Simba & Me

Bio je travanj 2016. godine. Sjećam se kao da je bilo jučer. Taj sam vikend bila u Zadru kod Lovre i uzbuđeno sam nazvala sestru:

„Jeste li ga doveli? Je li tu?“

„U garaži je.“, nasmijano je odgovorila Natalija.

„Jedva čekam doći kući!“, oduševljeno sam ciknula. No, da krenemo ispočetka.

Prije nego je sa svojim mužem odlepršala van granica Lijepe naše, Natalija je radila u jednoj firmi čiji su se pogoni nalazili u jednom seoskom mjestu. Sjećam se da je često govorila kako viđa nekoliko pasa lutalica, kojima su zaposlenici te firme povremeno donosili nešto hrane. Važno je napomenuti pritom da smo Jure i ja uvijek bili oni koji su htjeli pasa u kući, dok su mama, tata i sestra bili protiv, a od njih troje upravo je Natalija bila najglasnija po tom pitanju.

„Ako ikad dovedete psa, ja se za njega neću brinuti!“, govorila bi.

A onda se dogodio taj jedan malo čudniji period u kojem je počela proučavati Facebook stranice koje su udomljavale životinje i u kojem je nosila hranu lutalicama oko firme u kojoj je radila. Jednog dana došla je kući s novom viješću: čoporu lutalica pridružili su se i neki štenci, od kojeg je jedan redovito bježao kada bi mu se približila, a opisala ga je ovim riječima (citiram):

„Da ga samo vidite! Isti je Simba!“

Da, zaboravila sam spomenuti da je „Kralj lavova“ njen omiljeni crtić svih vremena, na kojem i dalje plače svaki (ali baš SVAKI put) kad ga pogleda, bez obzira imala ona 25 ili 30 godina. Stoga ni ne čudi što je upravo lika iz tog crtića iskoristila da bi opisala štenca koji će nam se kasnije nepovratno svima uvući pod kožu.

Štenac je imao nekoliko braće i sestara, od kojih su neki dopali u ruke curicama iz okolnih mjesta, te su na kraju ostali samo „naš“ štenac i njegova sestrica. Za njihovu mamu smo kasnije saznali da ju je udarilo auto netom prije nego su ih Natalija i njeni kolege počeli viđati oko firme, tako da su bili prepušteni sami sebi. Bili su stari otprilike 2 mjeseca, i bili su preslatki. Još uvijek čuvam one prve slike koje nam je Natalija slala s posla, ne propuštajući nijednu priliku da uslika psića koji će kasnije postati našim ljubimcem.

Kao što započinje skoro svaka priča ljudi koju su udomili životinje, tako je i naša započela s onom poznatom rečenicom: mama i tata nisu dopuštali psa u kući. Malo je i potrajalo dok smo ih uspjeli nagovoriti. Pokušali su sve. Od „nemamo kućicu ni uvjete za njega“ do „mi vam ga nećemo šetati!“ Ali su na koncu popustili. Najviše zbog Natalije. Kao što sam ranije rekla, ona je prolazila tada kroz malo čudnije razdoblje i zapravo im nije preostalo ništa drugo nego da joj popuste, u nadi da će joj taj psić na neki način pomoći. I tako smo došli do početka ove priče u kojoj ga je Natalija (nakon što ga nije vidjela gotovo tjedan dana i već je izgubila svaku nadu da će ga ikad više pronaći) zajedno sa zaštitarom firme i kolegom uspjela uhvatiti. Cičao je od straha i neuspješno pokušavao pobjeći „otmičarima“, a kada je već s njim bila na pragu kuće, Natalija je otkrila da je od stresa povratio u kutiju u koju ga je smjestila do kuće. Kasnije se ispostavilo da nije stres uzrokovao takvu reakciju, ali… doći ćemo i do toga.

Kao što vjerojatno pretpostavljate, Simba mu nije pravo ime, ali je bilo „u igri“ pa sam ga zato iskoristila za ovu priču. U opciji je bilo i ime Lucky (tatin prijedlog) zbog svega što je prošao, ali smo se ipak odlučili za moj prijedlog. Danas (zapravo) nosi ime po pjevaču jednog poznatog britanskog benda; naime, već imamo dva ljubimca koji su ime dobili po Miši Kovaču (tu su kumovali Dječaci i jedna od njihovih pjesama) i Vinku Coci (ovaj je ljubimac „na čuvanju“ kod nas), pa bi bila prava šteta da nismo nastavili taj niz. Bilo bi još bolje da smo ga možda nazvali Jole, ili Gobac ili tako nekako, ali nema veze. Iako je na kraju dobio ime koje sam ja predložila (hihi), iako mi je katkad i dan danas žao što ga nismo zapravo nazvali Simba; tako bi mu pristajalo.

Da ne duljim; Simba je neko vrijeme proveo u garaži naše kuće dok mu nismo osigurali adekvatne uvjete za život, ali tada smo primijetili da se nešto čudno s njim događa. Nije htio jesti kekse niti hranu, a kada bi nešto i pojeo, ubrzo bi povratio. Te simptome prvo smo pripisivali tableti protiv parazita koju smo mu bili dali, ali kada su takve reakcije postale učestale, odlučili smo ga odvesti veterinaru. Bio je kod nas tek tjedan dana, a ja sam pozvala  prijateljicu Kristinu na kavu kod sebe, i da se onako usput pohvalim svojim novim ljubimcem. Sva sreća da se tog dana našla kod nas, jer ne znam tko bi nas bio odveo veterinaru. Sestra je radila, brat nije vozio, a mama i tata nisu bili kod kuće.

U ordinaciji smo doktorima objasnili njegovo čudno ponašanje, nakon čega su mu izvadili krv i uzeli uzorak stolice. Jadan se tresao od straha. Nije se još bio u potpunosti oporavio od dolaska kod nas u nepoznato, a već se suočavao s novim stresom. Dijagnoza je na kraju bila loša: Simba je imao parvo virus.

Parvo? Parvo? Što je parvo? Nisam imala pojma. Jure također. Kristina još manje. Ali sam znala da nije dobro. Briznula sam u plač. Bio nam je prvi pas kojeg smo ikad imali. Tek nam je došao, a već možda odlazi?

Ispostavilo se da je parvo virus zapravo jako poguban za štence. U 90% slučajeva ugibaju od toga, a u Americi često uspavljuju pse s tom dijagnozom jer je liječenje skupo. Nazvala sam Nataliju. Imala sam osjećaj da se nalazimo u bezizlaznoj situaciji. Ja nisam radila. Jure nije radio. Natalija je imala tek neku sitnu ušteđevinu sa strane. Ali odlučili smo riskirati i nastaviti s liječenjem, kakav god ishod bio. Da je uginuo, barem bi se tješili činjenicom da smo učinili sve što smo mogli. I tako je krenulo Simbino liječenje koje je trajalo punih 10 dana. Primao je infuziju (još uvijek imam i tu sliku) i 3x dnevno cjepivo. Jednom se čak pomokrio od straha kad je ugledao mamu i Juru kako dolaze zajedno, u tandemu. Znao je što ga čeka. I sve je to trpio. I bio neobično miran. Mama se počela lagano privikavati na njega i stalno je govorila:

„Pa miran je, ako ništa drugo. Valjda neće biti problema kad naraste.“

Bila je totalno u krivu. Ali ono… totalno!

Simba se, na našu veliku radost, oporavio i bio je tek drugi od sveukupno desetak pasa koji su se kod istog veterinara liječili od tog virusa i koji je preživio. Pokazao je da je borac od malih nogu.

A onda je tek počeo pokazivati svoju živahnu narav. Za početak, nismo imali pojma koja je pasmina. Bio je žute boje i nalikovao je na labradora, pa smo mislili da je možda mješanac te pasmine, sve dok jednog dana Monika nije navratila do nas da upozna novog člana naše obitelji. Zamijetila je bijelu crtu posred njegovog lica i prokomentirala:

„Možda je mješanac posavskog goniča?“

Naime, Monika je nekoliko godina prije imala upravo posavca za ljubimca, a Simba ju je svojom pojavom asocirao na njega. Nakon kraćeg istraživanja o ovoj pasmini, moji ukućani i ja smo zaključili da je Simba zaista mješanac posavca, ali ne i koje još pasmine. Zbog žute boje i dalje smo bili uvjereni da u njemu ima i nešto labradora. Činjenica da je miks jedne lovačke vrste bila nam je već previše; sada nam je zapravo postalo jasno odakle ta njegova živa narav (osim činjenice da je bio, jel’, štene). Jednom dok je istraživao naše dvorište, neki slučajni prolaznici zaustavili su se i divili malom psiću koji je njuškao okolo i veselo mahao repom, a kad smo im rekli koja je pasmina, sućutno su nas pogledali.

„Mi imamo mješanca istarskog goniča. Smirio se tek nakon 2-3 godine. Sretno vam!“

Skoro sam zaplakala od muke. Mama i sestra također kad sam im kasnije to priopćila. Neću lagati; kad je Simba tek stigao, prvih nekoliko mjeseci provedenih s njim nije bilo lako. Uvijek su nam svi govorili kako je pas velika obveza, ali nas nitko nije mogao pripremiti na sve što nas je čekalo. Imati psa je gotovo isto kao imati dijete; morate se ustajati ranije da obavi nuždu (ili da je pokupite u ovom slučaju, jer je bio štenac i još se nije bio naučio obavljati nuždu kako treba), morate paziti na njegovu prehranu, gledati ima li dovoljno vode u zdjelici, je li primio cjepivo, kada je termin za sljedeće cijepljenje, je li pojeo tablete protiv crijevnih parazita, je li bio u šetnji, jesu li mu opasni predmeti izvan dosega i sl. Doduše, djetetu sigurno nećete davati tablete protiv crijevnih parazita, ali svakako ćete paziti na termine cijepljenja, jeste li mu promijenili pelene i što je ovog puta dok niste gledali uspio strpati u usta.

Sjećam se da smo jednom išli kod nekoga u goste, a Simba je ostao spavati u garaži. Umorno sam sjedila na zadnjem sjedalu tatinog starog Golfa i vrtjela naslovnicu Facebooka. A onda mi je iskočila slika jednog psa na stranici koju pratim, Humans of New York. Zastala sam i počela čitati objavu. Brandon, momak koji vodi stranicu objavio je sliku svog psa i uz nju napisao priču o tome kako je psa dobio kad je ovaj bio star već 12 godina, nije bilo zgodno vrijeme za imati kućnog ljubimca, spavao je na prijateljevom kauču (ako se dobro sjećam) i bio u financijskom škripcu. I pored svega toga ipak ga je odlučio uzeti pod svoju skrb. I nije zažalio zbog toga. Tu sam objavu shvatila kao znak.

Znak da je Simba došao k nama s određenom svrhom, znak da ipak nije sve tako crno kako nam se čini i znak da pustimo da stvari teku svojim tokom, da će se sve posložiti samo od sebe.

I jest. Posložilo se.

Simba je unio mnoge promjene u naš život (stan pun dlaka, za početak). Bio je pas sa svojim karakterom koji nikako nije htio prihvatiti kućicu koju smo mu kupili, lavežom je zahtijevao dio ručka kad smo i mi ručali i nipošto nije htio ići obaviti nuždu kada je vanka sipila kišica. Zvali smo ga (i još ga zovemo) „Fina Guza“. Ali najbitnije od svega je to što je unio promjene u nama samima. Mamu, koja se najviše derala na njega radi nereda u kući odabrao je kao svog vođu; otac, koji je rekao da ga neće voditi u šetnju kada ga dovedemo doma, izveo je Simbu na prvi đir po kvartu nakon što je bio tek mjesec dana kod nas, a nas ostale naučio je odgovornosti i tjerao nas da češće izlazimo na svjež zrak. Također, osim dlaka, u paketu s njim je došla i manja količina iskidane odjeće i izgrizene obuće, punjača od mobitela i laptopa. Ali u usporedbi s onim osjećajem koji je stvarao u nama, nepodopštine koje je činio bile su zanemarive. Danas nam je svima čudno ući u kuću i ne čuti zvuk njegovih šapica kako hrle da nam se jave. Ako se to nije dogodilo, značilo je da nije u kući ili da netko nešto jede.

Filmove o psima i drugim kućnim ljubimcima više ne gledam bez paketa maramica pokraj sebe. Srećom, onaj tužni dio vezan za ljubimce nas čeka tek za sto svjetlosnih godina, a dotad imamo dugo razdoblje sreće i veselja sa šestim članom naše obitelji. Simba je naša verzija Beethovena; još više Marleyja. I nijedan drugi pas više neće biti kao on. Prvi ljubimac se uvijek pamti i on će uvijek imati posebno mjesto u našim srcima, bez obzira na ishod budućnosti. Danas mi je drago što je s nama. Drago mi je što su mama i tata bili popustljivi. I što se Nataliji smekšalo srce. Pa ipak, i on je imao određenu ulogu pri njenom upoznavanju sadašnjeg muža, ako ne i najveću. I hvala mu na tome.

P. S. jesam li spomenula da je na kraju mješanac hrta?

Djed Josip i Draguljareva kći

Jesam li vam ikada spomenula da sam za vrijeme studiranja bila Erasmus tutor na svom odjelu? Ne? E pa, eto sada znate još nešto novo o meni.

Erasmus tutor razlikuje se od ESNbuddyja po tome što je zadužen isključivo za strane studente na svom odjelu (dok ESNbuddy može biti dodijeljen bilo kome, neovisno o studiju) te im pomaže ukoliko im treba pomoć oko kolegija, seminara i sl. Također je poželjno da se u svoje slobodno vrijeme malo i druži s njima te im pomogne da se lakše snađu u novom okruženju.

Moram priznati da mi je ovo tutorstvo jedna od boljih stvari koja mi se dogodila za vrijeme studiranja. Jer sam na ovaj način stekla prijatelje iz drugih dijelova svijeta, a s nekima od njih sam i dan danas u kontaktu. Tako zahvaljujući svom tutorstvu danas brojim tri prijateljice iz Litve, jednu iz Turske i jednu iz Francuske, kojoj sam prije tri godine zajedno s Lovrom čak bila i na vjenčanju. C’était parfait! Većina njih bila je čak i kod mene u Splitu, okusila hranu iz tradicionalne mamine kuhinje te obišla moj rodni grad uz stručno vodstvo mene i moje sestre. Tako su prije dvije-tri godine kod nas u posjet došle Egle iz Litve i Dilara iz Turske. One su taj jedan semestar zajedno došle na Erasmus u Zadar (iako je obično bio samo po jedan student) pa se tako potrefilo da su obje došle jedan vikend odsjesti kod nas. Da ne govorim kako su mi svi, kada bi čuli da je Dilara iz Turske, počeli nabrajati sve turske serije koje gledaju i/ili su gledali, a ja bi joj to sve morala prevoditi. Ne znate kome je bilo gore – meni, koja sam joj morala objasniti tko što prati, iako ni sama nisam gledala većinu tih serija ili njoj, koja je morala odgonetnuti što je pjesnik htio reći.

Tako smo jednog popodneva Natalija i ja provele u gradu zajedno s njih dvije, pokazujući im Dioklecijanovu palaču, odvodeći ih na mjesta gdje se snimala “Igra prijestolja” i učeći ih kako pravilno naručiti kavu u Splitu. Prije nego smo krenule natrag doma na ručak, mama je nazvala Nataliju i zamolila da odemo pokupiti nešto kod bake Ane i djeda Josipa, njenih roditelja. Objasnila sam curama da ćemo morati nakratko svratiti kod njih te smo se stoga lagano zaputile prema autu, a potom i prema stanu gdje su oni živjeli. Inače su susreti s djedom Josipom znali biti poprilično urnebesni, pa me živo zanimalo kako će ispasti njegovo upoznavanje s dvije strane studentice.

Pokazalo se zabavnijim nego što sam očekivala.

Naravno da je djedu pri dolasku prvo zapela za uho činjenica da je Dilara iz Turske. I naravno da smo joj ja i Natalija morale prevesti da i on gleda turske serije. Dilara se na to samo nasmiješila, jer je već navikla da je ljudi zapitkuju o tome, i pristojno djedu Josipu kimnula glavom. A onda je tek krenula komedija.

“Kate, reci joj da mi pratimo seriju Draguljareva kći!”

Okrenula sam se Dilari objašnjavajući joj o kojoj je sapunici riječ, s tim da nisam znala kako glasi izvorni turski naziv serije niti o čemu se u njoj radi. Ona nije shvatila koja je serija u pitanju, tim više što ih ni sama ne gleda, pa sam slegnula ramenima i prevela djedu što mi je rekla.

“Pa jesi joj rekla da se zove Draguljareva kći??”
“Ma jesam dida, ne zna koja ti je to serija. Ne prati je..”
“Aha aha, ok ok…”

Tišina je trajala punih 10 sekundi, a onda se djed okrenuo Dilari i počeo glasno i razgovijetno govoriti, kao da je mislio da će ga ona tako bolje razumjeti:

“DRA-GU-LJA-RE-VA KĆI!”

Dilara je zabezeknuto pogledala prvo njega, a potom Egle, Nataliju i mene. Na licu joj se ocrtavala zbunjenost i kao da je pokušavala na našim licima pročitati o čemu to djed govori. Ja i Natalija također smo se prvo zatečeno pogledale, a onda prasnule u gromoglasan smijeh. Djed se, naravno, odmah uvrijedio.

“Pa šta sam ja krivo reka’?!”
“Ma niiisi ništa! Ali neće te ona ništa bolje razumit’ ako joj ti budeš sporije priča’!”

Brzo smo odustale od objašnjavanja. Nije imalo smisla ulaziti s njim u duže rasprave. Nekoliko minuta kasnije pozdravile smo se s njima i krenule kući na ručak. Kada smo Dilari objasnile što se zapravo dogodilo, prasnula je u smijeh. Cijelim putem kući smijale smo se ovog anegdoti. Djed Josip i baka Ana i inače su nas znali često nasmijati sa svojim pričama, ali ovo je definitivno nešto što ću pamtiti dok sam živa. A vjerujem i Dilara i Egle također. Ništa ti toliko ne ostane u sjećanju kao dobri ljudi i kvalitetno vrijeme provedeno s njima. Nedavno je čak Natalija na Instagramu objavila selfie s bakom i djedom, a nedugo nakon toga osvanuo je i Dilarin komentar: Say Hi to the best couple!

Prenijeli smo im pozdrave. I bilo im je drago. Uostalom – kome ne bi. Moji baka i djed ih očito nisu zaboravili, a djed meni i Nati (valjda) nije zamjerio što smo se tada smijale i njemu i cjelokupnoj situaciji. Smijemo se tome i danas. Ali to mu nemojte reći.

(Ni da sam objavila priču o tome. =) ).

MJESEČEVE RATNICE I BIJEG IZ ALCATRAZA

Vjerujem da svatko od vas ima svoje stare prijatelje iz djetinjstva koje poznaje još od kad ste, kako bi se reklo, pelene skupa nosili. Tako sam ja imala (i još imam, hvala Bogu) Terezu, Viktoriju, Dijanu i Andreu. Mislim da je bitno napomenuti da se radi o sestrama; Tereza i Viktorija čine jedan, a Dijana i Andrea drugi duo. Dijana i ja bile smo vrsnice, ona čak pola godine starija od mene, dok je Tereza bila koju godinu mlađa, a od Viktorije i Andree dijelile su nas čak pune četiri godine. Kao što svi znate, radi zaštite privatnosti ljudi o kojima ovdje često pišem (ili ću pisati) sva su imena izmijenjena i dugo sam se mislila koje pseudonime nadjenuti ovoj „fantastičnoj četvorci“, te sam na koncu donijela odluku da se zovu tako kako piše.

Tereza i Viktorija ova „počasna“ imena dobile su, vjerovali ili ne, po – barbikama. Jedna je bila Barbie Tereza, koju sam i dobila na poklon od njih za svoj četvrti ili peti rođendan (još je živa). Mislim da se zapravo i radilo o vrsti barbike koja se tako zvala, jer je za razliku od „klasične“ Barbie lutke imala smeđu kosu (s pramenovima!), smeđe oči i jarko crvena usta. S druge strane, Viktorija je bila barbika koju sam jednom na poklon dobila od sestre (čak sam je i spomenula u prethodnoj objavi). Bila je plavokosa, plavooka, imala je balerina-noge i došla je u paketu s tacnom, čajnikom i dvjema šalicama. Bez obzira koliko novijih i možda čak i ljepših lutaka imala, Viktorija je mojoj maloj susjedi uvijek bila omiljena i redovito je s njom prolazila svakojake drame: od iznenadnih trudnoća do nesvjestice i dugotrajnih boravaka „u bolnici“ (mogu li napomenuti da nam je bolnicu često glumio neveliki jastučić u obliku srca, na kojem su te naše jadne lutke stalno ležale?); nije ni čudo što je s vremenom i mjestimice oćelavila. Inače, moram reći kako smo bile jako kreativne što se tiče davanja imena barbikama, pa se tako jedna (sestrina, doduše) zvala Malaysija jer joj je na poleđini pisalo „Made in Malaysija“. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je čak sestra ta koja joj je nadjenula takvo ime pa smo mi vjerojatno to samo preuzele od nje.

Dijana i Andrea nisu imena dobile prema Barbie lutkama, već iz drugih razloga. Dijana je svoje „zaslužila“ jer nas je jedan period neprestano uvjeravala da je to zapravo njeno srednje ime (nije bilo), a u jednom trenutku je čak zahtijevala i da je zovemo Vanesa, i to u tolikoj mjeri da se nije htjela odazvati ako smo joj se drugačije obraćale. Andrei je malo falilo da se tako i zove u stvarnom životu, ali su njeni roditelji očito promijenili plan u zadnji tren i namijenili joj drugo ime (koje ovdje, naravno, nećemo spomenuti).

No, da pređem na stvar. Nije da se hvalim, ali mislim da bi se i Petar Pan posramio pred pustim ludorijama i raznoraznim igricama koje su nama padale na pamet, pa se tako tu našao i Alcatraz za puževe (ne pitajte. Samo da ne navučem razne udruge za zaštitu životinja; nismo ih baš maltretirale ni išta tako slično (pinky promise), samo smo ih sve donijele na jedan kamen na sredini travnjaka i nismo im baš dopuštale da pobjegnu. Odatle i naziv „igre“), Maca Papučarica (jedna je od nas glumila Macu, a ostale su morale pomoću cvijeća najljepše što su znale urediti svoje sandale; onoj koja ih je najgore uredila „Maca“ bi sakrila sandale. RIP bugenvilije koje su za tu svrhu nastradale), zatim Pom-Pom (nismo se baš namučile za ovu. Cijela igra sastojala se u puzanju po podu, vikanju Pom-Pom u određenom ritmu i hvatanju ostalih. Sjećam se da sam jednom glumila Pom-Pom-a pa hvatala jadnu Viktoriju, koja je tada imala možda tek 2-3 godine i koju sam stjerala u kuhinju, pa se uz vrisak koji bi posramio i Jamie Lee Curtis skutrila uz majčine noge. Jadno dijete je imalo traume od mene. Nadam se da posljedice ne osjeća i danas), škatule-batule, Crna Marica, igra skrivača (klasika), Bubaraka (ne pitajte) itd. Što se tiče Crne Marice, jednom smo sestra i ja gledale film koji je započinjao s ovom igrom, i dok smo mi sjetno promatrale scenu, Jure nas je začuđeno upitao: „Što je to?“. Mislim da nikad u životu nije dobio sućutniji pogled nego tada, koji je ujedno i govorio „nemaš pojma što si propustio“. Ne želim biti jedna od onih osoba koje tuguju za starim vremenima i govore da nam je bilo puno bolje nego današnjim generacijama jer se osjećam i zvučim staro. Ali je. Bilo nam je bolje. To je činjenica (sorry folks).

Da nastavimo. U „normalnom“ periodu kada bi se igrale barbikama i ostalim „normalnim“ igračkama za djecu, u ruke su nam jednom došle nekakve gumene igračke za kupanje (znate na koje mislim? One koje „sviraju“ kada ih pritisneš); bilo ih je sveukupno pet i radilo se o nekakvim djevojčicama. S obzirom na našu kreativnost po pitanju davanja imena igračkama, nadjenule smo im imena prema frizurama koje su nosile, pa se tako jedna zvala Kikica, druga Pletenica, treća Mašnica, i druge dvije Ništa (jer nisu imale ništa na kosi. Logično). Nemojte me pitati kako smo te dvije Ništa razlikovale (osim po dužini frizure, jer je jedna imala jako dugu, a druga poprilično kratku kosu), to nam je i danas misterij. Ali nakon nekog vremena otkrile smo da su te lutke zapravo likovi iz jednog poznatog animea koji se dosta kasnije počeo prikazivati kod nas i koji se zvao Mjesečeva ratnica. Ako znate o kojem je animeu riječ, onda ćete sigurno i prepoznati Usagi (Mjesečevu ratnicu) kao Kikicu, Makoto (Jupiterovu ratnicu) kao Pletenicu, Minako (Venerinu ratnicu) kao Mašnicu, te Ami (Merkurovu ratnicu) i Rei (Marsovu ratnicu) kao Ništa i Ništa. Kasnije smo se redovito svađale koja je koja ratnica (nijedna nije htjela biti Merkurova), a ja sam se uspješno izborila da budem Jupiterova. Zbog boje kose, naravno. Kasnije mi je boja i dužina kose redovito bila izlika koju sam koristila da budem Liz kada bi se igrale Roswella, ali nažalost nije mi pomogla da budem i Buffy. Nema veze, Roswell mi je ionako uvijek bio draži.

Nažalost, svim pričama iz djetinjstva jednom dođe kraj; kao što Sevkina pjesma kaže „svaka svome jugu odleti“, tako smo i mi otišle svaka na svoju stranu: jedna u Zadar, druga u Zagreb, dvije su ostale u Splitu, a jedna je lastavica odletjela u Švedsku. Koliko god možda to tužno zvučalo, zapravo mi je drago da je svaka od nas ostvarila ono što je, nadam se, htjela, premda to značilo i selidbu u drugi grad ili državu. Ali i dalje zajedno popijemo kavu. Ili vruću čokoladu, kao Tereza i ja neki dan. Ili navratimo jedna do druge pa se cerekamo gluparijama koje smo nekad izvodile, na opće zgražanje drugih (Lovre još uvijek ne može „prožvakati“ priču o Alcatrazu).

I zato ne zaboravite, kada vas brod života odvede daleko od pristaništa mladosti, svratite u luku sjećanja jer tamo se nalazi najljepši dio prošlosti. Naravno da ovo nisu moje riječi, nisam baš toliko pjesnički nadarena. To je nešto što mi je jednom napisala draga osoba i kojih se često sjetim kada me uhvati nostalgija. A trebali bi i vi. Pogotovo kada vam je u životu teško i onda se sjetite mini-sebe, kojoj je nekada najveći problem bio s kojom će se lutkom igrati i hoće li se sa susjedom, s kojom se posvađala oko toga tko će biti koja anime ratnica pomiriti ili ipak ne razgovarati idućih pola sata.  Kao što Mia Dimšić kaže – život nije siv. Lijep je. Bio je i bit će. I nijedan problem nije nerješiv. Osim ako dvije od vas žele biti Venerine ratnice, a može biti samo jedna. O tome bi se već dalo pričati. 🙂

 

Djevojka koja se (pre)često znala zalijetati u stakla

Znate kako se ono ljudi obično prvo sjete filma kada čuju određenu glazbu ili pjesmu koja je svirala u njemu, pa tako kad čuju prepoznatljive zvukove violine skladatelja Nina Rotte, odmah će se sjetiti kultnog “Kuma”; kada do njih dopru početni taktovi pjesme “You’re the one that I want”, pomislit će na Briljantin, a kada na klaviru zasvira Doris Day i zapjeva “Que Será, Será (Whatever Will Be, Will Be)”, prvo što im padne na pamet je Hitchcockov “Čovjek koji je previše znao” (odatle potječe i inspiracija za naslov ove priče, ako već niste skužili (a niste)). E pa ja sam vjerojatno jedina osoba kojoj su prva asocijacija na potonju pjesmu Vodice i naše obiteljsko ljetovanje u njima davne 1996. godine.

Bila sam mlado čeljade. Imala sam tek četiri godine. Tada smo još uvijek u obitelji bili samo mama, tata, Natalija i ja. Brat nas je iznenadio koju godinu kasnije. Upravo sam u Vodicama doživjela toliko (ne)zgoda koliko neću za cijelog svog života. Nekada sam ih se, zahvaljujući sestri, sramila (hvala Nato), ali danas ih se rado sjetim. Ah, što bi sve dala da se opet mogu vratiti u te bezbrižne dane. Čak i pod cijenu toga da sve neugodnosti moram proživjeti zajedno.

Prva i vjerojatno svima najpoznatija priča (barem mojim bližnjima i poznanicima) je svakako ona kako sam se pred cijelim restoranom zabila – u staklo! Ne sjećam se točno detalja, ali ono čega se sjećam je da me neki dječarac naganjao po restoranu. Bježala sam među stolovima, uspješno mu izmicala i žustro trčala prema izlazu. To jest, onome za što sam mislila da je izlaz. Kreveljila sam mu se misleći kako mu uspješno izmičem, a onda sam se u posljednjem trenutku okrenula i – BUM! Zalijepila sam se svom snagom u stakleni prozor koji se nalazio tik uz vrata. Srećom, barem nisam ništa slomila ili ostavila kakav trag za sobom (pritom mislim na krvavi), već sam istog trena briznula u plač tražeći pogledom svoje roditelje, koji su zajedno s Natalijom i ostatkom restorana plakali od smijeha.

No, da je barem na tome stalo. Nažalost, nije to staklo bilo jedino u što sam se zabila za vrijeme tog ljetovanja. Nekoliko dana poslije večerali smo na terasi istog restorana, a pokraj nas je uz zvukove klavira mlada djevojka pjevala upravo onu pjesmu koja me uvijek podsjeti na tu ’96. Naravno, bila je riječ o poznatoj pjesmi Doris Day. Dok ju je ona započinjala uz riječi “When I was just a little girl, I asked my mother what will I be”, mi djeca smo glumili publiku, mašući joj ispred nosa s nekakvim granama i njišući se uz lagane taktove pjesme. Ne znam jesam li opet od nekoga bježala, ali činjenica je da sam se opet pred svima sudarila s “neidentificiranim stajaćim objektom”, za kojeg se kasnije ispostavilo da je golemi stup. Vjerojatno ga nisam odmah prepoznala jer su mi oči ponovno bile zamagljene suzama, dok su mama, tata i sestra također grcali u njima. Od smijeha, naravno.

Situacija no.3 – bliski susret s vratima hotela. Opet staklo. Kao svaki dobri otac, i mene je moj odlučio malo zabaviti pa me uzeo u ruke i stavio na svoja ramena nekoliko minuta prije nego što smo ušli u hotel. I kao svako četverogodišnje dijete, ni ja nisam pazila kuda idemo niti na vrijeme uočila stakleni prozor iznad hotelskih vrata kojem smo se opasno približavali. I opet – BUM! Plač. Smijeh. Ciklus se stalno ponavljao, a ja nikako nisam učila iz svojih pogrešaka. Danas s potpunim pravom sve to mogu pripisati svojim smotanim genima koje sam naslijedila od bake i mame, a u zadnje vrijeme se pokazalo da ni sestra nije imuna na njih, samo to dosad nismo znali. Tek je počela otkrivati svoje talente. Bolje ikad nego nikad.

Što se tiče mog posljednjeg spektakla u Vodicama, mama mi je upravo neki dan priznala kako se ove posljednje priče zapravo uopće ne sjeća, ali ja se sjećam. I 90% ljudi koji su se našli na plaži tog dana. Zamislite scenu – mala slatka Katarina u svom rozom kolutiću brčka se i pliva u moru. Oko nje brojna djeca i drugi kupači također uživaju u ljetnim radostima. Odjednom – panika! Mala Katarina se (gle čuda) uspjela nekako prevrnuti u svom kolutu, tako da se sada nalazila cijelim licem u moru, a na površini se nalazio ostatak njenog tijela – točnije noge, kojima je sada grčevito mlatarala u pokušaju da dođe do zraka. Srećom, tu se našao tata koji je odmah priskočio u pomoć i koji je, bez obzira na to što mu se (tada) najmlađe dijete skoro utopilo, zajedno s ostatkom plaže grcao od smijeha zbog prizora koji sam im nešto ranije priuštila. Da se razumimo, ni ja se ne bi ništa bolje ponijela od njih da sam se našla u ulozi promatrača kao i oni. Mislim da je šećer na kraju ove anegdote bio kada me nekoliko danas poslije jedna žena prepoznala i pitala moju mamu “je li njena kćer ona mala koja se nedavno prevrnula na plaži” ili “koja se zabila u staklo pred svima”. Nisam sigurna za koju je situaciju pitala, ali neosporno je da je svakako bila svjedokom jedne od navedenih. Na moju sramotu i žalost.

Natalija je u to vrijeme pohađala 3. ili 4. razred osnovne škole i naravno da je svima živima ispričala sve ove anegdote iz Vodica (ne bi me čudilo da ih opisivala i u školskim sastavima) i iako sam imala samo četiri godine, bilo mi je neugodno. Ali kao što sam rekla na početku, danas me za ovim danima hvata nostalgija, jer je život tada bio puno jednostavniji. Ili se barem činio u očima jedne djevojčice.

I nadam se da sam vam sada uspjela dočarati zašto se blog zove “Patnje srednjeg djeteta” Uglavnom zbog moje sestre tiranke. Nema toga što mi nije priuštila kada sam bila dijete, ali hajde bit’ ću fer, jednom sam čak i barbiku dobila. S tacnom, čajnikom i šalicama. Iako moram nerado priznati da nisam ni ja bila svetica. A tek štetočina.

Ali o tome ćemo nekom drugom prilikom.

Čovječe, gdje mi je – japanka?

Kao što sam već zadnji put najavila, napokon je došlo vrijeme da vas počnem upoznavati sa svojim prijateljima. Marina ste već upoznali, a sada je došao red i na ostale. Zaključila sam da će biti najbolje da krenem od Monike, s kojom zapravo imam i najduži “staž” jer me, na njenu žalost, trpi još od male škole, a zatim još i narednih 8 godina u osnovnoj. Pobrecita.

Sjećam se toga dana kada sam sjela nasuprot Monike u maloj školici kao da je bio jučer. Promatrala sam djevojku guste crne kose i velikih zelenih očiju koja je sjedila prekoputa mene i pokušavala smisliti način kako da započnem razgovor. Od svih mogućih pitanja koje sam joj mogla postaviti, ja sam se odlučila za ovo:

“Pa… u koju ti školu ideš?”

Monika me začuđeno pogledala i rekla:

“Ali… ja sam tek u maloj školi!”
“Aaaa da… tako je!”, zbunjeno sam joj odgovorila.

I tako je počelo naše prijateljstvo koje traje već punu 21 godinu. Nema toga što ona nije sa mnom prošla – od prvih ljubavi i plakanja zbog razbijenoga jajeta za radionicu (dakle ne slomljenog srca, nego razbijenog jajeta) pa sve do diplome i zaruka, a uskoro i vjenčanja. Njeno smo već prošli, a sada je na mene došao red.

Da ne skrećem previše s originalne teme, kada smo bile srednja škola Monika je jednog ljetnog, kišnog dana najavila dolazak u Split. Inače živi malo van grada, stoga su nam ti momenti kada bi dolazila u grad bili neprocjenjivi. I tako sam se ja krenula spremati da odem po nju, a za to vrijeme mi je u posjet navratila naša kolegica iz osnovne škole, Ivona. Strpljivo je pričekala da se odjenem i našminkam, nakon čega smo se zajedno zaputile prema autobusnoj stanici. Jedna jako bitna napomena svima za vrijeme kišnog vremena – NIPOŠTO nemojte obući japanke! Kada malo bolje razmislim, to se vjerojatno nekako samo po sebi i podrazumijeva, ali valjda u žurbi da stignemo na bus obukla sam prvo što mi je došlo pod ruke. Odnosno noge.

Dok smo žurno prelazile cestu na pješačkom prijelazu kako ne bi zakasnile na bus, noga mi je skliznula i jedna nesretna japanka ostala je stajati točno nasred pješačkog prijelaza! Posramljeno sam je krenula pokupiti kada je naišlo auto iz suprotnog smjera i prešlo ravno preko nje. Brzinom munje sam zgrabila japanku, i kao da sav taj neugodnjak nije bio dovoljan prosula sam se koliko sam duga i široka točno ispred parkiranog autobusa, i usput malo poderala koljeno. Onako mokra, krvava i povrijeđenog ponosa uletjela sam u bus u kojem su se Ivona i vozač gušili od smijeha, dok me on kroz suze pokušavao upitati jesam li dobro. Ako ništa drugo, svaka mu čast na trudu.

Ivona se pozdravila sa mnom i izašla iz busa par stanica kasnije, a ja sam produžila do centra grada naći se s Monikom. Kada me vidjela, počela se smijati i bez da je prethodno znala što se dogodilo, a možete joj zamisliti samo reakciju kad sam joj napokon ispričala sve što me zadesilo.

“A Kate moja, da vidiš šta ti se meni dogodilo! Ja izašla iz busa kad je počela padati kiša, a nisam imala kišobran. I gledam šta ću, i pogledam ja neku ženu tu kraj sebe, ono meni se niz lice slijeva voda, njoj obrve! Jedva sam se suzdržala da joj ne zavarim!”

Kako mi je uljepšala bila dan s tom izjavom, nije ni svjesna. Jer ipak – ja sam na kraju dana imala svoju japanku. Za obrve te žene nisam baš tako sigurna.

Nakon što smo se dobro nasmijale jednoj i drugoj (ne)zgodi, krenule smo natrag put moje kuće odlično raspoložene unatoč ružnom vremenu, koje bi i Stevea Urkela bacilo u depresiju. Srećom, putem natrag niti jedna od nas nije ostala bez japanke niti su joj se obrve slijevale niz lice. Došle smo kući u (relativno) jednom komadu, ako ne računamo moja poderana koljena i narušeni ugled (ha ha). Ove se anegdote i dan danas često sjetimo (barem ja), a ponovno mi je pala na pamet nedavno kada sam se – gle čuda, spremala upravo za Monikino vjenčanje. Naime, u blizini kuće trebala me pokupiti Monikina kuma da se zajedno uputimo put njene kuće, no dok sam prelazila zebru (again!) štikla, koja mi je očito bila pinku široka, zaštekala je upravo u ključnom trenutku kada sam se nalazila na sredini pješačkog prijelaza te sam gotovo ostala bez nje kao i  bez nesretne japanke nekoliko godina ranije. Upravo tada zaustavio mi se auto u kojem je sjedio momak mojih godina i kojem sam na licu mogla očitati neuspjeli pokušaj suzdržavanja smijeha. Posramljeno sam mu se osmjehnula, brzinom munje vratila nogu u cipelu i napokon se domogla drugog dijela ceste. A onda se počela smijati samoj sebi kada se auto onog momka našlo na sigurnoj udaljenosti. Koja blamaža!

Ako ništa drugo, mojoj djeci i unucima ću imati što za pričati kada ostarim jednoga dana, a oni će se usrdno nadati da nisu pokupili moje smotane gene i da ih neće zadesiti slična sudbina.

BIT ĆE KRVI – part 2

Gdje smo ono stali zadnji put? Ah da, sjećam se. Na mojoj (ne)slavnoj epizodi s filmom “Bez zakona” kojeg mi Natalija još uvijek nije oprostila (jadna. Uvijek ona izvuče deblji kraj. Očito.).

Nakon toga nemilog događaja rijetko kad sam se rušila u kinu, jer sam uglavnom pazila kakve filmove gledam (živio IMDB i Parents guide!). A onda je jednog dana jadni Lovre bio žrtva mog novog napadaja. Što je najgore, “Utrka života” (Rush), film kojeg smo išli gledati tog “kobnog” dana zapravo uopće nije bio nasilan, ali uvijek se naravno nađe ta jedna scena koja me dokrajči. A dokrajčila je bogme i Lovru, kojeg sam nakon dvominutnog žmirenja satrala pitanjem: “Je li bilo puno krvi??”, i nakon što sam dobila odgovor koji sam (očito valjda) htjela, glava mi je lijepo klonula na njegovo rame dok nakon pola minute nisam opet došla k sebi. Ako ništa, ovog puta barem nisam vrištala kao da me naganja Michael Myers po kinodvorani.

Prilikom sljedeća dva posjeta kinu kada prethodno nisam provjerila IMDB (koja naivčina), napustila sam dvoranu u roku od maksimalno pola sata.

Rekordni rok izlaženja bio je za vrijeme filma Kingsman, kada nam je Lovrin brat na vrijeme (točnije – 2 minute prije početka gledanja filma) javio da ja to moooožda neću baš moći gledati. Izdržala sam punih 10 minuta, a i to je za moje živce bilo previše. Srećom, išao je i Lovrin prijatelj s nama pa ga nisam ostavila samog u dvorani te sam mogla mirne duše sjediti u kafiću 2 sata u komadu i čekati da film završi. Nakon konzultiranja s IMDB-om, zaključila sam da sam se na vrijeme spasila i poštedjela sebe, Lovru i prijatelja mu od još jedne sramotne epizode. No, da vas više ne gnjavim sa svojim filmskim epohama (kojih je, naravno, još bilo), prijeći ću na još jednu pričicu čisto da vam dočaram koliko loše podnosim krv (ako dosad niste možda baš skužili. A pretpostavljam da niste).

Na 2. godini diplomskog studija za vrijeme studiranja u Zadru, stan sam dijelila s cimerom i kolegom s faksa – Marinom. Ovim putem moram istaknuti da mi je bio jedan od najboljih cimera ikad i da me često uhvati nostalgija za tim vremenima. Pa gdje još možete pronaći osobu:

a) koju ste rijetko kad vidjeli loše raspoloženu (možda jednom u ovih 7-8 godina koliko se poznajete)?

b) koja vam se ipak smilovala i odlučila vas ostaviti na životu kada ste joj donje rublje “obojili” u crveno (sasvim “slučajno” sam stavila crveni tepih u mašinu. Skupa s donjim rubljem. Čovjek bi rekao da nikad nisam živjela sama u Zadru 5 godina)?

c) koja bi pogledala svaku epizodu serije American Horror Story prije vas samo da vam može reći u kojem trenutku trebate zažmiriti jer slijedi neka groteskna scena koja nije namijenjena djeci mlađoj od 12 godina i vama?
Duša od čovjeka! Zar ne?

Međutim, Marin je jedan od onih prijatelja koji je bio pomalo skeptičan prema mojoj fobiji i koji je smatrao da bi se trebala suočiti s njom. Pa ipak, nikad nije baš vidio na svoje oči kako reagiram na krv. Bilo bi možda bolje da je ostalo tako, ali kao što možete naslutiti, na teži je način uvidio da je moj strah realan i da ga se nije baš tako lako riješiti. I tako je uslijedio još jedan šok sa mnom (ako isključimo onaj koji sam mu priuštila s veš mašinom) kada sam si jednog popodneva odlučila napraviti tost od starog kruha kojeg smo u stanu imali. Na moju žalost, rubovi tog kruha ostali su nakon grijanja u tosteru oštri, a ja sam ih gladnica onako pohlepno potrpala u usta i odjednom osjetila goruću bol u dijelu tijela u kojem se nalazi jednjak. Grčevito sam se uhvatila za taj dio i na svoj užas ispljunula malo krvi u sudoperu. Brzinom munje otrčala sam prema boravku kako bi Marinu ispričala što se upravo dogodilo, ali u tom trenutku počela me obuzimati slabost i ja sam legla na kauč “da malo prilegnem”. A onda sam se samo izvalila na pod. Sva sreća da je zapamtio moje instrukcije kako postupiti u slučaju da padnem u nesvijest, pa mi je, kao i jednom onaj čovjek u Kauflanda (koji crnjak!) digao noge iznad glave. Doduše, još uvijek mi nije jasno zašto se to radi osobama koje padnu u nesvijest (sad sam išla guglati i nisam našla ništa pametno. Osim što mi je izlistalo i česte upite, kao npr.: Kako izazvati nesvjesticu), možda radi povratka cirkulacije u tijelo?

Da ne duljim, kao i uvijek ubrzo sam se probudila i ostala ležati na podu još nekoliko minuta jer mi se i dalje vrtjelo u glavi. Ali znate kako ono iz svake priče treba izvući i nešto pozitivno, pa je tako dobra stvar u ovom slučaju bila da Marin više nije sumnjao u moju fobiju. A vjerujem da više ne sumnjaju ni drugi, jer je sada došlo do toga da ljudi gledaju filmove i serije prateći pritom koliko se krv pojavljuje u njima, samo da bi mi mogli javiti mogu li ja to gledati ili ne. Ili gledaju serije uz popratne komentare: “Uuuuuuu.. Ovo definitivno nije za Katu.” Eto, što su vam prijatelji. 🙂

Mislim da je svakako krajnje vrijeme da i ovu priču privedem kraju. Naučili ste nešto novo o meni, a sad je krajnje vrijeme da se lagano počnete upoznavati i s mojim prijateljima (joj što će guštati kad ovo vide. Mobitel mi neće prestati zvoniti od Whats app poruka, koje će uglavnom sadržavati prijetnje kao što su: “Ubit ću te napišeš li nešto o meni!” ili “I taj mobitel će ti isto završiti u WC školjci kao i prethodni!” ili “….krv! Ide mi krv.. iz malog prsta! Eto ti na’! Sruši se!” (ok neće baš tako, nisu toliko rigorozni).) I mislim da bi svima bilo lakše kada bi se jednostavno navikli na to da će nove objave vjerojatno pristizati svakih dvadesetak dana, a ne svaki tjedan kao što sam originalno planirala. Bolje tako razmišljati, pa vas možda i iznenadim ako nešto objavim ranije.

Ne znam što da vam kažem ljudi, dogodio mi se život i jednostavno ne stignem drugačije.

Osim ako me uskoro ne primijeti neki nakladnik, kao Codyja McClaina Browna. Onda ću biti prisiljena pisati češće. A dotad – čitajte me, dijelite moje objave, pričajte prijateljima kako ima jedna super cura koja je počela pisati super cool blog zbog kojeg vrištite od smijeha dok ga čitate (znam da niste, zato lažite. Za mene) i potrudite se da netko primijeti moje J.K.-Rowlingsko-umijeće pisanja. Obećavam da ću ga učiniti ponosnim. I osvojiti Nobelovu nagradu za književnost. A sad idem spavati. Neki od nas ujutro i rade.

Gute Nacht! (jesam li spomenila da sam počela učiti i njemački?)

 

BIT ĆE KRVI – part 1

Kao što vjerojatno velika većina vas (ne) zna, patim od jedne jako specifične fobije poznatije pod nazivom hemofobija – strah od krvi. Nekoliko mojih bližih prijatelja također pati od pomalo neuobičajenih fobija, a jedna prijateljica ima čak suprotnu reakciju na krv od moje. Naime, na samu pomisao kako krv kola njenim tijelom, uhvati je histeričan napadaj smijeha koji traje otprilike pet minuta, dok se ne smiri (a vjerojatno je i sad hvata napadaj dok čita ovo. Ako čita. Ubit će me.).

I onda sam tu ja, da upotpunim sliku ove pomalo neobične družine s raznoraznim fobijama.

Hemofobija je razlog zbog kojeg nisam nikad gledala Hrabro srce. Ni Pulp Fiction. O Nemilosrdnim gadovima da ne govorim. A Gladijatora samo polovično (i to kroz prste). Također, hemofobija je razlog zbog kojeg prije gledanja svakog filma ili odlaska u kino prvo provjeravam Parent’s guide na IMDB-u. Yep. Tako je. Čitam Parent’s guide. Što je tu čudno? Osim što polagano gazim u tridesete?

Moj strah prvi je put došao do izražaja kada sam imala 18 godina. Nekoliko nas iz razreda sjedilo je na kavi u obližnjem kafiću jer nismo imali nastavni sat. Dečki su na stolu do našeg igrali karte, dok smo mi cure razglabale o raznolikim temama. A onda je na red (ne znam ni ja kako) došla tema bolnice i jedna je cura počela pričati o svom iskustvu s kolonoskopijom. Njeni opisi, koji su uključivali i krv bili su toliko realistični da sam se u jednom trenutku samo skljokala na pod. Kad sam došla sebi, cure su me odvele u referadu kako bi zatražile od nadležnih da me puste kući. S obzirom na to da sam im se na vratima pojavila blijeda kao sablasni duh, nisu ni trenutka dvojili o tome i u roku od pola sata sam već ležala u svojoj sobi na mekanom krevetu. Nekoliko dana poslije jedina sam se, uz još jednog dečka iz susjednog razreda, srušila nakon cijepljenja i moji su ukućani napokon došli do zaključka da je ipak vrijeme da me odvedu na pretrage.

Zamislite samo kako je to izgledalo – osobu koja se panično boji krvi odvesti da izvadi krv?

Bez obzira na to što sam već bila na pragu devetnaeste, mama je morala ići sa mnom da obavim pretrage. Ispod očiju mi se nisu ocrtavali tamni podočnjaci, već maskara koja se razlila zbog mog urlanja i plakanja prilikom procedure vađenja krvi. Nalazi su, srećom, pokazali da je sa mnom sve u redu, i jedina preostala mogućnost bila je ta da se jednostavno bojim krvi. Neko vrijeme se ništa nije događalo i pomislila sam da sam se možda riješila tog straha. A onda mi se dogodio Kaufland i Sumrak saga.

Priznajem, kao većina tinejdžerica u to vrijeme i ja sam bila zaljubljena u Roberta Pattinsona (a.k.a Edwarda Cullena), a knjige sam gutala brže nego zalogaje hrane. Jedina knjiga iz serijala koju dotad nisam pročitala bio je posljednji nastavak sage,  “Praskozorje”. I tako sam jednog poslijepodneva prošetala do Kauflanda, i na svoju neopisivu sreću na polici uočila upravo tu knjigu kako se ponosno ističe i doziva me da je uzmem u ruke. A ja naivna učinim upravo to. I krenem je polako prelistavati i čitati. I onda dođem na sporni dio u kojem (SPOILER ALERT!) Bella rađa svoju djevojčicu. Kakvi opisi! Toliko detaljno opisani da sam u jednom trenutku zalupila knjigu i požurila prema izlazu, osjećajući kako me obuzima slabost. Već sam došla do blagajne kada sam shvatila da neću izdržati, i opet sam se poput svijeće jednostavno srušila. Zamislite samo kako je to otvoriti oči i ugledati milijun tuđih očiju uperenih u tebe i nepoznatog čovjeka kako vam drži noge iznad glave. Ne sjećam se kad mi je zadnji put bilo tako neugodno (osim kad sam se u Vodicama zabila u staklo pred cijelim restoranom. Ali o tome ćemo drugom prilikom). Sjela sam na pod i pričekala da malo dođem sebi, a kada sam napokon uspjela uvjeriti prodavačice i ostale kupce da sam dobro, krenula sam doma. Od svih filmskih nastavaka Sumrak sage još uvijek nisam pogledala posljednji. Nije baš da sam puno propustila, ali eto. Volim odgledati serijale do kraja, ma koliko loši bili. Ali ovog sam puta morala odustati od te ideje.

Nakon ove epizode jedan dugi period mi se ništa nije događalo. Osim onoga u Sinju, kad sam sa sestrom i rodicom išla na hodočašće i kad me ona ostavila s dvojicom kolega s faksa dok se išla ispovjediti. Nas troje smo otišli na misu i ja sam u crkvi izgubila svijest. Doduše, ovog puta nije bila riječ o krvi, već mi je došlo slabo zbog nedostatka zraka. Borna, jedan od sestrinih kolega, izveo me van i nazvao Nataliju da joj javi što se dogodilo, na što mu je ona olakotno odgovorila:

“Ma ništa, bit’ će ona dobro, samo je sjedni ispred crkve i daj joj malo vode.”

Toliko je navikla na moje epizode s nesvjesticom da se nije pretjerano iznenadila kada ju je Borna nazvao. On je u međuvremenu poslao drugog kolegu, Nikolu, da ode do najbližeg kafića i donese mi čašu vode. Međutim, Nikola se pojavio par minuta poslije bez vode, s rukama u džepovima hlača i rekao:

“A šta ja znam, bilo mi je malo glupo pitat’, ipak nismo ništa naručili…”

Borna ga je pogledao kao da se ovaj najeo ludih gljiva i otišao sam po vodu. Ne znam što je poslije toga uslijedilo, ali se i dan danas prisjećamo ovog događaja sa smijehom. Sva sreća što ga je sestra zapamtila, jer ja donedavno nisam ni znala da se ovako nešto dogodilo. To jest, nisam se sjećala dotičnog događaja.

Što se tiče mojih kasnijih epizoda s krvlju i padanjem u nesvijest, uspješno sam izbjegavala (uglavnom Tarantinove) filmove s pretjerano mnogo krvi, a većina prijatelja i kolega s faksa iščuđavala se mojoj fobiji, uvjeravajući me da se moram suočiti s njom. Među brojnim savjetima koje su mi nudili (ne biste vjerovali čega sam se sve naslušala) našla se čak i – hipnoza! Da vam pravo kažem, nisam sigurna koliko bi mi ona pomogla, ali vjerojatno nećemo nikada ni saznati jer se svakako ne planiram upuštati u koštac još i s njom.

Uglavnom, da ne duljim, sestra me tako jednog vikenda kada sam nakratko došla kući iz Zadra, uspjela nagovoriti da odemo u kino pogledati film koji je toliko dugo priželjkivala (znam da je zapravo samo htjela pasti oči na Tomu Hardyju, iako ona to neće priznati. Ali nema veze, glavno je da sam je ja skužila). Riječ je bila, naravno, o filmu “Bez zakona” (Lawless), a ono što ja nisam znala bila je činjenica da je film jako, JAKO brutalan. I krvav. I tako smo nas dvije otišle u kino, kupile si kokice i Colu i zajedno s nekolicinom gledatelja dočekale taj famozni film. Nije dugo trebalo da zaključim kako ću si morati pokrivati ne samo oči, već i uši kako ne bi morala gledati ni slušati zvukove lomljenja nosa i kojekakvih drugih dijelova tijela. U jednom trenutku ruka na lijevom uhu je malo popustila i ja sam na svoju žalost čula užasan, grgljav zvuk jednog od likova iz filma.

“Što se događa?”, upitala sam Nataliju.
“Ma, ništa. Samo mu je prerezalo grkljan.”, (previše!) nehajno je odgovorila.

Gotovo. Počela sam osjećati slabost.

“Srušit ću se.”
“Nemoj, nemoj!”, panično me počela gurkati.

Kao da sam mogla utjecati na to.

Nekoliko sekundi kasnije glava mi je klonula naprijed i ja sam izgubila svijest. Natalija me u panici pokušavala probuditi, a kad sam napokon došla sebi, dezorijentirano sam se ogledala oko sebe i u jednom trenutku počela vrištati i mlatarati rukama i nogama dok me Natalija pokušavala ušutkati i smiriti. Onda je vidjela da jednostavno nema smisla i zajedno me s jednim parom koji je sjedio pokraj nas izvela iz dvorane. Jedan pomalo nespretan djelatnik kina donio mi je plastičnu vrećicu u slučaju da osjetim poriv za povraćanjem, uz obećanje da će mi sljedeći dolazak u njihovo kino biti besplatan (never happened. Jer me se nije sjetio. A meni je bilo previše neugodno podsjećati ikoga na ovaj nemili događaj). Natalija i ja neko smo vrijeme sjedile ispred dvorane i pričekale da dođem malo k sebi, a onda se uputile do auta i otišle kući. Dan danas mi prigovara što ovaj film nije uspjela odgledati do kraja zbog mene. Iako je od toga prošlo punih 6 godina. I iako danas ima nebrojeno mnogo načina da pogleda taj film sama, do kraja. But no – it’s my fault. As usual.

(to be continued…)

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA PLAKANJA I KAKO SAM NACRTALA SVOJU BAKU

Je li vam se ikad dogodilo da netko od vaše rodbine ili prijatelja napravi neku glupost, a vas okrive za to? Ili da vaš brat ili sestra kupe nešto što na kraju ne ispadne onako kako su zamišljali, pa im VI morate nadoknaditi tu bol na način da im darujete nešto svoje?
E pa upravo to se dogodilo mojoj sestri, i u oba slučaja sam bila kriva ja (u moju obranu, imala sam 4-5 godina).

Pa, odakle da krenem?

Kada sam bila (ne baš tako malo) djetešce, osim uništavanja barbika i ostalih (uglavnom sestrinih) stvari po kući neizmjerno sam voljela crtanje. Do danas mi je žao što taj svoj talent nisam malo više njegovala i ostvarila, usprkos činjenici što je teta u maloj školici jednom zamijenila lice koja sam nacrtala sa vazom za cvijeće. A Lovre koji crta puno gore od mene me jednom pobijedio u Pictionaryju. Kada sam usporedila svoju gracioznu balerinu sa onom koju je on nacrtao (i s kojom je na koncu i pobijedio), toliko sam se uzrujala jer mi jednostavno nije bilo jasno KAKO me uspio pobijediti s njom, a njegov jedini komentar na sve to je bio: “Moja je balerina digla nogu.” Pametnom dosta. Uglavnom, da ne duljim previše, baka Jela (s tatine strane) me čuvala tako jednog popodneva i razdragano promatrala kako nešto crtkam na papiru. Nakon nekog vremena otkrila je da sam nacrtala članove uže obitelji i taman se nadvila nad mene kad sam posljednjem članu jarko crnom olovkom crtala brkove.

“Ma jel’ to djed Mirko?”, nasmiješeno je upitala, na što sam ja podigla glavu i začuđeno je pogledala.
“Ne bako, to si ti.”

Ne sjećam se baš jasno bujice riječi koja me u tom trenutku pogodila, ali ono što znam je činjenica da baka nije bila baš pretjerano sretna s onim što je čula. Vjerojatno pod mišlju da ću malo smiriti nastalu situaciju, plačnim glasom sam se pokušala obraniti:

“Ali bako, ja crtam ono što vidim!”

Trebam li naglasiti da sam sve samo pogoršala? ili se to samo po sebi podrazumijeva?

Da ne duljim, sigurno se pitate kakve veze moja sestra ima sa cjelokupnom situacijom. Pa, stvar je u tome da je baka Jela dan danas uvjerena kako ju je upravo Natalija nacrtala u spornoj priči i još uvijek joj spočitava zbog toga, iako smo joj već nekoliko puta pokušavale objasniti da sam to bila ja. Jednostavno ne ide. Ja sam u njenim očima (barem u to vrijeme) bila “milo dijete”, a Natalija “ona koja je uvijek radila spačke”, iako smo po nepodnoštinama zapravo i jedna i druga bile tu negdje. Ali ne možeš ti baki to objasniti, pa smo jednostavno digle ruke od nje i pustile da živi u svom uvjerenju.

No dobro. Idemo dalje. Situacija br. 2. Tata, rođak, sestra i ja na Marjanu.

Bilo je lijepo, sunčano jutro kada je otac mene i sestru odlučio povesti na Marjan. Toni, naš jedini prvi rođak kojeg (uz njegovu sestru Anitu) imamo i koji je svega 20 dana stariji od moje sestre, odlučio nam se pridružiti. U to vrijeme sam (kao i u prethodnoj priči) imala otprilike 4-5 godina, a Toni i Natalija su vjerojatno već bili negdje u drugom razredu osnovne škole. I tako, krenemo mi iz auta prema Marjanskim vratima, kad ugledamo trafiku koja je, između ostalog prodavala i sladolede. Nisam sigurna je li se otac sam ponudio da nas počasti ili smo mi navalili (vjerojatno ovo drugo), ali smo prije ulaska u sami Marjan svratili u trafiku da si odaberemo sladolede koje smo htjeli. Naravno da su pritom Natalija i Toni izabrali “normalne”, jednostavne sladolede od vanilije i čokolade, dok je mala Katarina jednostavno morala eksperimentirati, jer – zašto ne? Pa sam na koncu izabrala glomazni sladoled od naranče, koji je više nalikovao na izrezbarenu, narančastu kocku leda nego li na sladolede koji smo svi dotad navikli jesti. Otac me pokušavao odgovoriti od te ideje jer je vjerojatno znao već što ga čeka, ali ja – tvrdoglava kakva sam oduvijek bila, gurala sam po svom.

Pretpostavljam da već znate kakav je scenarij uslijedio: nas četvero krećemo prema Marjanskim vratima. Mala Katarina zagriza u svoj sladoled, od kojeg joj se zaledi i mozak u glavi, te ispljune komad i počne plakati. Oni koji osobno znaju mog oca mogu samo zamisliti namrgođenog čovjeka u kasnim tridesetima kako se nervozno hvata za glavu ogledavajući se oko sebe i pitajući se “Što sad?”. Pogled mu je pao ravno na sestru i rođaka, koji su bezbrižno jeli i uživali u svom “normalnom”sladoledu. Tati se u svoj toj muci upalila lampica na glavi.

“Ej, vas dvoje!”

Natalija i Toni su ga začuđeno pogledali.

“E?”
“Dajte Kati svoj sladoled!”
“Ma št…”
“Dajte joj sladoled, reka’ sam!”

Njih dvoje su se, naravno, pobunili. Ali tata je bio neumoljiv. Vjerujem da su mi tada u svojim mislima barem 50 puta zabili te svoje sladolede u facu, prije nego su mi OBA stavili u ruke, a potom su me cijelim putem streljali mrzovoljnim pogledima dok smo šetali po Marjanu. A znate što je najbolje u cijeloj toj priči (osim što sam ja završila sa dva sladoleda, jel’)? Što sam ja na nju skoro i zaboravila, dok me donedavno sestra nije podsjetila na nju. Sad se tome smijemo, naravno. Ali mislim da nikada u životu nije toliko zažalila što ima sestru kao tog dana na Marjanu, kada je bila primorana dati mi svoj sladoled. Ili kada sam jednom prilikom razbila krevetić za Barbie koji je ona toliko pažljivo čuvala. Ili kad bi za vrijeme studiranja došla nakratko iz Zadra pa bi joj soba nalikovala kao da je poharao tornado (ne brinite, počela mi je pomalo vraćat’ za to 🙂 ). Ili kad ju je baka optužila da je ona nacrtala s brkovima. Uglavnom, primjera je mnogo. I više nego dovoljno da vam o tome mogu pisati na dugo i na široko. Samo se nadam da do sljedeće objave nećete morati čekati baš mjesec dana.

P.s. Ova objava nije lektorirana. Nažalost, nisam završila hrvatski jezik i književnost, stoga nemojte zamjeriti na eventualnim pogrešakama. Uostalom – blog je tu da vas zabavi, ne da ga analiziraju “grammar nazis“. 😉

DOGODILO SE JEDNOG JUTRA

Ne znam što vam je sve palo na pamet kada ste pročitali naslov, ali garantiram da nije riječ o onome o čemu mislite da jest. Stvar je u tome da nisam znala kako da vam se najlakše predstavim, a ideja je da naslov svake objave nosi naziv nekog filma/serije/pjesme pa sam zaključila da je ovako najbolje (a ako ne znate na što se naslov odnosi – e pa guglajte 😉 ).

Zovem se Katarina, (ovo je jedino pravo ime s kojim ćete se susretati na ovom blogu) i punim me imenom jedino zove moj momak, kojeg ćemo za potrebe ovog bloga nazvati Lovre (ne Brad Pitt ili Dwayne Johnson, kako je gospodin sam tražio). E pa Lovre je vjerojatno jedina osoba na ovom svijetu koja me zove mojim skraćenim imenom kada je istinski, ali onako baš iz dubine duše ljut na mene, dok me svi ostali normalni ljudi svakodnevno i jednostavno zovu – Kate (jer je Katarina predugo čak i za napisati). Rođena sam JEDNOG JUTRA krajem ožujka u gradu u kojem je prema riječima popularnog “splitskog zeta” Codyja McClaina Browna, rimski car Dioklecijan sagradio svoju “vikendicu za mirovinu”. Bila sam dugo planirano i željeno dijete iako sam se rodila točno u onom mjesecu na koji su moji roditelji najmanje ciljali (jer je u tom mjesecu ionako već previše rođendana, uključujući njihov, pa čak i Lovrin), a moja vječita kašnjenja vjerojatno objašnjava činjenica da sam uspjela zakasniti i na taj događaj – vlastito rođenje. Ako je vjerovati mojoj radosnici, znakove ljutnje počela sam pokazivati od najranije dobi, točnije, od nekih godinu i par mjeseci (zbog čega sam od Lovre za poklon jednom dobila i ručnik s natpisom “Katarina Ljutica”). Završila sam srednju školu koju zapravo i nisam htjela, ali sam zbog ljubavnih problema (čitaj: početaka puberteta) u 7. razredu osnovne škole popustila u učenju, pa na kraju nisam imala neki veliki izbor. Jedina dobra koja su iz nje izašla (osim mene, jel’) su daktilografija, koju sam tamo naučila, i ljubav prema knjigama i kvizovima koja se rodila iz čestog boravka u tamnošnjoj knjižnici (OK, lažem: knjige sam zavoljela puno ranije, samo je u srednjoj školi to postalo malo izraženije).

Moja uža obitelj sastoji se od 6 članova (ako računamo i psa – a računamo!), a čine je majka Marija, otac Tomislav, starija sestra Natalija i mlađi brat Jure. I pas – jedan jedini, neponovljivi Simba. Ako malo pozornije pogledate prethodnu rečenicu, vidjet ćete da sam ja drugo najstarije dijete. Drugo. Srednje. Dijete. Prema svim mogućim istraživanjima nalazim se u najgorem mogućem položaju u obitelji. Vjerojatno bi nas bilo dvoje da tata nije imao neopisivu želju za nastavkom obiteljske loze i eto, tako sam ja zapela “u sredini”. Ipak, moram priznati da moji roditelji nisu nikada stvarali razlike između nas troje, a često su mi omogućili i određene stvari koje, realno, nisu trebali (kao npr. studiranje u drugom gradu. I na tome im hvala!). Živimo u obiteljskoj kući od tri kata zbog čega nam nikad (ali nikad) nije dosadno, a tu su još i susjedi koji povremeno pridonose sveopćem kaosu.

S obzirom da sam vjerojatno jedina osoba ikad koja se nalazi na odmoru u drugoj državi, a pritom visi na laptopu, mislim da je krajnje vrijeme da ovu objavu privedem kraju i uhvatim se upoznavanja kulturnih znamenitosti ovog njemačkog grada u kojem se nalazim…. ili možda bacim na gledanje filmova i serija na televiziji (tj. pokušaja pronalaska serija ili filmova koji NISU sinkronizirani na njemački). A do sljedeće objave (koja će, nadam se, biti uskoro) – pozdrav! Ili kako bi Njemci rekli: “Tschüss!”