Vilin-kraljica neba

U staroj drvenoj kolibici, na obali rijeke koja je tiho žuborila živjela je jedna mala obitelj, koju su činili otac, majka i njihove dvije kćerke. Obitelj je bila siromašna, jer je otac, drvosječa, bio jedini koji je radio, a od svog zanata nije mnogo zarađivao, dok je žena pak bila  samo obična domaćica, koja je kod kuće skrbila za njihove dvije djevojčice.

Djevojčice su bile jedna drugoj jedino društvo koje su ikada imale. Obje su bile blijede puti, modrih očiju i duge, zlaćane kose te bi svatko tko je prolazio pokraj njihove kolibe i ugledao ih pomislio da su potomci vila i vilenjaka o kojima su govorile narodne legende. Jedna se zbog svoje vesele naravi zvala Anandi1 a druga  je svojom ljepotom podsjećala na ranu jutarnju zoru koja oduzima dah, te se stoga zvala Aurora2. Uvijek su zajedno provodile vrijeme istražujući prirodu i svijet oko sebe i diveći se ljepoti šarolikog cvijeća koje ih je okruživalo. Iako su  izgledom gotovo nalikovale jedna na drugu, starija sestra Aurora je na desnom ramenu imala neveliki biljeg u obliku polumjeseca koji je nosila od rođenja, a za koji nikada nije znala što točno predstavlja. Kada bi je Anandi upitala nešto o tome, rekla bi joj kako su je vilin-ljudi na taj način zasigurno obilježili kao pripadnicu njihova naroda i samo čekaju pravi trenutak da joj to priopće.

Nije niti znala koliko je samo u pravu bila, a u istinitost svojih riječi uvjerila se uskoro, kada je jedne ljetne večeri po prvi put ugledala vilin-ljude. Sjedila je na prozoru svoje i Anandine spavaće sobe zamišljeno promatrajući zvijezde na nebu, sve dok iznenada pred nju nije iskrsnula tamna prilika čija se zlaćana kosa, gotovo bijela, presijavala na mjesečini. Prilika je koračala prema obali rijeke koja je bila skrivena gustim grmljem i visokim stablima od znatiželjnih pogleda, a u jednom trenutku je zastala, pogledavši letimice preko ramena u smjeru kolibe, baš kao da je znala da je netko promatra. Aurora je zadivljeno promatrala vilenjaka, očarana njegovom ljepotom, a onda je skočila sa svog prozora na mekanu, rosom okupanu travu i nesigurnim korakom krenula prema njemu. Vilenjak je i dalje stajao čekajući, a kada mu se Aurora približila na par koraka, krenuo je naprijed odgurujući rukama tamnozeleno grmlje, utirući joj put za sobom. Aurora je znatiželjno pohitala za njim, ne primijetivši u tom trenu svoju malu sestricu koja je prestrašeno promatrala s prozora njihove spavaće sobe i koja se isto tako iskrala iz kolibice ne bi li vidjela što se događa.

Došavši na obalu rijeke, Aurora ugleda lijevo od sebe cijelu vojsku vila i vilenjaka što su uzbuđeno pričali nešto među sobom, a kada su opazili nju žamor je iznenada utihnuo i sve su oči bile iznenada uprte u nju. Pomaknuli su se u stranu i tako joj otvorili put do povećeg srebrnog trona u obliku polumjeseca, na kojem je sjedila prelijepa vila u dugoj modroj haljini i sa srebrnom krunom na zlaćanoj kosi, što joj je padala sve do nožnih prstiju. Vila je bliještila zasljepljujućim sjajem te je izgledalo kao da se sam mjesec spustio na zemlju i obasjao je svojom svjetlošću. Nasmiješeno je promatrala Aurorino začuđeno lice i rukom je pozvala da joj priđe bliže.

„Dobro nam došla, dijete mjesečine!“, pozdravila je, a njene riječi dočekane su burnim klicanjem i pljeskom od strane prisutnih vilenjaka.

„Ja sam Amaris, vilin-kraljica neba.“

Aurora je promatrala vilu u isti mah zadivljeno i prestrašeno. Dosad je mislila kako su vilin-ljudi tek magična bića prisutna samo u lokalnim bajkama i legendama, ali očito se prevarila. Ushićeno je primijetila i da se izgledom ne razlikuje mnogo od njih, ali unatoč tome i dalje nije razumjela o čemu je ovdje riječ. „Nazvala me dijete mjesečine. Što li joj samo to znači?“, pitala se. Nakon što je klicanje utihnulo, napokon se odvažila progovoriti.

„Žao mi je, ali mislim da ste pogriješili. Ja nikako ne mogu biti ona za koju me smatrate… ja… ja sam samo obična djevojčica…“

Ali na Aurorino čuđenje, Amaris se samo blago nasmijala.

„Dođi, da ti ispričam nešto.“, rekla je, pružajući Aurori pritom ruku, koju ova nesigurno prihvati. Zatim je posjela na sebe i započela priču:

„Prije nekoliko tisuća godina, dok je još moja prabaka vladala vilin-kraljevstvom, pojavilo se proročanstvo prema kojem će ljudsko dijete naslijediti ovaj tron i vladati stoljećima, pa čak i tisućljećima i spasiti vilinski narod od velikih pogibelji koje mu prijete. Prema proročanstvu, dijete će biti rođeno prvog dana proljeća, u noći punog mjeseca i da će na sebi nositi biljeg vilin-ljudi po kojem ćemo ga moći prepoznati.“

Aurori nehotice pogled odluta na neobičan znamen koji je nosila na svom desnom ramenu te opazi kako je Amaris to isto učinila. Brzo odvrativši pogled od Aurorina biljega, ona nastavi:

„Dijete će se pridružiti vilin-narodu i preuzeti ovaj tron čim navrši dvanaestu godinu života.“

Nastane muk. Aurora svrne pogled s vilin-kraljice i zamišljeno se zagleda u zemljano tlo. Osjeti da je gleda na desetke vilenjaka koji su željno iščekivali njenu reakciju. „Je li moguće da sam ja dijete iz proročanstva?“, pitala se, znajući već unaprijed odgovor, dok su joj se raznorazne misli rojile po glavi. Nakon dugog razmišljanja, napokon podigne pogled i upita vilin-kraljicu:

„Znači li to da se moram rastati od svoje obitelji?“

Amaris potvrdno kimne glavom, tužno je gledajući. Znala je koliku žrtvu Aurora mora podnijeti da bi se pridružila njima i na taj način ostvarila sudbinu koja joj je od rođenja bila podređena. U tom trenutku iznenada zašuška grmlje u blizini. Vilenjaci se uznemireno uzvrpolje, strahujući da će biti otkriveni, a onda ugledaju malenu djevojčicu kako ih uplašeno promatra iz najbližeg grma.

„Anandi!“, iznenađeno uzvikne Aurora. „Što ti radiš ovdje?“

Njena mala sestrica, za koju nije znala da ih je cijelo to vrijeme pratila i pažljivo slušala iz svog skrivenog skrovišta, se bojažljivo izvuče van, gledajući sa zanimanjem vilenjake oko sebe, a onda joj se pogled zaustavi na Aurori i oči joj se napune suzama.

„Nemoj ići od nas!“, reče joj i brizne u plač. Aurori se srce prepolovi od tuge. Priđe bliže i zagrli sestricu, koja je i dalje neutješno jecala u njenom naručju. „Žao mi je.“, tiho prozbori i poljubi Anandi u čelo te se teška srca okrene i ponovno pridruži Amaris na njenom prijestolju. Znala je da je na taj način zapečatila svoju sudbinu i da joj više nema povratka. Amaris je pogleda u isti mah ožalošćeno i ponosno, a onda se okrene prema Anandi i otpjeva zvonkim glasom:

Spavaj, spavaj, djetešce malo

utoni u kraljevstvo snova

gdje čekaju te vile i vilenjaci

i ostala bića magičnog kova.

Spavaj, spavaj, djevojčice mala

zatvori svoje snene oči,

snivaj o beskrajnom nebeskom carstvu

u ovoj proljetnoj noći.

U taj mah Anandi iznenada osjeti kako je polako svladava san. Pokuša mu se oduprijeti protrljavši svoje modre, suzama okupane oči, ali uzalud. Posljednje što je vidjela bila je vojska ljudi duge, zlaćane kose koja je uz pjesmu i veselje napuštala obalu rijeke na kojoj se dotada nalazila i Aurora na čelu te kolone, zajedno s vilin-kraljicom koja ju je čvrsto držala za ruku.


Sljedećeg jutra, kada je Anandin i Aurorin otac krenuo u šumu po drva, prvo što je ugledao bilo je usnulo lice svoje najmlađe kćerke koja je spavala na suncem obasjanoj travi. Bez razmišljanja je odbacio svoju sjekiru i prestrašeno potrčao prema mjestu na kojem je ona ležala.

„Anandi! Anandi!“, viknuo je. Anandi otvori svoje snene oči i zagleda se u zabrinuto lice svog oca.

„Anandi, kćeri! Što se dogodilo? Gdje je Aurora?“, otac je i dalje nizao pitanja. Anandi se osloni na dlanove i začuđeno pogleda oko sebe, nesvjesna događaja koji su se noć prije odvijali pred njenim očima. Opazi brojne tragove stopala uz obalu rijeke i zagleda se u njih, a zatim ponovno pogleda oca koji ju je i dalje zabrinuto promatrao. Potom tiho prozbori:

„Postala je dijete mjesečine.“


1 Značenje imena Anandi: ženska verzija imena Anand ; znači veseo, sretan

2 Značenje imena Aurora: lat. zora

Slika je preuzeta sa stranice: Canva.com

I konje ubijaju, zar ne?

Bila je večer. Vraćala sam se busom iz Zadra u društvu Antonije, prijateljice s faksa. Razglabale smo o uobičajenim temama – ljubavnom životu, poslu… probavnim smetnjama itd. (uobičajene teme, kao što rekoh). Između ostalog, razgovarale smo i o knjigama. Onako usput sam spomenula kako sam posudila u knjižnici knjigu “I konje ubijaju, zar ne?”. Pažnju mi je privukla zbog filma snimljenoga 60-ih godina, iako ga još uvijek nisam gledala. Zapravo, nisam ni znala da postoji knjiga do tog jednog sasvim običnog dana u knjižnici.

“Znam za taj film.”, rekla je Antonija i pogledala me nećkajući se. “Želiš li znati o čemu se radi? Da ti ne otkrijem previše….”

Prezirno sam frknula – pa ne zovu me bez razloga Spoilerina.

“Samo daj!”, odgovorila sam joj i spremno naćulila uši. Tada mi je ona otkrila o čemu je zapravo u tom filmu, odnosno knjizi riječ. I ostala sam iskreno zatečena, jer pojma nisam imala da je takvo nešto ikada postojalo u ljudskoj povijesti. Doduše, nije baš da nisam znala za plesna natjecanja, jer toga ima i danas. Ali za maratone koji su trajali tjednima, pa čak i mjesecima – pojma nisam imala!

Pa – krenimo redom!

Plesni maratoni bili su društveni događaji tijekom kojih su ljudi plesali uz glazbu određeno vremensko razdoblje. Popularizirala ih je djevojka imena Alma Cummings, koja je plesala čak 27 sati bez prestanka sa šest različitih partnera, postavivši time rekord i otvorivši vrata novom aspektu zabave, čiji su temelji nastali na ljudskoj bijedi i nesreći.

Započeli su kao natjecanja tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća, a razvili se u zabavne događaje za vrijeme Velike depresije. Znali su trajati satima, tjednima, pa čak i mjesecima. Osim što su pobjednicima tih natjecanja bile osigurane novčane nagrade, plesni maratoni su bili iznimno popularni i zato što su natjecateljima pružali hranu i smještaj, i to u razdoblju u kojem je većina ljudi bila nezaposlena i bez krova nad glavom.

Iskustva s jednog takvog maratona inspirirala su tada 38-godišnjeg izbacivača, a danas kultnog američkog autora Horacea McCoya da napiše svoj prvi – i do danas najpoznatiji roman “I konje ubijaju, zar ne?”.

U njemu se McCoy dotakao svih važećih pravila plesnih maratona (o kojima sam naknadno čitala i u člancima koje sam pronalazila na ovu temu), među kojima je bilo i ono da natjecatelji mogu i hodati neko vrijeme; bitno je samo da se kreću. Zbog toga su maratoni bili poznati i pod nazivom walkathon, kao i „natjecanja u izdržljivosti“ (eng. endurance contests). Autor se dotakao i sponzorstava koje su pojedini parovi imali, eliminacijskih sprint utrka i dugih perioda bez adekvatne medicinske njege, a spomenute su i skupine koje su otvoreno prosvjedovale protiv ovakvih vrsta natjecanja. Osobito iz razloga što je (u knjizi) jedna natjecateljica bila u visokom stadiju trudnoće i sudjelovala u ovom iscrpljujućem i ponižavajućem natjecanju, a ne sumnjam da je takvih situacija bilo i u stvarnom životu. Robert Syverton, naivni protagonist knjige, spomenuo je i kako je od iskusnih natjecatelja naučio neke trikove, kao primjerice kako spavati na partneru za vrijeme plesa ili obavljati druge aktivnosti, kao što je primjerice brijanje i sl.

Dok se jedan natjecatelj (lijevo) brije, dvije natjecateljice pridržavaju iscrpljenog sudionika maratona.

Izvor: https://www.thesun.co.uk/news/3793914/harrowing-photos-reveal-the-deadly-1920s-dance-marathons-where-contestants-performed-for-days-until-they-fell-unconscious-or-even-died/

Godine 1969. je na temelju tog klasika snimljen istoimeni film s Jane Fondom i Michaelom Sarrazinom u glavnim ulogama, koji je bio nominiran za nagradu Oscar u čak devet kategorija, osvojivši samo jednog – onog za najboljeg sporednog glumca.

Maratoni su bili popularni i “zbog sadističkog užitka i moći koju je publika osjetila gledajući kako se natjecatelji mrcvare i muče u napornom i iscrpljujućem natjecanju.” (Drenovac, Slobodan).

Drenovac, Slobodan, “Zaboravljeno remek-djelo”, u: Horace McCoy, I konje ubijaju, zar ne?, Šareni dućan, Koprivnica 2008., str. 151-155.

Natjecatelji su morali plesati satima uz desetminutne prekide svaka dva sata. Koliko su znali biti kobni, dovoljno govori podatak i da je u travnju 1923. godine 27-godišnji mladić Homer Morehouse preminuo nakon što je proveo 87 uzastopnih sati na plesnom podiju. Neki su maratoni trajali i više od 1000 sati, a jedan par je odnio nagradu nakon što je plešući proveo čak 1473 sata. Najtužnije je zapravo od svega što je publika s guštom gledala te tužne spektakle i uživala u njima. Neki ih danas smatraju i pretečom reality emisija, a Slobodan Drenovac u pogovoru knjige “I konje ubijaju, zar ne?” navodi kako u ljudima koji se zabavljaju promatrajući jad i bijedu drugih, možemo pronaći neke sličnosti i s gledateljima današnjih realityja.

Pobjednici maratona, koji su izdržali na nogama 1473 sata.

Izvor: https://www.thesun.co.uk/news/3793914/harrowing-photos-reveal-the-deadly-1920s-dance-marathons-where-contestants-performed-for-days-until-they-fell-unconscious-or-even-died/

McCoyev klasik sam pročitala u samo dva dana (nakon što je skoro mjesec dana skupljala prašinu na stoliću dnevnog boravka). Iako pomalo depresivna za moj ukus, knjiga mi se svidjela jer mi je pružila uvid u djelić ljudske povijesti o kojoj sam dotad relativno malo znala (ma koga lažem – o kojoj zapravo nisam imala pojma!). Unatoč pomalo turobnoj tematici, “I konje ubijaju, zar ne?” je nezaobilazno djelo koje bi za života svakako trebalo pročitati. A ako dosad niste proniknuli u značenje samog naslova, vjerujte mi na riječ – razumjet ćete ga nakon pročitanih par stranica. Ako vam ni tada ne bude jasno, bit će vam na samom kraju.

Garantiram.

Sumrak, dio 2. : praskozorje mog života

Nakon odgledanog i posljednjeg nastavka slavne Sumrak sage, Lovre je danima bio primoran slušati soundtrack filma, bilo s Youtubea ili iz zahoda za vrijeme mog tuširanja i pranja kose.

Zaključili smo nakon odgledanih filmova (i pročitanih knjiga s moje strane) da smo definitivno team Jacob. Istina da biti vukodlak nije jednako atraktivno kao biti vampir, koji ima sve predispozicije dobrog lovca – atraktivan izgled, brzinu i u ovom slučaju – neograničenu moć. Ali nekako mislim da bi između vječnoga života bez duše, i mogućnosti da dočekam lijepu starost uz muža, djecu i unuke ipak izabrala potonje. Kad sam nedavno dvjema prijateljicama iznijela svoju tezu i ponosno izjavila da smo Lovre i ja team Jacob, prezirno su frknule i prokomentirale:

“Ti bi garant bila team Stefan.”

Da vam pravo kažem, nemam pojma o kojem su Stefanu pričale, ali kako su obje gorljivi fanovi serije Vampirski dnevnici, pretpostavljam da je o tome bila riječ.

I da Stefan nije Ian Somerhalder.

Ono što je drugačije danas u odnosu na prije 12 godina (osim da sam trenutno na Jacobovoj strani) je i činjenica da sam i ja nekad, kao vjerojatno sve tinejdžerice svijeta, slinila za Robertom Pattinsonom a.k.a Edwardom Cullenom i željno iščekivala trenutak kada će mu se Bella napokon pridružiti i postati besmrtnom krvopijom kao i on. A sada sam se pitala što mi je bilo u glavi kad sam tako razmišljala u svojim teen godinama i zašto bi itko normalan jedva čekao postati vampir? Ja ne, pa ni da mi život ovisi o tome (kao što je zapravo i bio slučaj s nekim likovima u knjizi).

Je li se Bella ikada zapitala kakav će joj biti osjećaj ispratiti svoje voljene – uključujući svoje roditelje i poluvampirsku kćer, u grob jednoga dana, dok će ona biti prisiljena nastaviti dalje (relativno) sama?
Je li ikada razmišljala o tome koliko je njena veza zapravo nezdrava i koliko bi ta cijela priča zapravo jezivo zvučala da Edward nije vampir, već običan dečko (zapravo, priča dovoljno jezivo zvuči i ovako kad bolje razmislim)? I je li joj palo na pamet da je jadnog Jacoba škartala zbog tipa koji ju je ostavio praktički preko noći, depresivnu i slomljenog srca, dok je Jacob cijelo to vrijeme bio uz nju i pomogao joj sakupiti razbijene djeliće vlastite duše? Ne zaboravimo pored svega da je upravo Edward nehotice navukao bijes riđokose vampirice na Bellu, koja je zbog ubojitog pohoda na nju čak osnovala vlastitu vojsku vampira. Što reći dalje na to?

Iako pomalo zvučim kao okorjeli filozof, mislim da je samo stvar u tome da danas na cijelu tu priču gledam iz malo drugačije perspektive. Kad si tinejdžer i 16 ti je godina, ne razmišljaš o nezdravim vezama i sličnim stvarima, jer vjerojatno nisi nikada ni iskusio pravu vezu. Ne razmišljaš o prolaznosti života jer si premlad za to i cijeli je život pred tobom. Razmišljaš samo o tome kako bi sebi vrlo rado pribavio jednog vampira koji bliješti na suncu i koji bi, po mogućnosti, nalikovao na Roberta Pattinsona.

Ali unatoč tome (i činjenici da sam sada ispala žešći hejter, a volim ovaj serijal) Sumrak saga mi je i dalje ostala draga tetralogija, možda zato što sam prvi put došla s njom u doticaj u svojim mlađim danima, kad sam nenormalno gutala knjige i kada mi je pročitati serijal od četiri nastavka u jako malo vremena bio mačji kašalj.

Doduše, to mi ni danas nije problem, ali je malo teži pothvat uz autoškolu i sada kada više nije mama ta koja sprema ručak i pegla robu kod kuće.

Sumrak, dio 1. : Kad se lav zaljubi u janje….

“Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti (…)”

tvrdi heroina Sumraka na samim počecima ove sage.

A ja nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću provesti vrijeme u karanteni. Niti sam, iskreno govoreći, mislila da ću ikad u njoj završiti. Ali znate kako se kaže – Čovjek snuje, Bog određuje. Tako je i ovoga puta Bog procijenio kako je došlo vrijeme da svi malo “stanemo na loptu” i predahnemo od ubrzanog ritma života na koji smo se dosad navikli. Ali – uvijek postoji ali – nije nam dao upute kako iskoristiti taj predah. To smo morali smisliti sami. I tako sam ja, umjesto usavršavanja svojih umjetničkih talenata, vrijeme provedeno u karanteni iskoristila za maraton gledanja Sumrak sage. Lovre me tada zadirkivao da se vraćam u svoju girly girl fazu, a poslije bi skrivećki zvjerkao prema televiziji i zapitkivao me tko su Volturi ili zašto je Jacob počeo izbjegavati Bellu. Još je komičnija od toga bila činjenica da sam se svega sjećala dovoljno dobro da mu znam odgovoriti na pitanja, iako sam filmove gledala prije XY godina. Povremeno bi mi se i on pridružio na kauču, a jednom mi je čak izričito zabranio da odgledam Praskozorje, 2. dio bez njega. Da, do toga je došlo.

Nakon faze gledanja filmova (i zgražanja nad činjenicom da mi je nekad omiljeni književni/ filmski citat bio “I tako se lav zaljubi u janje….”), uhvatila me – očekivano, i faza čitanja cijele sage iznova. I ne samo da sam se uhvatila čitanja cjelokupnog serijala, već sam dio knjiga i naručila za svoju privatnu biblioteku (i, naravno, stavila ih na vidljivo mjesto u dnevnom boravku). Iako još nisam stigla ponovno pročitati cijelu sagu, već sada vidim neke promjene u mom načinu razmišljanja, u odnosu na čitanje istog serijala prije gotovo 12 godina.

Biste li mi vjerovali kada bi vam rekla da se još uvijek sjećam trenutka kad sam u knjižnici uspjela ugrabiti “Sumrak” i “Mladi mjesec“, i to na isti dan?

Osmijeh na mom licu bio je bliži Jokerovom luđačkom cereku nego li jednoj šesnaestogodišnjakinji, a čak je i knjižničar na pultu prokomentirao: “Koje si samo sreće imala!”. Taj sudbonosni događaj zbio se 30. prosinca 2008. godine, uoči ulaska u Novu godinu.

I ne samo da se sjećam trenutka kad sam tu knjigu prvi put uzela u ruke. Sjećam se momenta kad sam prvi put uopće čula za nju i da će se po njoj snimiti film, kao i dana kad sam bjesomučno češljala internet u potrazi za dodatnim informacijama. A prvo iskustvo gledanja Sumraka u kinu je priča za sebe. Uspjela sam nagovoriti prijateljicu i još 2 poznanika da mi se pridruže u kinu kako ne bi gledala film sama. Pristali su – više onako iz zabave nego li interesa za film, i priredili urnebesnu predstavu meni i mojoj prijateljici, kao i ostatku gledatelja koji se našao “na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Naime, u jednom me trenutku jedan od ta dva poznanika zatražio upaljač.

“Upaljač? U kinu? Što će ti?”
“Samo mi ga daj, vidjet ćeš!”

Zavukla sam ruku u džep svojih hlača i s punim (ne)povjerenjem mu pružila upaljač.

Znate kako su nekad na koncertima, kada nije bilo mobitela i kada su ljudi stvarno uživali u glazbi koju slušaju, znali svi upaliti upaljače na određenu pjesmu koja ih je dirala u srce i lagano njihati ruke u određenom ritmu? Tako je i ovaj moj poznanik u ključnom trenutku – za vrijeme prvog poljupca između Belle i njenog vampira, upalio upaljač i počeo njime mahati u krcatoj dvorani. Bilo je potrebno pola minute dok smo shvatili što se događa, a onda se dvoranom zaorio smijeh i nešto kasnije prolomio gromoglasan pljesak.

Dok mi je gledanje prvog nastavka ostalo u pozitivnom sjećanju, Mladi mjesec bio mi je ubitačno dosadan naspram knjige. I to toliko da je i meni došlo da se obratim Volturima ili bacim Victoriji pod noge. Pardon – zube. Treći film iz serijala – Pomrčinu, odgledala sam na stepenicama kino dvorane, jer je jedino dostupno mjesto bilo u četvrtom redu gdje sam iskrivila vrat i morala odlučiti hoću li se usredotočiti na glumce ili divovska slova pred sobom. Pa sam se odlučila za stepenice.

Praskozorje sam prvi put odgledala ove godine kod kuće na Netflixu, dok je Lovre snom pravednika hrkao pored mene. Razlog? Sama me knjiga jednom doslovno prevalila na tlo blagajne Kauflanda kad sam pročitala osebujne opise Bellinog poroda. Nisam željela slično iskustvo doživjeti i u kinu. Ili priuštiti isto svojim prijateljima.

Dok za filmove mogu reći da su s pravom izmasakrirali neke likove (kao npr. Bellu), moram priznati da mi knjige ove vampirske sage nikad nisu bile mrske. I iako sam se na trenutke osjećala kao 16godišnja ja i imala svoje – kako bi Lovre rekao, girly girl momente, već mi je samo na temelju čitanja ove knjige jasno koliko sam se u suštini promijenila i koliko je drugačije moje razmišljanje danas, u odnosu na prije 12 godina.

(nastavit će se)

Naše malo misto

Moram priznati da dosad nikad nisam razmišljala o tome koliko smo mi Splićani neobični ljudi dok nisam počela studirati u Zadru. Moje najdalje sjećanje iščuđavanja nama Splićanima seže do samih početaka studiranja kada mi je Doris – dobra kolegica i prijateljica s faksa jednom prilikom poslala poruku na Facebooku, koju sam kasno vidjela. Odgovorila sam joj:

“Prijo sorry, tek sam sad sinjala poruku.”

Dočekalo me njeno zbunjeno pitanje:
“A što ti znači ovo sinjala?”

Danima smo se smijale toj mojoj poruci i njenom odgovoru. No njeno iščuđavanje i smijuljenje ostalih kolega na faksu nastavilo se kada sam jednom probala u kafiću naručiti kavu mix ili pak topli sendvič s jajima. Teta u fast foodu mi je sasvim pristojno odgovorila:

“Dušo, a nismo ti u Splitu!”

Mojim kolegama bio je komičan i naš način odgovaranja. Naime, na pitanje primjerice: “Pušiš li?” (a u to vrijeme sam bila strastveni pušač), moj bi odgovor glasio: “Jesam.” A onda bi se kafićem gdje bi sjedili zaorile njihove salve smijeha. Iako su mi već nekoliko puta pokušavali objasniti zašto je taj moj odgovor (očito) pogrešan, ja i dalje ne kužim u čemu je kvaka. I vjerojatno neću kužiti nikada. Poslije sam otkrila da i moji ostali prijatelji koji su iz Splita došli studirati u Zadar muku muče s istim “problemima”. Zagrcnula sam se od smijeha kada mi se jedna prijateljica pojadala kako joj je konobar donio kavu s mlijekom u jednoj šalici, a šlag u drugoj nakon što mu je cijelu vječnost objašnjavala što je to kava mix. A drugoj su se smijali kad im je rekla da je nama sirnica ono što je njima uskršnja pogača.

“Ma molim vas, kako vama Splićanima sirnica može bit’ uskršnja pogača? Sirnice su peciva sa sirom.”, upitali su me jednom Lovre i njegova braća, kao i tu moju kolegicu iz Splita koja je sjedila s nama na kavi.
“Pa šta ja znam… sir je žut…sirnica je isto žuta, pa eto valjda zato..”,
odgovorila im je ona ne znajući što drugo reći, a ja sam samo slegnula ramenima jer im ni sama nisam znala dati odgovor na to pitanje. Na kraju nas je spasio Lovrin prijatelj iz Splita, kojem je baka jednom objasnila da je sirilo bio stari naziv za kvasac, pa otuda naš naziv za uskršnju pogaču. Tako je misterij bio riješen.

A drugom prilikom mi je Lovre navratio u stan i donio nekakvo jelo zapakirano u foliju.
“Evo ti malo četruna!”, promrmljao je i pružio mi zamotani zavežljaj. Pristojno sam mu zahvalila i zbunjenog izraza lica uzela paketić. Potom sam ga pažljivo odmotala i ugledala komadiće crvene voćke s crnim košticama.

“Dinja! Šta’ mi nisi reka’ da je to dinja?”, uzviknula sam.
“Ma nije to dinja, to je četrun!”, iznervirano je uzvratio pa nastavio: “Dinja je ona mala žuta voćka!”
“To je cata! Dinja je lubenica!”
“Ma dinja je ta vaša cata. Lubenica je četrun!”
“Dinja je lubenica! Moja dica će to zvati dinja!”
“E pa ja ću ih učit’ da je to četrun!”
“E pa vidit ćemo!”

Izvor: https://www.flickr.com/photos/sadikot/3711970366/

Nakon zavrzlama sa splitskim i zadarskim rječnikom, uslijedile su i ostale situacije koje su mi samo potvrdile kakav dojam mi Splićani ostavljamo u očima svojih sunarodnjaka. Ne želim reći da im nismo dragi. Nego vjerojatno u očima ostalih malo “maćani”.

Trebali ste tako vidjeti izraze lica mojih kolega kada sam im jednom oduševljeno objašnjavala običaj rušenja torte na svadbama u Splitu, a tek poglede koje su mi uputili kada su shvatili da najčešće rušimo krokanat svetoga Duje (“Koji ste vi divljaci!”). Doduše, isti takav pogled mi je i mama uputila kad sam izrazila želju da i Lovre i ja rušimo zvonik na našem piru.

I zato smo – zahvaljujući mojoj nepokolebljivoj volji i jer ne udovoljavam željama drugih, na našem piru (mačetom) izmasakrirali krokanat na jarbol umjesto na svetoga Duju.

Jer jarbol kao simbolizira uplovljavanje u bračnu luku (ako ćete iskreno, ovaj sam izgovor smislila da ne bi trebala objašnjavati svima kako mi mama nije dopustila da imam krokanat na splitsku katedralu.)

Zapravo, anegdota koja me nakon dugo vremena inspirirala za napisati ovu objavu odvila se prije koji dan na poslu. Otišla sam na pauzu zajedno s dvije kolegice s posla, od kojih je jedna porijeklom iz Zagreba. Dok je moja “splitska” kolegica dosad već navikla na to da pijem kavu mix, kolegica iz Zagreba začuđeno je promatrala napitak ispred mene.

“Je li to neki splitski đir?”, upitala me.

“Pa i nije baš…valjda?”
Uputila sam zbunjeni pogled Mireli, kolegici iz Splita. Ona se samo nasmijala i slegnula ramenima. Zapravo, kad malo bolje razmislim(o), nigdje nisam vidjela da ljudi piju kavu mix osim kod nas. Našoj smo Zagrepčanki potom počele objašnjavati što je to kava mix, baš kao što smo to nekada činile davnih dana u Zadru.

“A može li se u tu kavu staviti onaj obični šlag?”
“Nee!”, tobože zgroženo smo odgovorile. “Zapravo – može ići i običan šlag, ali nije to to.”
“Obavezno prije u kafiću moraš pitati konobara koji šlag imaju”, nadovezala se Mirela. “A ako ti kaže Ledov – e onda možeš naručiti!”

Kolegica iz Zagreba znalački je kimala glavom, ali se ipak nije dala nagovoriti da proba kavu mix od mene. Slegnula sam ramenima i s guštom slistila šlag s nje (kave, ne kolegice) te ubacila šećer i otpila gutljaj.

I sjetila se one Terezine:

Nima Splita do Splita…

A to ne govorim samo ja. 🙂

Luckasta prijateljica

Kao što dosad možda već znate (ili ne?), od malih nogu sam okružena filmovima. Moja obitelj bila je vlasnikom jedne videoteke u kvartu, koja se doslovno nalazila u mojoj i sestrinoj, a danas bratovoj spavaćoj sobi.

Puno uspomena vezano je za tu videoteku. U njoj me sestra kao malu vukla po podu, zbog čega sam po cijelom tijelu jednom dobila nekakav osip (hvala seko), tu sam dočekala kao dijete jednu od najdražih mi Novih godina, s Monikom se u njoj – kada bi bila zatvorena, igrala Barbie lutkama, dok su nam kutije od filmova služile kao Barbie kuće i razni drugi objekti. Susjede mojih godina nerijetko su navraćale da na kompjuteru zaigramo Kralja lavova ili Super Mario igricu, a mama i strina su mi u par navrata prepričavale da sam se kao dijete bojala Jackieja Chana, jer su primijetile da sam jednu kutiju s njegovim filmom često gurala u stranu samo da ga ne vidim. Osim Jackieja, svi smo se bojali i zastrašujućeg plakata za Kubrickovo Isijavanje, zbog kojeg sam godinama odbijala pogledati taj film misleći da je horor, da bi na kraju zaključila da se teta koja nas je plašila s plakata doslovno pojavljuje u jednoj sceni u filmu. Koja čak i nije toliko strašna!

A među omiljenim uspomenama svakako je ona vezana uz moju sestru i našu prvu rodicu, koje su jednom prilikom dežurale u videoteci jer jer osoba koja je inače tu radila bila odsutna. Društvo im je pravila i rodičina prijateljica Sara, i baš se našla u videoteci u trenutku kada je rodica izašla, a unutra ušetao jedan mladić i zatražio u to vrijeme popularnu komediju Luckasti profesor. Sara ju je pronašla u svega par sekundi i ne sluteći ništa, pružila mladiću traženi film. Natalija ni dan danas nije sigurna je li ona bila u videoteci kada se mladić nedugo nakon toga vratio ili se tu našla naša rodica koju je on pobrkao s Natom. Kako bilo, mladić se pola sata kasnije pojavio grimiznog lica i pružio im natrag film, tvrdeći da su mu dale krivu verziju. Točnije – dale su mu „film za odrasle“, koji je očito dijelio naziv s filmom Eddieja Murphyja.

Sara se počela skrušeno ispričavati i dala mu ovog puta (nadam se) pravu verziju Luckastog profesora koju je izvorno tražio. No problem je bio u tome što je mladić u svoj toj zavrzlami očito sve pobrkao i jednom prilikom kad je Nata ušla u bus pokazao svom bratu na nju te mu tiho dodao: „To je ta. Ona mi je dala zadnji put krivi film.“

Taj dečko je, kao šlag na kraju priče, išao sa mnom u školu, odnosno u razred do moga. Nadam se da njegova zbunjenost nije otišla toliko daleko i da na kraju nije pomislio kako sam i ja imala neke prste u svemu tome.

Natalija još i danas negira da mu je ona dala krivi film te krivnju svaljuje na Saru.
A mi se kod kuće potajice pitamo je li ona stvarno tako nevina kao što tvrdi.  😛

 

Izvor: IMDB (https://www.imdb.com/title/tt0117218/mediaviewer/rm1462946816)

 

 

Ljubav u doba korone

“Onda Kate, kakvo je stanje, jeste se posvađali dosad?”
“Nismo još.”
“Pa šta’ je reć?”
“On si je instalirao neku igricu na laptopu, ja sebi drugu na mobitelu.”
“A tako dakle.”

Tako je neki dan tekao razgovor između mene i mame, da vidi kakvo je stanje kod nas i kako podnosimo ovu prisilnu karantenu. Osim što oboje radimo od kuće, “preživljavamo” sa “samo” jednim laptopom, tako da se moramo dogovarati i kada je čiji red. A vjerujem i da nismo jedini par koji funkcionira na ovaj način.

Mama nije jedina osoba koja mi se ovih dana javlja i pita kako preživljavamo karantenu. Imam i par WhatsApp grupa s nekoliko prijatelja u kojima si šaljemo urnebesna i sumanuta videa drugih ljudi, kojima kao i većini teško pada samoizolacija, pa nalaze sve moguće načine da im brzo prođu dani. A vjerujte mi kad vam kažem da i meni malo nedostaje da posložim Haribo bombone po podu i pravim se da je upravo u tijeku koncert Adele ili grupe Queen za Freddiejeva života.

U karanteni sam dočekala i svoj “pandemijski” 28. rođendan. Odlučila sam ga proslaviti tako što smo za promjenu naručili hranu iz splitskih restorana koji vrše dostavu, umjesto da kuhamo. Tortu nisam pravila; znam da se dosta ljudi u samoizolaciji okušalo u nekim novim kulinarskim izazovima, ali nažalost nisam jedna od njih. Prelijena sam za takvo što, tako da se moj spektar ručkova nije povećao za više od 6-7 već provjerenih recepata koje sam dosad naučila praviti. A i ne želim naškoditi sebi i Lovri; previše je rizično da u ovom razdoblju završimo u bolnici zbog trovanja hranom.

Također, nešto malo prije nego su krenule ove mjere zaštite i prije nego nas je sve pozatvaralo u domove na prisilnu karantenu, odlučila sam se za vrijeme korizme odreći društvenih mreža, jer sam zaključila da stvarno previše vremena provodim na njima. Znam da se to sudeći po mojoj Facebook i Instagram stranici ne bi baš reklo, ali se Lovre svakako ne bi složio s tim. Tako da sam nakratko deaktivirala Facebook, stavila Instagram u fazu mirovanja i napokon otišla početkom ožujka na dugo očekivani godišnji odmor.

Koji se pokazao kao potpuni promašaj.

Ne samo da sam 2 dana poslije ležala kod kuće u temperaturi (nisam imala koronu!), već sam morala odgoditi jedva dočekani put u Zadar, smanjiti posjete svojoj obitelji i prebaciti šetnje sa Simbom za neka bolja vremena, a da ne govorim o otkazanim pirovima koji su se trebali održati tijekom četvrtog i petog mjeseca. Mama stalno govori: “Sreća pa to nije bio tvoj pir. Dosad bi bila luda i ti i mi svi skupa s tobom.”

Čovjek bi rekao da će te slobodno vrijeme natjerati na nešto korisno, no meni i nije bilo od neke pomoći, čak i uz odsustvo društvenih mreža. Dosad sam uglavnom čitala knjige kako bi pripremila recenzije za blog i za posao te se s kolegicama uhvatila organiziranja virtualnih aktivnosti (i onih fizičkih koje će se održati jednom kada sve ovo prođe). Vjerovali ili ne, uspjela sam čak pogledati Kingdom – Netflixovu seriju sa zombijima (politička serija u kojoj se zombiji koriste kao sredstvo manipulacije se ne propušta!) i iznova cijelu Sumrak sagu (nije za pohvalu, znam, ali što ćeš), očistiti stan već bezbroj puta, posvađati se s Lovrom oko toga tko je više bio na laptopu i otići do dućana odjevena kao da se pripremam za posjet Černobilu. Kao što sam ranije rekla, svoje kulinarske sposobnosti nisam testirala, niti namjeravam ako želim ostati živa, dok moja kreativnost tek čeka da ispliva na površinu. Ne znam hoće li to biti u obliku Haribo (ili nekih drugih) bombona koji će također održati vlastiti koncert, domino pločica poslaganih duž cijelog stana ili otekline na oku koja će nastati kao rezultat neuspješne primjene make up tutorijala na mom licu. Još razmišljam o opcijama koje mi se nude.

Dotad ću vjerojatno izluditi Lovru svojim promjenama raspoloženja (Ne mogu se više izvlačiti na PMS. Nažalost.) i izribati stan do te mjere da više neću imati što čistiti, pokušavajući sve to skupa uskladiti s radom od kuće. Tko zna, možda usput otkrijem još pokoji talent koji nisam znala da posjedujem, kao primjerice cjelodnevno ispijanje kave. Ili….čekaj, ipak ne.

Taj talent imam već odavno.

No dosta o tome. Korizma je uskoro gotova i vjerojatno ćete za moj novi talent doznati putem društvenih mreža (ako razvijem koji dotad). Ali evo, korisna stvar je što sam se nakon gotovo punih mjesec dana uhvatila pisanja nove objave. Doduše, prije nisam ni imala neku inspiraciju, a sada sam djelomično potaknuta onom novom knjigom koju mi je Lovre nedavno poklonio. Zove se “Start writing your book today” i Lovre me već danima nagovara da je počnem čitati. Znate kako to obično ide – netko vam preporuči odličan film koji je pogledao, a vi mu uljudno zahvalite i ne pogledate ga nikada, prepričava vam odličnu seriju koju prati, a vi se ne potrudite ni pogledati najavu. Ili vas, kao u ovom slučaju, danima nagovara da pročitate knjigu koju vam je netom poklonio nadajući se da će vas potaknuti na pisanje, a vi samo odmahnete rukom s mišlju: “Drugi put ću, nemam sada vremena…”

A onda sam danas ipak odlučila odložiti mobitel, od kojeg su me ionako boljele oči, i umjesto igranja igrice Plants vs. Zombies (ili vs. vegetables, kako kaže moja prijateljica) napokon početi čitati tu knjigu koju sam dobila prije mjesec-dva. A sve to kako bi se uhvatila u koštac sa svojom davno započetom pričom, koja već 10 godina čeka svojih 15 minuta slave, gotovo zaboravljena u nekoj zabačenoj mapi laptopa. I evo, prošla sam tek par stranica knjiga, a riječ i misli mi samo naviru. Ne znam što me točno potaklo – činjenica da je Agatha Christie punih pet godina dobivala odbijenice za svoju prvu knjigu ili rečenica da nas naš vlastiti mentalni sklop sprječava od pisanja knjige. Spomenuto je – između ostalog, i da su najuspješniji autori započeli svoju spisateljsku karijeru na marginama normalnog života – odnosno uz puno radno vrijeme na poslu ili pišući s tek rođenom bebom pored sebe. Što me potaklo da se zapitam: hoću li i ja svoju knjigu (napokon) dovršiti sada, na marginama korone i kućne karantene? Ili ću opet pronaći neku novu izliku?

Vidjet ćemo.

Time will tell.

IMG_20200405_144047.jpg

 

Breaking News!

Jučer nešto prije 17 sati po lokalnom vremenu, mladi harmonikaš Jure dojavio je svojim sestrama o nezgodi koja je zadesila netom kupljeni jastuk za pse marke TEDi, gotovo uništenog u naletu bijesa mladog psa mješanca imena Simba.

Prema izjavama jedinog svjedoka ovog nemilog događaja – dotičnog mladića Jure, jastuk je bio star tek 2 dana prije Simbinog neočekivanog izljeva ljutnje na njemu, a sam Jure tvrdi da u životu nije čuo svoju majku – vlasnicu spomenutog psa, da toliko vrišti na svog ljubimca.

Ne zna se točan povod ovakvoj reakciji inače (relativno) mirnog mješanca posavskog goniča, no pretpostavlja se da je na taj način mladi pas iskazao svoje nezadovoljstvo ponašanjem svojih vlasnika prema njemu – točnije, (prema njegovom mišljenju) nedovoljno čestim odlaskom u obližnji park za pse, ignoriranjem njegovih zahtjeva za omiljenim keksima marke Frolic i ostatcima ručka te nedovoljnim tetošenjem, maženjem i pokrivanjem najdražom mu dekicom otprilike svakih sat-dva, koliko mu otprilike treba da se otkrije i ponovno priloži zahtjev za pokrivanjem (najčešće dugoročnim promatranjem dotičnih vlasnika ili grebanjem istih šapom).

“Ne znamo što mu je došlo.” – poslije je izjavio vidno uzrujan gospodin Tomislav, suprug gospođe Marije, ranije spomenute vlasnice Simbe. “Vjerojatno se zainatio nešto… tko će ga znat’!”, dodao je.

IMG-20200212-WA0013 (1)
Divljački uništeni jastuk marke TEDi

Doznali smo naknadno kako je Simba za kaznu morao provesti dan u Jurinoj sobi, ne baš mu omiljenom mjestu za provođenje svog slobodnog vremena (osim u slučaju spavanja) i to bez drugih madraca i dekica za spavanje u svojoj blizini. Pitali smo gospodina Tomislava kako je Simba podnio takvu kaznu:

“Pa ne baš najbolje.”, odgovorio nam je. “Radije je iz principa stajao na nogama, nego li položio svoju finu stražnjicu na hladni i mrski mu laminat.”

Još čekamo izjavu Simbine vlasnice Marije. Dotad se ostali ukućani nadaju kako neće morati dugo čekati da se rasvijetle razlozi Simbina neočekivanog divljačkog ponašanja.

Uskoro opširnije…

Happy New Year, ya filthy animal

Bio je to doček Nove 2013. godine. Moja prijateljica Antea, njen dečko Neno, Lovre (yep, toliko dugo smo zajedno) i ja odlučili smo je dočekati izvan granica Lijepe naše, točnije – u Pragu. Lovre je jedini od nas četvero već bio u Pragu i to na ekskurziji, a ja se sjećam da nisam htjela tamo na maturalac kada je došlo do odluke o tome gdje ćemo ići, jer nam je Češka “tu blizu”, jer me s nepunih 18 godina sigurno neće pretjerano zanimati povijesne znamenitosti i jer ću je vjerojatno posjetiti jednom kad budem malo starija. I jesam. Posjetila sam je otprilike 2-3 godine kasnije s ovom fantastičnom četvorkom, od kojih nas jedan član tijekom tog putovanja nije htio pustiti iz spavaće sobe jer je gubio na Monopolyju.

Blage naznake urnebesnog putovanja pokazale su se već samim dolaskom u Prag, kada se prvo dogodila nekakva zavrzlama s hotelom, zbog čega smo nas četvero i nekolicina drugih putnika bili smješteni u drugom hotelu, poprilično udaljenom od centra grada. Hotel se zvao “Rea”; to pouzdano znam jer je Lovre tada iz zezancije rekao (iako nikome nije bilo do smijeha): “Tko od nas bude imao psa, neka ga nazove Rea.” Svi smo kasnije, izuzev Lovre imali pse i nitko od nas nije svog psa nazvao tim imenom.

Antea je već bila blago živčana zbog situacije s hotelom, ali se kasnije smirila te smo se svi zajedno spremili za naš prvi odlazak u grad. Prvo smo odlučili posjetiti poznatu pivnicu “U Fleků” – legendarno mjesto u kojem je davne 1911. godine osnovan nogometni klub Hajduk i u koje hodočaste svi Splićani koji se nađu u Pragu. Ali prije odlaska tamo, poželjeli smo baciti oko i na slavni Karlov most u centru grada, iako smo ga prema planu putovanja svakako trebali posjetiti i s agencijom. Neno je tada slavodobitno izjavio kako će nas upravo on odvesti do mosta i uključio GPS na svom brand new mobilnom telefonu. I tako smo svi, kao mali pačići, poslušno pratili Nenu po ulicama ovog srednjovjekovnog grada sve dok teta na GPS-u nije izjavila da smo “stigli na lokaciju”. Zbunjeno smo se osvrnuli oko sebe jer mostu nigdje nije bilo ni traga, a onda je Antea prasnula u smijeh i prstom pokazala na most koji se nalazio prekoputa nas i koji je nedvojbeno bio Karlov most. “Neno, krasan ti je taj neki GPS!”, zadirkivala je Antea tada svog dečka, a kako smo u gubljenju i lutanju po gradu izgubili sigurno nekih pola sata do 45 minuta, odustali smo od odlaska do Hajdukove pivnice i Karlovog mosta, odlučivši to ipak ostaviti za neki drugi dan. Upravo je ta večer po povratku u hotel postala “kobna” kada je Antea došetala do naše sobe i izvukla nekakvu mini-putnu verziju igre Monopoly. Neno i ona udobno su se smjestili na jednoj strani kreveta, a Lovre i ja na drugoj i komedija je napokon mogla početi.

Sve je zapravo bilo dobro dok Neno nije počeo gubiti. Uvidjevši da ovu partiju igre ipak neće dobiti, sve nas je zaključao u spavaćoj sobi (uključujući i sebe) i nije nas htio pustiti sve dok nas ne dobije u igri. S obzirom na to da se ova scena odigrala prije nekih sedam godina, ne sjećam se baš jasno svakog detalja; sjećam se samo našeg smijuljenja, cerekanja i neprekidnog zadirkivanja Nene, kao i Anteine izjave kad smo napokon odustali od igranja.”Lako je vama dvoje; on mene sad neće pustit’ na miru dok me ne pobijedi.”

Tu Novu godinu u Pragu kasnije je obilježilo krstarenje Vltavom, obilazak Karlovog mosta, tzv. ghost tour po gradu (koji se odvijao noću, a ja sam bila na kraju vidno razočarana što negdje nismo vidjeli i pravog duha), šetnja po Židovskoj četvrti, pa čak i ona jedna stvar po kojoj je Prag (ne)slavno poznat – pljačkanju turista, kad smo Lovre i ja taksi platili vjerojatno više nego što smo trebali (a to znamo jer su Neno i Antea istu relaciju platili po drugačijoj cijeni). Također ju je obilježila i moja i Lovrina svađa nešto malo prije ponoći, ali smo uspjeli nakratko izgladiti situaciju kako bismo uživali u vatrometima, kojih je bilo toliko da nismo znali gdje prije gledati. Još mi je jedino žao što  tu novu godinu nismo dočekali na Karlovom mostu; kažu da je tamo vatromet spektakularan, no bilo je toliko hladno da nam se i mozak smrznuo od hladnoće. Stoga smo je dočekali u nekom praškom noćnom klubu, a onda oko ponoći izašli van i uživali u raznobojnim vatrenim prizorima na nebu iznad sebe.

Od tog prvog i posljednjeg posjeta češkoj prijestolnici prije točno sedam godina, Prag je postao jedan od omiljenijih mi europskih gradova, kao i gradova uopće. Duh srednjovjekovlja koji ga prožima te impresivna arhitektura njegovih zgrada, od kojih je jednu – tzv. Plešuću kuću ili zgradu poznatiju pod nazivom Fred & Ginger projektirao (između ostalih) i arhitekt hrvatskog podrijetla Vlado Milunić – ostavile su duboki dojam na meni, zbog čega sam već tada donijela čvrstu odluku da mi ovo neće biti posljednji posjet tom Karlovom gradu iz bajke. No u grad se, nažalost, nisam još uvijek vratila; teško mi je skoknuti ovako čak i do Solina, kamo li do grada koji je 10-12 sati vožnje udaljen od Splita. Ali budem uskoro, nadam se. A vi ćete sigurno tad biti obaviješteni o tome, jer će i to putovanje obilježiti neka anegdota . Gotovo sam sigurna u to. 🙂

 

prag-nova-godina-69.jpg
(Moja) amaterska slika Astronomskog sata u Pragu, uslikana digitalcem

Predbožićna noćna mora

“Mama, ima li koja božićna ili novogodišnja anegdota, trebam sastaviti novu objavu za blog.”
“Pa nema baš…možda u biti ona jedna kad sam ti oca poslala da kupi bor, pa je donio kući tri grane…”
“Ili ona priča kad smo nakon božićnog ručka pili kavu, pa su se mama, baka Ana i djed Josip posvađali oko toga je li nam neka rodbina živi u Austriji ili Australiji… “, nadovezala se Natalija na to. “Ili je to možda bilo za Uskrs? Ne sjećam se.”

A onda sam se ja sjetila kad je za svoj prvi Božić s nama Simba jednom od sveta tri kralja pojeo ruku, pa nas je mama natjerala da joj svi “nadoknadimo štetu” jer je on “naš pas”.

Ipak sam se na koncu odlučila za ovogodišnju božićnu priču, vezanu naravno za mene i Lovru, u kojoj sam ga uzbuđeno jednog dana pitala hoćemo li kupiti bor, na što mi je odgovorio: “Pa mogli bi neki mali.” Istog trena strefio me blagi slom živaca jer nam je ovo ipak prvi zajednički Božić i iznerviralo me što sam, poznavajući njega, znala da mu je vjerojatno tlaka kititi bor. No ujedno sam po tko zna koji put uvidjela moć žene da promijeni mišljenje muškarca i to u roku od nekoliko sekundi, jer se na ovu moju reakciju iznenada predomislio i nekoliko dana poslije s mojom majkom otišao kupiti božićno drvce.

Također sam naučila i kako je riskantno poslati muža (i muškarce općenito) da samostalno ode u kupovinu, jer je na moju zamolbu otišao kupiti svjećice za bor, a kad sam ga pitala koje su boje, odgovorio mi je da “nema pojma”. Nije ih uopće provjerio. Nije provjerio čak ni jesu li ispravne.

Duboko sam udahnula i samo se nadala da neće biti šarolike i da naša (plastična) božićna jelka neće izgledati kao da ju je kitilo trogodišnje dijete (kojeg još ni nemamo. A susjedi bi mogli pomisliti da ga imamo, ali ga skrivamo). Ispostavilo se, srećom, da su moja strahovanja bila neutemeljena jer su svjećice zasvijetlile bijelom bojom čim sam ih uključila u struju. Htjela sam doduše da budu neke toplije, zlaćane boje, ali opet – ne možeš imati i ovce i novce, pa sam se zadovoljila onim što sam dobila. Imati LED svjećice ipak nije bilo tako strašno. A uzimajući u obzir činjenicu da je Lovre otišao po njih, a da pritom nije provjerio boju i ispravnost svjećica, stvarno se nisam mogla žaliti.

Što se tiče naših božićnih poklona, ove godine sam poželjela da me pod borom dočekaju “Male žene”, jer u kina uskoro stiže nova filmska adaptacija te knjige, s Meryl Streep, Saoirse Ronan i Emmom Watson u glavnim ulogama, pa sam je htjela pročitati prije nego pogledam film te uvrstiti taj klasik u svoju vlastitu knjišku zbirku (ako ne znate koja je to knjiga, sjetite se samo one epizode “Prijatelja” u kojoj je Rachel bila ja, pa je Joeyju spojlala navedenu knjigu). Međutim, Lovre mi je slagao da je obišao sve knjižare u Splitu i da dotične knjige nigdje nema za kupiti, ali da ću dobiti jednu s one svoje liste “knjiga koje još uvijek nemam”, a želim ih imati. Krenula sam nabrajati koje ono sve knjige nemam, usput se malo i spetljala, a onda skoro briznula u plač kad me Lovre usred nabrajanja prekinuo i pitao: “Ček’, što nisi rekla da ti fale i ‘Priče iz davnine’?”
Zatečeno sam ga pogledala i ljutito mu odbrusila kako tu knjigu već imam i da se nalazi na poprilično vidljivom mjestu na polici u našem dnevnom boravku. On je na to složio nekakav poker face i naveo me da pomislim kako ću dobiti knjigu koju već imam i kako se uopće nije potrudio oko mog božićnog poklona. Tužno sam uzdahnula, razmišljajući o onoj poslovici “poklonjenom konju se ne gleda u zube” i kako bit Božića nije u darovima i materijalnim stvarima, ali me isto tako pogodila spoznaja da sam se ja oko njegovog poklona barem potrudila, a on se mog uhvatio u zadnji tren i tako (navodno) ostao bez knjige kojoj sam se stvarno nadala. 

Ta cijela drama se odvijala 23. prosinca – samo dva dana prije Božića, a kada smo te iste večeri nakon napornog dana došli u naš stan, Lovre je izvukao poveći zamotani poklon iz vrećice s logom “Hoću knjigu” knjižare i stavio ga pod bor. Ja sam pritom otrčala u sobu po svoj poklon za njega (već je znao što će dobiti) i također ga stavila pod božićno drvce. Nekoliko minuta smo se premišljali hoćemo li poklone otvoriti tada ili ipak pričekati Božić, ali kako smo za blagdane trebali ići u Zadar kod njegovih, zaključili smo da ih možemo već sada otvoriti kako ih ne bi trebali vucarati za sobom u drugi grad (znate kako se kaže – teško žabu u vodu natjerat’!). Uzbuđeno sam rasparala ukrasni papir, a onda mi se licem razvukao širok osmijeh kad sam prepoznala naslovnicu toliko željene knjige Louise May Alcott, a pored nje i PolonaPolona šalicu s likom Marije Jurić Zagorke, koju sam također “pikirala” već neko vrijeme (za navedenu šalicu Lovre je svojedobno izjavio da ju je kupio jer sadrži natpis “i vještici treba kava”, što ga je asociralo na mene jer “i Katarini treba kava”. Kužite; Katarina=vještica.. Ha ha). I tako su (male) žene još jednom spasile situaciju (u ovom slučaju Božić) i poštedjele Lovru prodika, vjerojatno kroz duže vremensko razdoblje.

Što se tiče Lovrinog poklona, pojednostavnio mi je život kad je rekao da je sve što želi novi parfem, pa sam ga jedno popodne kad smo se našli u splitskom trgovačkom centru upilala da odemo do najbliže parfumerije i isprobamo nekoliko testera. Njegovo lice govorilo je “ne da mi se”, ali moje je govorilo “ubit’ ću te”, tako da praktički i nije imao previše izbora. Kasnije mi je (naravno) bio zahvalan, jer ne znam kada bi u naš zgusnuti raspored ovoga mjeseca uspjeli otići do nekog centra i potrošiti najmanje pola sata na odjelu za parfeme. Također sam mu, pored parfema, poklonila i tzv. poklon bonove, a jedan od njih na kojem je pisalo “Katarina se ne smije ljutiti na Lovru” iskoristio je već nakon par dana. Za ostale sam mu samo napomenula da ih “koristi mudro”.

Sada imam cijelu godinu za smisliti što želim za sljedeći Božić. Ili rođendan, on je bliže. A Lovre ima cijelu godinu (ili par mjeseci, ovisi koja je prigoda) da dobro prouči police s knjigama u našem stanu. Inače mu se ne piše dobro – ni na blogu, ni u stvarnosti. 😁