Čovječe, gdje mi je – japanka?

Kao što sam već zadnji put najavila, napokon je došlo vrijeme da vas počnem upoznavati sa svojim prijateljima. Marina ste već upoznali, a sada je došao red i na ostale. Zaključila sam da će biti najbolje da krenem od Monike, s kojom zapravo imam i najduži “staž” jer me, na njenu žalost, trpi još od male škole, a zatim još i narednih 8 godina u osnovnoj. Pobrecita.

Sjećam se toga dana kada sam sjela nasuprot Monike u maloj školici kao da je bio jučer. Promatrala sam djevojku guste crne kose i velikih zelenih očiju koja je sjedila prekoputa mene i pokušavala smisliti način kako da započnem razgovor. Od svih mogućih pitanja koje sam joj mogla postaviti, ja sam se odlučila za ovo:

“Pa… u koju ti školu ideš?”

Monika me začuđeno pogledala i rekla:

“Ali… ja sam tek u maloj školi!”
“Aaaa da… tako je!”, zbunjeno sam joj odgovorila.

I tako je počelo naše prijateljstvo koje traje već punu 21 godinu. Nema toga što ona nije sa mnom prošla – od prvih ljubavi i plakanja zbog razbijenoga jajeta za radionicu (dakle ne slomljenog srca, nego razbijenog jajeta) pa sve do diplome i zaruka, a uskoro i vjenčanja. Njeno smo već prošli, a sada je na mene došao red.

Da ne skrećem previše s originalne teme, kada smo bile srednja škola Monika je jednog ljetnog, kišnog dana najavila dolazak u Split. Inače živi malo van grada, stoga su nam ti momenti kada bi dolazila u grad bili neprocjenjivi. I tako sam se ja krenula spremati da odem po nju, a za to vrijeme mi je u posjet navratila naša kolegica iz osnovne škole, Ivona. Strpljivo je pričekala da se odjenem i našminkam, nakon čega smo se zajedno zaputile prema autobusnoj stanici. Jedna jako bitna napomena svima za vrijeme kišnog vremena – NIPOŠTO nemojte obući japanke! Kada malo bolje razmislim, to se vjerojatno nekako samo po sebi i podrazumijeva, ali valjda u žurbi da stignemo na bus obukla sam prvo što mi je došlo pod ruke. Odnosno noge.

Dok smo žurno prelazile cestu na pješačkom prijelazu kako ne bi zakasnile na bus, noga mi je skliznula i jedna nesretna japanka ostala je stajati točno nasred pješačkog prijelaza! Posramljeno sam je krenula pokupiti kada je naišlo auto iz suprotnog smjera i prešlo ravno preko nje. Brzinom munje sam zgrabila japanku, i kao da sav taj neugodnjak nije bio dovoljan prosula sam se koliko sam duga i široka točno ispred parkiranog autobusa, i usput malo poderala koljeno. Onako mokra, krvava i povrijeđenog ponosa uletjela sam u bus u kojem su se Ivona i vozač gušili od smijeha, dok me on kroz suze pokušavao upitati jesam li dobro. Ako ništa drugo, svaka mu čast na trudu.

Ivona se pozdravila sa mnom i izašla iz busa par stanica kasnije, a ja sam produžila do centra grada naći se s Monikom. Kada me vidjela, počela se smijati i bez da je prethodno znala što se dogodilo, a možete joj zamisliti samo reakciju kad sam joj napokon ispričala sve što me zadesilo.

“A Kate moja, da vidiš šta ti se meni dogodilo! Ja izašla iz busa kad je počela padati kiša, a nisam imala kišobran. I gledam šta ću, i pogledam ja neku ženu tu kraj sebe, ono meni se niz lice slijeva voda, njoj obrve! Jedva sam se suzdržala da joj ne zavarim!”

Kako mi je uljepšala bila dan s tom izjavom, nije ni svjesna. Jer ipak – ja sam na kraju dana imala svoju japanku. Za obrve te žene nisam baš tako sigurna.

Nakon što smo se dobro nasmijale jednoj i drugoj (ne)zgodi, krenule smo natrag put moje kuće odlično raspoložene unatoč ružnom vremenu, koje bi i Stevea Urkela bacilo u depresiju. Srećom, putem natrag niti jedna od nas nije ostala bez japanke niti su joj se obrve slijevale niz lice. Došle smo kući u (relativno) jednom komadu, ako ne računamo moja poderana koljena i narušeni ugled (ha ha). Ove se anegdote i dan danas često sjetimo (barem ja), a ponovno mi je pala na pamet nedavno kada sam se – gle čuda, spremala upravo za Monikino vjenčanje. Naime, u blizini kuće trebala me pokupiti Monikina kuma da se zajedno uputimo put njene kuće, no dok sam prelazila zebru (again!) štikla, koja mi je očito bila pinku široka, zaštekala je upravo u ključnom trenutku kada sam se nalazila na sredini pješačkog prijelaza te sam gotovo ostala bez nje kao i  bez nesretne japanke nekoliko godina ranije. Upravo tada zaustavio mi se auto u kojem je sjedio momak mojih godina i kojem sam na licu mogla očitati neuspjeli pokušaj suzdržavanja smijeha. Posramljeno sam mu se osmjehnula, brzinom munje vratila nogu u cipelu i napokon se domogla drugog dijela ceste. A onda se počela smijati samoj sebi kada se auto onog momka našlo na sigurnoj udaljenosti. Koja blamaža!

Ako ništa drugo, mojoj djeci i unucima ću imati što za pričati kada ostarim jednoga dana, a oni će se usrdno nadati da nisu pokupili moje smotane gene i da ih neće zadesiti slična sudbina.

BIT ĆE KRVI – part 2

Gdje smo ono stali zadnji put? Ah da, sjećam se. Na mojoj (ne)slavnoj epizodi s filmom “Bez zakona” kojeg mi Natalija još uvijek nije oprostila (jadna. Uvijek ona izvuče deblji kraj. Očito.).

Nakon toga nemilog događaja rijetko kad sam se rušila u kinu, jer sam uglavnom pazila kakve filmove gledam (živio IMDB i Parents guide!). A onda je jednog dana jadni Lovre bio žrtva mog novog napadaja. Što je najgore, “Utrka života” (Rush), film kojeg smo išli gledati tog “kobnog” dana zapravo uopće nije bio nasilan, ali uvijek se naravno nađe ta jedna scena koja me dokrajči. A dokrajčila je bogme i Lovru, kojeg sam nakon dvominutnog žmirenja satrala pitanjem: “Je li bilo puno krvi??”, i nakon što sam dobila odgovor koji sam (očito valjda) htjela, glava mi je lijepo klonula na njegovo rame dok nakon pola minute nisam opet došla k sebi. Ako ništa, ovog puta barem nisam vrištala kao da me naganja Michael Myers po kinodvorani.

Prilikom sljedeća dva posjeta kinu kada prethodno nisam provjerila IMDB (koja naivčina), napustila sam dvoranu u roku od maksimalno pola sata.

Rekordni rok izlaženja bio je za vrijeme filma Kingsman, kada nam je Lovrin brat na vrijeme (točnije – 2 minute prije početka gledanja filma) javio da ja to moooožda neću baš moći gledati. Izdržala sam punih 10 minuta, a i to je za moje živce bilo previše. Srećom, išao je i Lovrin prijatelj s nama pa ga nisam ostavila samog u dvorani te sam mogla mirne duše sjediti u kafiću 2 sata u komadu i čekati da film završi. Nakon konzultiranja s IMDB-om, zaključila sam da sam se na vrijeme spasila i poštedjela sebe, Lovru i prijatelja mu od još jedne sramotne epizode. No, da vas više ne gnjavim sa svojim filmskim epohama (kojih je, naravno, još bilo), prijeći ću na još jednu pričicu čisto da vam dočaram koliko loše podnosim krv (ako dosad niste možda baš skužili. A pretpostavljam da niste).

Na 2. godini diplomskog studija za vrijeme studiranja u Zadru, stan sam dijelila s cimerom i kolegom s faksa – Marinom. Ovim putem moram istaknuti da mi je bio jedan od najboljih cimera ikad i da me često uhvati nostalgija za tim vremenima. Pa gdje još možete pronaći osobu:

a) koju ste rijetko kad vidjeli loše raspoloženu (možda jednom u ovih 7-8 godina koliko se poznajete)?

b) koja vam se ipak smilovala i odlučila vas ostaviti na životu kada ste joj donje rublje “obojili” u crveno (sasvim “slučajno” sam stavila crveni tepih u mašinu. Skupa s donjim rubljem. Čovjek bi rekao da nikad nisam živjela sama u Zadru 5 godina)?

c) koja bi pogledala svaku epizodu serije American Horror Story prije vas samo da vam može reći u kojem trenutku trebate zažmiriti jer slijedi neka groteskna scena koja nije namijenjena djeci mlađoj od 12 godina i vama?
Duša od čovjeka! Zar ne?

Međutim, Marin je jedan od onih prijatelja koji je bio pomalo skeptičan prema mojoj fobiji i koji je smatrao da bi se trebala suočiti s njom. Pa ipak, nikad nije baš vidio na svoje oči kako reagiram na krv. Bilo bi možda bolje da je ostalo tako, ali kao što možete naslutiti, na teži je način uvidio da je moj strah realan i da ga se nije baš tako lako riješiti. I tako je uslijedio još jedan šok sa mnom (ako isključimo onaj koji sam mu priuštila s veš mašinom) kada sam si jednog popodneva odlučila napraviti tost od starog kruha kojeg smo u stanu imali. Na moju žalost, rubovi tog kruha ostali su nakon grijanja u tosteru oštri, a ja sam ih gladnica onako pohlepno potrpala u usta i odjednom osjetila goruću bol u dijelu tijela u kojem se nalazi jednjak. Grčevito sam se uhvatila za taj dio i na svoj užas ispljunula malo krvi u sudoperu. Brzinom munje otrčala sam prema boravku kako bi Marinu ispričala što se upravo dogodilo, ali u tom trenutku počela me obuzimati slabost i ja sam legla na kauč “da malo prilegnem”. A onda sam se samo izvalila na pod. Sva sreća da je zapamtio moje instrukcije kako postupiti u slučaju da padnem u nesvijest, pa mi je, kao i jednom onaj čovjek u Kauflanda (koji crnjak!) digao noge iznad glave. Doduše, još uvijek mi nije jasno zašto se to radi osobama koje padnu u nesvijest (sad sam išla guglati i nisam našla ništa pametno. Osim što mi je izlistalo i česte upite, kao npr.: Kako izazvati nesvjesticu), možda radi povratka cirkulacije u tijelo?

Da ne duljim, kao i uvijek ubrzo sam se probudila i ostala ležati na podu još nekoliko minuta jer mi se i dalje vrtjelo u glavi. Ali znate kako ono iz svake priče treba izvući i nešto pozitivno, pa je tako dobra stvar u ovom slučaju bila da Marin više nije sumnjao u moju fobiju. A vjerujem da više ne sumnjaju ni drugi, jer je sada došlo do toga da ljudi gledaju filmove i serije prateći pritom koliko se krv pojavljuje u njima, samo da bi mi mogli javiti mogu li ja to gledati ili ne. Ili gledaju serije uz popratne komentare: “Uuuuuuu.. Ovo definitivno nije za Katu.” Eto, što su vam prijatelji. 🙂

Mislim da je svakako krajnje vrijeme da i ovu priču privedem kraju. Naučili ste nešto novo o meni, a sad je krajnje vrijeme da se lagano počnete upoznavati i s mojim prijateljima (joj što će guštati kad ovo vide. Mobitel mi neće prestati zvoniti od Whats app poruka, koje će uglavnom sadržavati prijetnje kao što su: “Ubit ću te napišeš li nešto o meni!” ili “I taj mobitel će ti isto završiti u WC školjci kao i prethodni!” ili “….krv! Ide mi krv.. iz malog prsta! Eto ti na’! Sruši se!” (ok neće baš tako, nisu toliko rigorozni).) I mislim da bi svima bilo lakše kada bi se jednostavno navikli na to da će nove objave vjerojatno pristizati svakih dvadesetak dana, a ne svaki tjedan kao što sam originalno planirala. Bolje tako razmišljati, pa vas možda i iznenadim ako nešto objavim ranije.

Ne znam što da vam kažem ljudi, dogodio mi se život i jednostavno ne stignem drugačije.

Osim ako me uskoro ne primijeti neki nakladnik, kao Codyja McClaina Browna. Onda ću biti prisiljena pisati češće. A dotad – čitajte me, dijelite moje objave, pričajte prijateljima kako ima jedna super cura koja je počela pisati super cool blog zbog kojeg vrištite od smijeha dok ga čitate (znam da niste, zato lažite. Za mene) i potrudite se da netko primijeti moje J.K.-Rowlingsko-umijeće pisanja. Obećavam da ću ga učiniti ponosnim. I osvojiti Nobelovu nagradu za književnost. A sad idem spavati. Neki od nas ujutro i rade.

Gute Nacht! (jesam li spomenila da sam počela učiti i njemački?)

 

BIT ĆE KRVI – part 1

Kao što vjerojatno velika većina vas (ne) zna, patim od jedne jako specifične fobije poznatije pod nazivom hemofobija – strah od krvi. Nekoliko mojih bližih prijatelja također pati od pomalo neuobičajenih fobija, a jedna prijateljica ima čak suprotnu reakciju na krv od moje. Naime, na samu pomisao kako krv kola njenim tijelom, uhvati je histeričan napadaj smijeha koji traje otprilike pet minuta, dok se ne smiri (a vjerojatno je i sad hvata napadaj dok čita ovo. Ako čita. Ubit će me.).

I onda sam tu ja, da upotpunim sliku ove pomalo neobične družine s raznoraznim fobijama.

Hemofobija je razlog zbog kojeg nisam nikad gledala Hrabro srce. Ni Pulp Fiction. O Nemilosrdnim gadovima da ne govorim. A Gladijatora samo polovično (i to kroz prste). Također, hemofobija je razlog zbog kojeg prije gledanja svakog filma ili odlaska u kino prvo provjeravam Parent’s guide na IMDB-u. Yep. Tako je. Čitam Parent’s guide. Što je tu čudno? Osim što polagano gazim u tridesete?

Moj strah prvi je put došao do izražaja kada sam imala 18 godina. Nekoliko nas iz razreda sjedilo je na kavi u obližnjem kafiću jer nismo imali nastavni sat. Dečki su na stolu do našeg igrali karte, dok smo mi cure razglabale o raznolikim temama. A onda je na red (ne znam ni ja kako) došla tema bolnice i jedna je cura počela pričati o svom iskustvu s kolonoskopijom. Njeni opisi, koji su uključivali i krv bili su toliko realistični da sam se u jednom trenutku samo skljokala na pod. Kad sam došla sebi, cure su me odvele u referadu kako bi zatražile od nadležnih da me puste kući. S obzirom na to da sam im se na vratima pojavila blijeda kao sablasni duh, nisu ni trenutka dvojili o tome i u roku od pola sata sam već ležala u svojoj sobi na mekanom krevetu. Nekoliko dana poslije jedina sam se, uz još jednog dečka iz susjednog razreda, srušila nakon cijepljenja i moji su ukućani napokon došli do zaključka da je ipak vrijeme da me odvedu na pretrage.

Zamislite samo kako je to izgledalo – osobu koja se panično boji krvi odvesti da izvadi krv?

Bez obzira na to što sam već bila na pragu devetnaeste, mama je morala ići sa mnom da obavim pretrage. Ispod očiju mi se nisu ocrtavali tamni podočnjaci, već maskara koja se razlila zbog mog urlanja i plakanja prilikom procedure vađenja krvi. Nalazi su, srećom, pokazali da je sa mnom sve u redu, i jedina preostala mogućnost bila je ta da se jednostavno bojim krvi. Neko vrijeme se ništa nije događalo i pomislila sam da sam se možda riješila tog straha. A onda mi se dogodio Kaufland i Sumrak saga.

Priznajem, kao većina tinejdžerica u to vrijeme i ja sam bila zaljubljena u Roberta Pattinsona (a.k.a Edwarda Cullena), a knjige sam gutala brže nego zalogaje hrane. Jedina knjiga iz serijala koju dotad nisam pročitala bio je posljednji nastavak sage,  “Praskozorje”. I tako sam jednog poslijepodneva prošetala do Kauflanda, i na svoju neopisivu sreću na polici uočila upravo tu knjigu kako se ponosno ističe i doziva me da je uzmem u ruke. A ja naivna učinim upravo to. I krenem je polako prelistavati i čitati. I onda dođem na sporni dio u kojem (SPOILER ALERT!) Bella rađa svoju djevojčicu. Kakvi opisi! Toliko detaljno opisani da sam u jednom trenutku zalupila knjigu i požurila prema izlazu, osjećajući kako me obuzima slabost. Već sam došla do blagajne kada sam shvatila da neću izdržati, i opet sam se poput svijeće jednostavno srušila. Zamislite samo kako je to otvoriti oči i ugledati milijun tuđih očiju uperenih u tebe i nepoznatog čovjeka kako vam drži noge iznad glave. Ne sjećam se kad mi je zadnji put bilo tako neugodno (osim kad sam se u Vodicama zabila u staklo pred cijelim restoranom. Ali o tome ćemo drugom prilikom). Sjela sam na pod i pričekala da malo dođem sebi, a kada sam napokon uspjela uvjeriti prodavačice i ostale kupce da sam dobro, krenula sam doma. Od svih filmskih nastavaka Sumrak sage još uvijek nisam pogledala posljednji. Nije baš da sam puno propustila, ali eto. Volim odgledati serijale do kraja, ma koliko loši bili. Ali ovog sam puta morala odustati od te ideje.

Nakon ove epizode jedan dugi period mi se ništa nije događalo. Osim onoga u Sinju, kad sam sa sestrom i rodicom išla na hodočašće i kad me ona ostavila s dvojicom kolega s faksa dok se išla ispovjediti. Nas troje smo otišli na misu i ja sam u crkvi izgubila svijest. Doduše, ovog puta nije bila riječ o krvi, već mi je došlo slabo zbog nedostatka zraka. Borna, jedan od sestrinih kolega, izveo me van i nazvao Nataliju da joj javi što se dogodilo, na što mu je ona olakotno odgovorila:

“Ma ništa, bit’ će ona dobro, samo je sjedni ispred crkve i daj joj malo vode.”

Toliko je navikla na moje epizode s nesvjesticom da se nije pretjerano iznenadila kada ju je Borna nazvao. On je u međuvremenu poslao drugog kolegu, Nikolu, da ode do najbližeg kafića i donese mi čašu vode. Međutim, Nikola se pojavio par minuta poslije bez vode, s rukama u džepovima hlača i rekao:

“A šta ja znam, bilo mi je malo glupo pitat’, ipak nismo ništa naručili…”

Borna ga je pogledao kao da se ovaj najeo ludih gljiva i otišao sam po vodu. Ne znam što je poslije toga uslijedilo, ali se i dan danas prisjećamo ovog događaja sa smijehom. Sva sreća što ga je sestra zapamtila, jer ja donedavno nisam ni znala da se ovako nešto dogodilo. To jest, nisam se sjećala dotičnog događaja.

Što se tiče mojih kasnijih epizoda s krvlju i padanjem u nesvijest, uspješno sam izbjegavala (uglavnom Tarantinove) filmove s pretjerano mnogo krvi, a većina prijatelja i kolega s faksa iščuđavala se mojoj fobiji, uvjeravajući me da se moram suočiti s njom. Među brojnim savjetima koje su mi nudili (ne biste vjerovali čega sam se sve naslušala) našla se čak i – hipnoza! Da vam pravo kažem, nisam sigurna koliko bi mi ona pomogla, ali vjerojatno nećemo nikada ni saznati jer se svakako ne planiram upuštati u koštac još i s njom.

Uglavnom, da ne duljim, sestra me tako jednog vikenda kada sam nakratko došla kući iz Zadra, uspjela nagovoriti da odemo u kino pogledati film koji je toliko dugo priželjkivala (znam da je zapravo samo htjela pasti oči na Tomu Hardyju, iako ona to neće priznati. Ali nema veze, glavno je da sam je ja skužila). Riječ je bila, naravno, o filmu “Bez zakona” (Lawless), a ono što ja nisam znala bila je činjenica da je film jako, JAKO brutalan. I krvav. I tako smo nas dvije otišle u kino, kupile si kokice i Colu i zajedno s nekolicinom gledatelja dočekale taj famozni film. Nije dugo trebalo da zaključim kako ću si morati pokrivati ne samo oči, već i uši kako ne bi morala gledati ni slušati zvukove lomljenja nosa i kojekakvih drugih dijelova tijela. U jednom trenutku ruka na lijevom uhu je malo popustila i ja sam na svoju žalost čula užasan, grgljav zvuk jednog od likova iz filma.

“Što se događa?”, upitala sam Nataliju.
“Ma, ništa. Samo mu je prerezalo grkljan.”, (previše!) nehajno je odgovorila.

Gotovo. Počela sam osjećati slabost.

“Srušit ću se.”
“Nemoj, nemoj!”, panično me počela gurkati.

Kao da sam mogla utjecati na to.

Nekoliko sekundi kasnije glava mi je klonula naprijed i ja sam izgubila svijest. Natalija me u panici pokušavala probuditi, a kad sam napokon došla sebi, dezorijentirano sam se ogledala oko sebe i u jednom trenutku počela vrištati i mlatarati rukama i nogama dok me Natalija pokušavala ušutkati i smiriti. Onda je vidjela da jednostavno nema smisla i zajedno me s jednim parom koji je sjedio pokraj nas izvela iz dvorane. Jedan pomalo nespretan djelatnik kina donio mi je plastičnu vrećicu u slučaju da osjetim poriv za povraćanjem, uz obećanje da će mi sljedeći dolazak u njihovo kino biti besplatan (never happened. Jer me se nije sjetio. A meni je bilo previše neugodno podsjećati ikoga na ovaj nemili događaj). Natalija i ja neko smo vrijeme sjedile ispred dvorane i pričekale da dođem malo k sebi, a onda se uputile do auta i otišle kući. Dan danas mi prigovara što ovaj film nije uspjela odgledati do kraja zbog mene. Iako je od toga prošlo punih 6 godina. I iako danas ima nebrojeno mnogo načina da pogleda taj film sama, do kraja. But no – it’s my fault. As usual.

(to be continued…)

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA PLAKANJA I KAKO SAM NACRTALA SVOJU BAKU

Je li vam se ikad dogodilo da netko od vaše rodbine ili prijatelja napravi neku glupost, a vas okrive za to? Ili da vaš brat ili sestra kupe nešto što na kraju ne ispadne onako kako su zamišljali, pa im VI morate nadoknaditi tu bol na način da im darujete nešto svoje?
E pa upravo to se dogodilo mojoj sestri, i u oba slučaja sam bila kriva ja (u moju obranu, imala sam 4-5 godina).

Pa, odakle da krenem?

Kada sam bila (ne baš tako malo) djetešce, osim uništavanja barbika i ostalih (uglavnom sestrinih) stvari po kući neizmjerno sam voljela crtanje. Do danas mi je žao što taj svoj talent nisam malo više njegovala i ostvarila, usprkos činjenici što je teta u maloj školici jednom zamijenila lice koja sam nacrtala sa vazom za cvijeće. A Lovre koji crta puno gore od mene me jednom pobijedio u Pictionaryju. Kada sam usporedila svoju gracioznu balerinu sa onom koju je on nacrtao (i s kojom je na koncu i pobijedio), toliko sam se uzrujala jer mi jednostavno nije bilo jasno KAKO me uspio pobijediti s njom, a njegov jedini komentar na sve to je bio: “Moja je balerina digla nogu.” Pametnom dosta. Uglavnom, da ne duljim previše, baka Jela (s tatine strane) me čuvala tako jednog popodneva i razdragano promatrala kako nešto crtkam na papiru. Nakon nekog vremena otkrila je da sam nacrtala članove uže obitelji i taman se nadvila nad mene kad sam posljednjem članu jarko crnom olovkom crtala brkove.

“Ma jel’ to djed Mirko?”, nasmiješeno je upitala, na što sam ja podigla glavu i začuđeno je pogledala.
“Ne bako, to si ti.”

Ne sjećam se baš jasno bujice riječi koja me u tom trenutku pogodila, ali ono što znam je činjenica da baka nije bila baš pretjerano sretna s onim što je čula. Vjerojatno pod mišlju da ću malo smiriti nastalu situaciju, plačnim glasom sam se pokušala obraniti:

“Ali bako, ja crtam ono što vidim!”

Trebam li naglasiti da sam sve samo pogoršala? ili se to samo po sebi podrazumijeva?

Da ne duljim, sigurno se pitate kakve veze moja sestra ima sa cjelokupnom situacijom. Pa, stvar je u tome da je baka Jela dan danas uvjerena kako ju je upravo Natalija nacrtala u spornoj priči i još uvijek joj spočitava zbog toga, iako smo joj već nekoliko puta pokušavale objasniti da sam to bila ja. Jednostavno ne ide. Ja sam u njenim očima (barem u to vrijeme) bila “milo dijete”, a Natalija “ona koja je uvijek radila spačke”, iako smo po nepodnoštinama zapravo i jedna i druga bile tu negdje. Ali ne možeš ti baki to objasniti, pa smo jednostavno digle ruke od nje i pustile da živi u svom uvjerenju.

No dobro. Idemo dalje. Situacija br. 2. Tata, rođak, sestra i ja na Marjanu.

Bilo je lijepo, sunčano jutro kada je otac mene i sestru odlučio povesti na Marjan. Toni, naš jedini prvi rođak kojeg (uz njegovu sestru Anitu) imamo i koji je svega 20 dana stariji od moje sestre, odlučio nam se pridružiti. U to vrijeme sam (kao i u prethodnoj priči) imala otprilike 4-5 godina, a Toni i Natalija su vjerojatno već bili negdje u drugom razredu osnovne škole. I tako, krenemo mi iz auta prema Marjanskim vratima, kad ugledamo trafiku koja je, između ostalog prodavala i sladolede. Nisam sigurna je li se otac sam ponudio da nas počasti ili smo mi navalili (vjerojatno ovo drugo), ali smo prije ulaska u sami Marjan svratili u trafiku da si odaberemo sladolede koje smo htjeli. Naravno da su pritom Natalija i Toni izabrali “normalne”, jednostavne sladolede od vanilije i čokolade, dok je mala Katarina jednostavno morala eksperimentirati, jer – zašto ne? Pa sam na koncu izabrala glomazni sladoled od naranče, koji je više nalikovao na izrezbarenu, narančastu kocku leda nego li na sladolede koji smo svi dotad navikli jesti. Otac me pokušavao odgovoriti od te ideje jer je vjerojatno znao već što ga čeka, ali ja – tvrdoglava kakva sam oduvijek bila, gurala sam po svom.

Pretpostavljam da već znate kakav je scenarij uslijedio: nas četvero krećemo prema Marjanskim vratima. Mala Katarina zagriza u svoj sladoled, od kojeg joj se zaledi i mozak u glavi, te ispljune komad i počne plakati. Oni koji osobno znaju mog oca mogu samo zamisliti namrgođenog čovjeka u kasnim tridesetima kako se nervozno hvata za glavu ogledavajući se oko sebe i pitajući se “Što sad?”. Pogled mu je pao ravno na sestru i rođaka, koji su bezbrižno jeli i uživali u svom “normalnom”sladoledu. Tati se u svoj toj muci upalila lampica na glavi.

“Ej, vas dvoje!”

Natalija i Toni su ga začuđeno pogledali.

“E?”
“Dajte Kati svoj sladoled!”
“Ma št…”
“Dajte joj sladoled, reka’ sam!”

Njih dvoje su se, naravno, pobunili. Ali tata je bio neumoljiv. Vjerujem da su mi tada u svojim mislima barem 50 puta zabili te svoje sladolede u facu, prije nego su mi OBA stavili u ruke, a potom su me cijelim putem streljali mrzovoljnim pogledima dok smo šetali po Marjanu. A znate što je najbolje u cijeloj toj priči (osim što sam ja završila sa dva sladoleda, jel’)? Što sam ja na nju skoro i zaboravila, dok me donedavno sestra nije podsjetila na nju. Sad se tome smijemo, naravno. Ali mislim da nikada u životu nije toliko zažalila što ima sestru kao tog dana na Marjanu, kada je bila primorana dati mi svoj sladoled. Ili kada sam jednom prilikom razbila krevetić za Barbie koji je ona toliko pažljivo čuvala. Ili kad bi za vrijeme studiranja došla nakratko iz Zadra pa bi joj soba nalikovala kao da je poharao tornado (ne brinite, počela mi je pomalo vraćat’ za to 🙂 ). Ili kad ju je baka optužila da je ona nacrtala s brkovima. Uglavnom, primjera je mnogo. I više nego dovoljno da vam o tome mogu pisati na dugo i na široko. Samo se nadam da do sljedeće objave nećete morati čekati baš mjesec dana.

P.s. Ova objava nije lektorirana. Nažalost, nisam završila hrvatski jezik i književnost, stoga nemojte zamjeriti na eventualnim pogrešakama. Uostalom – blog je tu da vas zabavi, ne da ga analiziraju “grammar nazis“. 😉

DOGODILO SE JEDNOG JUTRA

Ne znam što vam je sve palo na pamet kada ste pročitali naslov, ali garantiram da nije riječ o onome o čemu mislite da jest. Stvar je u tome da nisam znala kako da vam se najlakše predstavim, a ideja je da naslov svake objave nosi naziv nekog filma/serije/pjesme pa sam zaključila da je ovako najbolje (a ako ne znate na što se naslov odnosi – e pa guglajte 😉 ).

Zovem se Katarina, (ovo je jedino pravo ime s kojim ćete se susretati na ovom blogu) i punim me imenom jedino zove moj momak, kojeg ćemo za potrebe ovog bloga nazvati Lovre (ne Brad Pitt ili Dwayne Johnson, kako je gospodin sam tražio). E pa Lovre je vjerojatno jedina osoba na ovom svijetu koja me zove mojim skraćenim imenom kada je istinski, ali onako baš iz dubine duše ljut na mene, dok me svi ostali normalni ljudi svakodnevno i jednostavno zovu – Kate (jer je Katarina predugo čak i za napisati). Rođena sam JEDNOG JUTRA krajem ožujka u gradu u kojem je prema riječima popularnog “splitskog zeta” Codyja McClaina Browna, rimski car Dioklecijan sagradio svoju “vikendicu za mirovinu”. Bila sam dugo planirano i željeno dijete iako sam se rodila točno u onom mjesecu na koji su moji roditelji najmanje ciljali (jer je u tom mjesecu ionako već previše rođendana, uključujući njihov, pa čak i Lovrin), a moja vječita kašnjenja vjerojatno objašnjava činjenica da sam uspjela zakasniti i na taj događaj – vlastito rođenje. Ako je vjerovati mojoj radosnici, znakove ljutnje počela sam pokazivati od najranije dobi, točnije, od nekih godinu i par mjeseci (zbog čega sam od Lovre za poklon jednom dobila i ručnik s natpisom “Katarina Ljutica”). Završila sam srednju školu koju zapravo i nisam htjela, ali sam zbog ljubavnih problema (čitaj: početaka puberteta) u 7. razredu osnovne škole popustila u učenju, pa na kraju nisam imala neki veliki izbor. Jedina dobra koja su iz nje izašla (osim mene, jel’) su daktilografija, koju sam tamo naučila, i ljubav prema knjigama i kvizovima koja se rodila iz čestog boravka u tamnošnjoj knjižnici (OK, lažem: knjige sam zavoljela puno ranije, samo je u srednjoj školi to postalo malo izraženije).

Moja uža obitelj sastoji se od 6 članova (ako računamo i psa – a računamo!), a čine je majka Marija, otac Tomislav, starija sestra Natalija i mlađi brat Jure. I pas – jedan jedini, neponovljivi Simba. Ako malo pozornije pogledate prethodnu rečenicu, vidjet ćete da sam ja drugo najstarije dijete. Drugo. Srednje. Dijete. Prema svim mogućim istraživanjima nalazim se u najgorem mogućem položaju u obitelji. Vjerojatno bi nas bilo dvoje da tata nije imao neopisivu želju za nastavkom obiteljske loze i eto, tako sam ja zapela “u sredini”. Ipak, moram priznati da moji roditelji nisu nikada stvarali razlike između nas troje, a često su mi omogućili i određene stvari koje, realno, nisu trebali (kao npr. studiranje u drugom gradu. I na tome im hvala!). Živimo u obiteljskoj kući od tri kata zbog čega nam nikad (ali nikad) nije dosadno, a tu su još i susjedi koji povremeno pridonose sveopćem kaosu.

S obzirom da sam vjerojatno jedina osoba ikad koja se nalazi na odmoru u drugoj državi, a pritom visi na laptopu, mislim da je krajnje vrijeme da ovu objavu privedem kraju i uhvatim se upoznavanja kulturnih znamenitosti ovog njemačkog grada u kojem se nalazim…. ili možda bacim na gledanje filmova i serija na televiziji (tj. pokušaja pronalaska serija ili filmova koji NISU sinkronizirani na njemački). A do sljedeće objave (koja će, nadam se, biti uskoro) – pozdrav! Ili kako bi Njemci rekli: “Tschüss!”