom (a današnjim mužem) Nenom te u društvu još nekolicine naših prijatelja i poznanika. Obavezna tradicija prije odlaska na ponoćke bila je zagrijati se uz kuhano vino na kućicama na Rivi, potom otići na misu, a onda svak’ svojoj kući “na pršut i francusku”.

No na koncu su odrastanje, vjenčanja i dolazak djece učinili svoje, te su se naša druženja i tradicije s vremenom pomalo prorijedile. Moje ponoćke u Splitu zamijenile su povremene ponoćke u Zadru, druženja s prijateljima za vrijeme blagdana ustupila su mjesto druženjima sa sestrom koja bi obično u to vrijeme stigla iz Njemačke, a umjesto s majkom, bor sam sada kitila s Lovrom, svojim mužem.

Iako stara poslovica kaže: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.”, i odrastanje ima svoju čar.

Čak i kada je obilježeno pandemijom svjetskih razmjera, poplavama i potresima zbog kojih se pitaš jesu li to jahači apokalipse negdje na vidiku.
Čak i kada dođe vrijeme da iseliš iz roditeljskog gnijezda, pa ti pola plaće ode na stanarinu i režije.
Čak i kada ti muž u stanu koji nije ni vaš, zapali kuhinjski element i razbije zrcalo u zahodu, pa vam dio vaše bijedne ušteđevine otiđe na puste popravke.

Da, čak i tada.

A znate kako se još kaže – kad vam život da limun, napravite limunadu. Stoga, mislim da je vrijeme da si iscijedimo jedan dobar napitak i spremno dočekamo i tu 2021.

Pogrešno skretanje – vol. 2

Nakon neslavne epizode s ispitom iz prve pomoći, HAK-ove prostorije napustila sam turobnog raspoloženja, s mišlju da sam vjerojatno jedna od rijetkih osoba koja to nije isprve položila. Ionako mi taj ispit nije imao previše smisla. Brzo sam okrenula Lovrin broj i počela mu se jadati preko mobitela.

“Pa i da naletim na neku prometnu nesreću, sigurno bi prvo zvala hitnu pomoć i pričekala do njihovog dolaska. Tko smije od straha dirati unesrećenu osobu. Samo bi napravila još gore.”, žalila sam se.

A s obzirom na moje dodatne probleme s krvlju, unesrećena osoba vjerojatno ne bi bila jedina kojoj bi u tom trenutku trebalo pružiti prvu pomoć. I tako sam ispit iz prve pomoći uspješno riješila tek iz drugog pokušaja (srećom, jer sam pojmove počela toliko brkati da sam bila sigurna kako ću opet provaliti nekakav biser kao zadnji put, ako ne još i gori).

Jedva sam dočekala svoj prvi sat vožnje. S instruktorom sam odradila par krugova na Poljudu, učeći osnove i nestrpljivo iščekujući sljedeći dan kada ću opet sjesti za volan. Moje uzbuđenje naglo je splasnulo sljedećeg jutra, kada mi je u osam sati zazvonio mobitel.

“Kate dobro jutro, ovdje Jure, tvoj instruktor!”
“O barba Jure, pa dobro jutro! Recite.”
“Moramo odgoditi vožnju do daljnjeg, svi su instruktori otkazali zbog korone.”

Uljudno sam se zahvalila barba Juri i nakon završetka razgovora počela psovati više nego Samuel L. Jackson u ijednom svom filmu (koroni naravno, ne instruktoru). Na sljedeći sat vožnje morala sam čekati gotovo punih mjesec dana, a da ne govorim kako sam dotad skoro već sve i zaboravila. Nakon “povratka u sedlo” opet sam par sati provela na Poljudu, sve dok me instruktor jednog jutra nije zatekao naredbom da upalim desni žmigavac i krenem prema cesti. Ruke mi se nisu nikad u životu toliko oznojile kao tada. Vozila sam sporije od puža na sedativima i bila sretna što me auta zaobilaze – samo da nema nikoga iza mene. Moj se instruktor u narednih par mjeseci sa mnom nagledao svega; od ulaska u krivi smjer (srećom, ta cesta nije bila prometna), preko vožnje blizu bankine (“Kate, ne u ivičnjak!”) pa do pokušaja pretjecanja teretnog vozila (“Života ti, pa nisi ti Schumacher!”). S vremenom sam se malo opustila, iako i dalje uz povremene falinke, a prava komedija nastupila je kada je došlo vrijeme za polaganje ispita.

Stigla sam na poligon pola sata ranije kako bi se psihički pripremila za ispit i usput malo utvrdila gradivo prije dolaska ispitivača. Sve je bilo ok do početka ispita. Mirno sam sjela u auto i osjetila kako mi lijeva noga počinje nervozno podrhtavati. “Ajme ne!”, panično sam pomislila i sjetila se mamine epizode s polaganjem ispita 30 godina ranije. Naime, mama mi je jednom ispričala kako joj se na polaganju vozačkog lijeva noga toliko tresla, da jadni instruktor nije uopće mogao stisnuti kvačilo sa svoje strane. Stoga sam se opravdano prepala da će se povijest ponoviti. Ali srećom, uz malo muke uspješno sam prošla poligon i sada sam mogla izaći na cestu. Ispitivač iza mene davao mi je kratke upute kako bi znala u kojem se smjeru trebam kretati. U jednom trenutku me doveo do magistrale i uputio da se na sljedećem semaforu polukružno okrenem. Kako sam spomenuti semafor nemali broj puta već prošla s instruktorom, s olakšanjem sam krenula u tom smjeru, pritom se premišljajući u kojoj bi traci trebala biti. U nedoumici sam se ipak odlučila za srednju traku, dok se ispitivačev glas nije ponovno oglasio iza mojih leđa.

“Dakle, na sljedećem semaforu ćete se polukružno okrenuti.”

Upitno sam pogledala svog instruktora.

“Barba Jure, trebam li se ipak možda prestrojiti skroz u lijevu traku?”
Onako napet i praktički “na iglama” zbog mog ispita, moj me instruktor preneraženo pogledao.
“Kate života ti, šta mene gledaš! Ne mogu ti ja to reć’!”.

“Aha, očito trebam..”, tiho sam promrmljala i upalila lijevi žmigavac. Bez problema sam se polukružno okrenula i nastavila voziti prema centru grada. Preplavio me blagi val olakšanja, kao pretpostavljam i mog instruktora, koji je i dalje napeto stezao rukohvat iznad svoje glave. Izuzev par promašenih skretanja zbog sveopće zbunjenosti i nesporazuma s ispitivačem, nisam počinila nijednu kardinalnu grešku (dakle nisam nikoga pregazila ili prošla kroz crveno) i ispit sam uspješno položila iz prvog pokušaja! Uzbuđeno sam se zahvalila ispitivaču i barba Juri (koji je počeo ponovno normalno disati nakon što sam položila ispit) i gotovo poskakujući otišla kući. Pritom sam usput javila (skoro) cijelom telefonskom imeniku da sam prošla ispit, obavijestila svoje Facebook prijatelje, a onda vijest obznanila i svojim kolegama na poslu, od kojih sam tajila da taj dan polažem vozački, samo da izbjegnem stup srama u slučaju pada.

Danas, 2. prosinca obilježava se točno dva mjeseca otkako sam položila vozački ispit i godina dana otkako sam upisala autoškolu.

Još uvijek nisam savršeni vozač; učim se pravilno prebacivati brzine, ljudi me i dalje katkad čudno gledaju iz automobila (uz onu poznatu misao: “Žensko. Znao sam.”), ne znam bočno parkirati između dva automobila i nedavno sam svojim retrovizorom uspjela zahvatiti retrovizor parkiranog Smarta do sebe.

Ono što, pored svega navedenog,također još nisam naučila je:

  • trubnuti nazad vozačima koji trube meni kad mi se ugasi auto i
  • pokazati im srednji prst

    da bi se mogla nazvati pravim splitskim vozačem (zezam se. Taj dio sa srednjim prstom ni ne želim naučiti. Osim možda u slučaju nužde).

Znate što mi je mama jednom rekla za svoju prijateljicu kada je tek položila vozački ispit? Pitali su njenog muža kako vozi, a on je odgovorio.

“Kao u svatovima; ona vozi prva, a iza nje kolona automobila. I svi trube!”

Tako da, ako u skorije vrijeme u Splitu čujete niz automobila koji trube, provirite kroz prozor i provjerite je li stvarno riječ o svatovima. Ako na čelu kolone nisu barjaktar i mladenci, već mlada (živčana) smeđokosa djevojka u crvenom automobilu, znat ćete o kome je riječ. 🙂


Recenzija knjige – VRTISRCE (spoiler alert!!)

Biste li mi vjerovali na riječ kad bi vam rekla da sam tek nakon čitanja ovog romana shvatila zašto se Cogsworth iz „Ljepotice i zvijeri“ zove baš tako?

Zapravo, do tog sam zaključka došla kad sam pročitala originalni naziv ove knjige, koji glasi Cogheart, odnosno Vrtisrce u hrvatskom prijevodu.

Knjiga je nastala iz pera britanskog autora i animatora Petera Bunzla, koji je osim Vrtisrca napisao još 3 nastavka ove sage, poznate pod zajedničkim nazivom The Cogheart Adventures.

Smještena u viktorijansku eru, Vrtisrce je napeti roman za mlade koji spada pod tzv. steampunk – podžanr znanstvene fantastike s elementima alternativne povijesti i cyberpunka. Ovaj žanr je inspiriran strojevima na parni pogon iz doba industrijske revolucije, kao i ranim SF djelima Julesa Vernea, H. G. Wellsa, Mary Shelley i Edwarda S. Ellisa, a radnja romana najčešće je smještena u alternativnu povijest viktorijanskog doba (iako ne nužno).

U središtu radnje ovog romana je 13-godišnja Lily Hartman, jedina kćer slavnog londonskog izumitelja Johna Hartmana, koji jednog dana netragom nestaje. Prepuštena na milost i nemilost svoje skrbnice Madame Verdigris te gospode Roacha i Maulda, Lily odbija vjerovati da je njezin otac mrtav. Stoga uz pomoć vjernog mehaničkog lisca Malkina i urarevog sina Roberta pokušava odgonetnuti misteriozni nestanak svog oca, kao i tajnu stroja za neprekidno kretanje – posljednjeg Johnovog izuma kojeg se mnogi pokušavaju domoći.

Očaravajuća naslovnica ovog romana, era u koju je radnja smještena, kao i činjenica da je knjigu prevela Milena Benini bila je dovoljna da mi Vrtisrce privuče pozornost – ali nažalost, ne i da ispuni moja očekivanja.

Unatoč obećavajućem uvodu i lepezi zanimljivih likova, knjiga me na koncu razočarala pomalo stereotipnim i (pre)idealnim raspletom događaja, kao i siromašnim razvojem likova. Sumnjam da bi u realnoj situaciji netko kome je upravo poginuo član obitelji tako olako pristao poći na putovanje s drugom osobom, donekle odgovornom za to što se dogodilo, iako ne izravno. Također, klasičnom laiku poput mene ubrzo je postalo jasno da glavni antagonisti priče očito nisu oni koji su nam prezentirani kao takvi, već netko tko vuče konce u pozadini (ne isključujem mogućnost da je gledanje Mentalista pripomoglo mojoj novostečenoj moći zapažanja).

Iako nastavci spomenutog serijala kod nas još nisu prevedeni, nažalost sumnjam da ću ih pročitati ako do prijevoda i dođe (mada mi nije strano ni čitanje knjiga na izvornom, engleskom jeziku).

Šteta, jer je ideja knjige zaista zanimljiva i primamljiva, osobito fanovima steampunk žanra kao što sam ja.

geekosfera

Mini grupa zaljubljenika u knjige, serije i filmove!

NeDostojevska

priča, san, pisanje, mašta, književnost, život

Volim te, otoče

Priče, ljudi, legende

Moonkitty

Životne teme, moja iskustva i stavovi uz savjete i priče

Life&Socks

Život&Čarape. Život u čarapama. Život bez čarapa. Život...

S police

Knjiški blog!

Knjigaland

...Svetovi među koricama

stranicnik.wordpress.com/

Priče koje (uglavnom) stanu na stranicu.

Bibliovca

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu... sve ostale obitelji nenormalne su na svoj način.

Marcus Groteskni

"How comforting it was, to know that art can come from a secret self..."

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite