Naše malo misto

Moram priznati da dosad nikad nisam razmišljala o tome koliko smo mi Splićani neobični ljudi dok nisam počela studirati u Zadru. Moje najdalje sjećanje iščuđavanja nama Splićanima seže do samih početaka studiranja kada mi je Doris – dobra kolegica i prijateljica s faksa jednom prilikom poslala poruku na Facebooku, koju sam kasno vidjela. Odgovorila sam joj:

“Prijo sorry, tek sam sad sinjala poruku.”

Dočekalo me njeno zbunjeno pitanje:
“A što ti znači ovo sinjala?”

Danima smo se smijale toj mojoj poruci i njenom odgovoru. No njeno iščuđavanje i smijuljenje ostalih kolega na faksu nastavilo se kada sam jednom probala u kafiću naručiti kavu mix ili pak topli sendvič s jajima. Teta u fast foodu mi je sasvim pristojno odgovorila:

“Dušo, a nismo ti u Splitu!”

Mojim kolegama bio je komičan i naš način odgovaranja. Naime, na pitanje primjerice: “Pušiš li?” (a u to vrijeme sam bila strastveni pušač), moj bi odgovor glasio: “Jesam.” A onda bi se kafićem gdje bi sjedili zaorile njihove salve smijeha. Iako su mi već nekoliko puta pokušavali objasniti zašto je taj moj odgovor (očito) pogrešan, ja i dalje ne kužim u čemu je kvaka. I vjerojatno neću kužiti nikada. Poslije sam otkrila da i moji ostali prijatelji koji su iz Splita došli studirati u Zadar muku muče s istim “problemima”. Zagrcnula sam se od smijeha kada mi se jedna prijateljica pojadala kako joj je konobar donio kavu s mlijekom u jednoj šalici, a šlag u drugoj nakon što mu je cijelu vječnost objašnjavala što je to kava mix. A drugoj su se smijali kad im je rekla da je nama sirnica ono što je njima uskršnja pogača.

“Ma molim vas, kako vama Splićanima sirnica može bit’ uskršnja pogača? Sirnice su peciva sa sirom.”, upitali su me jednom Lovre i njegova braća, kao i tu moju kolegicu iz Splita koja je sjedila s nama na kavi.
“Pa šta ja znam… sir je žut…sirnica je isto žuta, pa eto valjda zato..”,
odgovorila im je ona ne znajući što drugo reći, a ja sam samo slegnula ramenima jer im ni sama nisam znala dati odgovor na to pitanje. Na kraju nas je spasio Lovrin prijatelj iz Splita, kojem je baka jednom objasnila da je sirilo bio stari naziv za kvasac, pa otuda naš naziv za uskršnju pogaču. Tako je misterij bio riješen.

A drugom prilikom mi je Lovre navratio u stan i donio nekakvo jelo zapakirano u foliju.
“Evo ti malo četruna!”, promrmljao je i pružio mi zamotani zavežljaj. Pristojno sam mu zahvalila i zbunjenog izraza lica uzela paketić. Potom sam ga pažljivo odmotala i ugledala komadiće crvene voćke s crnim košticama.

“Dinja! Šta’ mi nisi reka’ da je to dinja?”, uzviknula sam.
“Ma nije to dinja, to je četrun!”, iznervirano je uzvratio pa nastavio: “Dinja je ona mala žuta voćka!”
“To je cata! Dinja je lubenica!”
“Ma dinja je ta vaša cata. Lubenica je četrun!”
“Dinja je lubenica! Moja dica će to zvati dinja!”
“E pa ja ću ih učit’ da je to četrun!”
“E pa vidit ćemo!”

Izvor: https://www.flickr.com/photos/sadikot/3711970366/

Nakon zavrzlama sa splitskim i zadarskim rječnikom, uslijedile su i ostale situacije koje su mi samo potvrdile kakav dojam mi Splićani ostavljamo u očima svojih sunarodnjaka. Ne želim reći da im nismo dragi. Nego vjerojatno u očima ostalih malo “maćani”.

Trebali ste tako vidjeti izraze lica mojih kolega kada sam im jednom oduševljeno objašnjavala običaj rušenja torte na svadbama u Splitu, a tek poglede koje su mi uputili kada su shvatili da najčešće rušimo krokanat svetoga Duje (“Koji ste vi divljaci!”). Doduše, isti takav pogled mi je i mama uputila kad sam izrazila želju da i Lovre i ja rušimo zvonik na našem piru.

I zato smo – zahvaljujući mojoj nepokolebljivoj volji i jer ne udovoljavam željama drugih, na našem piru (mačetom) izmasakrirali krokanat na jarbol umjesto na svetoga Duju.

Jer jarbol kao simbolizira uplovljavanje u bračnu luku (ako ćete iskreno, ovaj sam izgovor smislila da ne bi trebala objašnjavati svima kako mi mama nije dopustila da imam krokanat na splitsku katedralu.)

Zapravo, anegdota koja me nakon dugo vremena inspirirala za napisati ovu objavu odvila se prije koji dan na poslu. Otišla sam na pauzu zajedno s dvije kolegice s posla, od kojih je jedna porijeklom iz Zagreba. Dok je moja “splitska” kolegica dosad već navikla na to da pijem kavu mix, kolegica iz Zagreba začuđeno je promatrala napitak ispred mene.

“Je li to neki splitski đir?”, upitala me.

“Pa i nije baš…valjda?”
Uputila sam zbunjeni pogled Mireli, kolegici iz Splita. Ona se samo nasmijala i slegnula ramenima. Zapravo, kad malo bolje razmislim(o), nigdje nisam vidjela da ljudi piju kavu mix osim kod nas. Našoj smo Zagrepčanki potom počele objašnjavati što je to kava mix, baš kao što smo to nekada činile davnih dana u Zadru.

“A može li se u tu kavu staviti onaj obični šlag?”
“Nee!”, tobože zgroženo smo odgovorile. “Zapravo – može ići i običan šlag, ali nije to to.”
“Obavezno prije u kafiću moraš pitati konobara koji šlag imaju”, nadovezala se Mirela. “A ako ti kaže Ledov – e onda možeš naručiti!”

Kolegica iz Zagreba znalački je kimala glavom, ali se ipak nije dala nagovoriti da proba kavu mix od mene. Slegnula sam ramenima i s guštom slistila šlag s nje (kave, ne kolegice) te ubacila šećer i otpila gutljaj.

I sjetila se one Terezine:

Nima Splita do Splita…

A to ne govorim samo ja. 🙂

Luckasta prijateljica

Kao što dosad možda već znate (ili ne?), od malih nogu sam okružena filmovima. Moja obitelj bila je vlasnikom jedne videoteke u kvartu, koja se doslovno nalazila u mojoj i sestrinoj, a danas bratovoj spavaćoj sobi.

Puno uspomena vezano je za tu videoteku. U njoj me sestra kao malu vukla po podu, zbog čega sam po cijelom tijelu jednom dobila nekakav osip (hvala seko), tu sam dočekala kao dijete jednu od najdražih mi Novih godina, s Monikom se u njoj – kada bi bila zatvorena, igrala Barbie lutkama, dok su nam kutije od filmova služile kao Barbie kuće i razni drugi objekti. Susjede mojih godina nerijetko su navraćale da na kompjuteru zaigramo Kralja lavova ili Super Mario igricu, a mama i strina su mi u par navrata prepričavale da sam se kao dijete bojala Jackieja Chana, jer su primijetile da sam jednu kutiju s njegovim filmom često gurala u stranu samo da ga ne vidim. Osim Jackieja, svi smo se bojali i zastrašujućeg plakata za Kubrickovo Isijavanje, zbog kojeg sam godinama odbijala pogledati taj film misleći da je horor, da bi na kraju zaključila da se teta koja nas je plašila s plakata doslovno pojavljuje u jednoj sceni u filmu. Koja čak i nije toliko strašna!

A među omiljenim uspomenama svakako je ona vezana uz moju sestru i našu prvu rodicu, koje su jednom prilikom dežurale u videoteci jer jer osoba koja je inače tu radila bila odsutna. Društvo im je pravila i rodičina prijateljica Sara, i baš se našla u videoteci u trenutku kada je rodica izašla, a unutra ušetao jedan mladić i zatražio u to vrijeme popularnu komediju Luckasti profesor. Sara ju je pronašla u svega par sekundi i ne sluteći ništa, pružila mladiću traženi film. Natalija ni dan danas nije sigurna je li ona bila u videoteci kada se mladić nedugo nakon toga vratio ili se tu našla naša rodica koju je on pobrkao s Natom. Kako bilo, mladić se pola sata kasnije pojavio grimiznog lica i pružio im natrag film, tvrdeći da su mu dale krivu verziju. Točnije – dale su mu „film za odrasle“, koji je očito dijelio naziv s filmom Eddieja Murphyja.

Sara se počela skrušeno ispričavati i dala mu ovog puta (nadam se) pravu verziju Luckastog profesora koju je izvorno tražio. No problem je bio u tome što je mladić u svoj toj zavrzlami očito sve pobrkao i jednom prilikom kad je Nata ušla u bus pokazao svom bratu na nju te mu tiho dodao: „To je ta. Ona mi je dala zadnji put krivi film.“

Taj dečko je, kao šlag na kraju priče, išao sa mnom u školu, odnosno u razred do moga. Nadam se da njegova zbunjenost nije otišla toliko daleko i da na kraju nije pomislio kako sam i ja imala neke prste u svemu tome.

Natalija još i danas negira da mu je ona dala krivi film te krivnju svaljuje na Saru.
A mi se kod kuće potajice pitamo je li ona stvarno tako nevina kao što tvrdi.  😛

 

Izvor: IMDB (https://www.imdb.com/title/tt0117218/mediaviewer/rm1462946816)

 

 

Ljubav u doba korone

“Onda Kate, kakvo je stanje, jeste se posvađali dosad?”
“Nismo još.”
“Pa šta’ je reć?”
“On si je instalirao neku igricu na laptopu, ja sebi drugu na mobitelu.”
“A tako dakle.”

Tako je neki dan tekao razgovor između mene i mame, da vidi kakvo je stanje kod nas i kako podnosimo ovu prisilnu karantenu. Osim što oboje radimo od kuće, “preživljavamo” sa “samo” jednim laptopom, tako da se moramo dogovarati i kada je čiji red. A vjerujem i da nismo jedini par koji funkcionira na ovaj način.

Mama nije jedina osoba koja mi se ovih dana javlja i pita kako preživljavamo karantenu. Imam i par WhatsApp grupa s nekoliko prijatelja u kojima si šaljemo urnebesna i sumanuta videa drugih ljudi, kojima kao i većini teško pada samoizolacija, pa nalaze sve moguće načine da im brzo prođu dani. A vjerujte mi kad vam kažem da i meni malo nedostaje da posložim Haribo bombone po podu i pravim se da je upravo u tijeku koncert Adele ili grupe Queen za Freddiejeva života.

U karanteni sam dočekala i svoj “pandemijski” 28. rođendan. Odlučila sam ga proslaviti tako što smo za promjenu naručili hranu iz splitskih restorana koji vrše dostavu, umjesto da kuhamo. Tortu nisam pravila; znam da se dosta ljudi u samoizolaciji okušalo u nekim novim kulinarskim izazovima, ali nažalost nisam jedna od njih. Prelijena sam za takvo što, tako da se moj spektar ručkova nije povećao za više od 6-7 već provjerenih recepata koje sam dosad naučila praviti. A i ne želim naškoditi sebi i Lovri; previše je rizično da u ovom razdoblju završimo u bolnici zbog trovanja hranom.

Također, nešto malo prije nego su krenule ove mjere zaštite i prije nego nas je sve pozatvaralo u domove na prisilnu karantenu, odlučila sam se za vrijeme korizme odreći društvenih mreža, jer sam zaključila da stvarno previše vremena provodim na njima. Znam da se to sudeći po mojoj Facebook i Instagram stranici ne bi baš reklo, ali se Lovre svakako ne bi složio s tim. Tako da sam nakratko deaktivirala Facebook, stavila Instagram u fazu mirovanja i napokon otišla početkom ožujka na dugo očekivani godišnji odmor.

Koji se pokazao kao potpuni promašaj.

Ne samo da sam 2 dana poslije ležala kod kuće u temperaturi (nisam imala koronu!), već sam morala odgoditi jedva dočekani put u Zadar, smanjiti posjete svojoj obitelji i prebaciti šetnje sa Simbom za neka bolja vremena, a da ne govorim o otkazanim pirovima koji su se trebali održati tijekom četvrtog i petog mjeseca. Mama stalno govori: “Sreća pa to nije bio tvoj pir. Dosad bi bila luda i ti i mi svi skupa s tobom.”

Čovjek bi rekao da će te slobodno vrijeme natjerati na nešto korisno, no meni i nije bilo od neke pomoći, čak i uz odsustvo društvenih mreža. Dosad sam uglavnom čitala knjige kako bi pripremila recenzije za blog i za posao te se s kolegicama uhvatila organiziranja virtualnih aktivnosti (i onih fizičkih koje će se održati jednom kada sve ovo prođe). Vjerovali ili ne, uspjela sam čak pogledati Kingdom – Netflixovu seriju sa zombijima (politička serija u kojoj se zombiji koriste kao sredstvo manipulacije se ne propušta!) i iznova cijelu Sumrak sagu (nije za pohvalu, znam, ali što ćeš), očistiti stan već bezbroj puta, posvađati se s Lovrom oko toga tko je više bio na laptopu i otići do dućana odjevena kao da se pripremam za posjet Černobilu. Kao što sam ranije rekla, svoje kulinarske sposobnosti nisam testirala, niti namjeravam ako želim ostati živa, dok moja kreativnost tek čeka da ispliva na površinu. Ne znam hoće li to biti u obliku Haribo (ili nekih drugih) bombona koji će također održati vlastiti koncert, domino pločica poslaganih duž cijelog stana ili otekline na oku koja će nastati kao rezultat neuspješne primjene make up tutorijala na mom licu. Još razmišljam o opcijama koje mi se nude.

Dotad ću vjerojatno izluditi Lovru svojim promjenama raspoloženja (Ne mogu se više izvlačiti na PMS. Nažalost.) i izribati stan do te mjere da više neću imati što čistiti, pokušavajući sve to skupa uskladiti s radom od kuće. Tko zna, možda usput otkrijem još pokoji talent koji nisam znala da posjedujem, kao primjerice cjelodnevno ispijanje kave. Ili….čekaj, ipak ne.

Taj talent imam već odavno.

No dosta o tome. Korizma je uskoro gotova i vjerojatno ćete za moj novi talent doznati putem društvenih mreža (ako razvijem koji dotad). Ali evo, korisna stvar je što sam se nakon gotovo punih mjesec dana uhvatila pisanja nove objave. Doduše, prije nisam ni imala neku inspiraciju, a sada sam djelomično potaknuta onom novom knjigom koju mi je Lovre nedavno poklonio. Zove se “Start writing your book today” i Lovre me već danima nagovara da je počnem čitati. Znate kako to obično ide – netko vam preporuči odličan film koji je pogledao, a vi mu uljudno zahvalite i ne pogledate ga nikada, prepričava vam odličnu seriju koju prati, a vi se ne potrudite ni pogledati najavu. Ili vas, kao u ovom slučaju, danima nagovara da pročitate knjigu koju vam je netom poklonio nadajući se da će vas potaknuti na pisanje, a vi samo odmahnete rukom s mišlju: “Drugi put ću, nemam sada vremena…”

A onda sam danas ipak odlučila odložiti mobitel, od kojeg su me ionako boljele oči, i umjesto igranja igrice Plants vs. Zombies (ili vs. vegetables, kako kaže moja prijateljica) napokon početi čitati tu knjigu koju sam dobila prije mjesec-dva. A sve to kako bi se uhvatila u koštac sa svojom davno započetom pričom, koja već 10 godina čeka svojih 15 minuta slave, gotovo zaboravljena u nekoj zabačenoj mapi laptopa. I evo, prošla sam tek par stranica knjiga, a riječ i misli mi samo naviru. Ne znam što me točno potaklo – činjenica da je Agatha Christie punih pet godina dobivala odbijenice za svoju prvu knjigu ili rečenica da nas naš vlastiti mentalni sklop sprječava od pisanja knjige. Spomenuto je – između ostalog, i da su najuspješniji autori započeli svoju spisateljsku karijeru na marginama normalnog života – odnosno uz puno radno vrijeme na poslu ili pišući s tek rođenom bebom pored sebe. Što me potaklo da se zapitam: hoću li i ja svoju knjigu (napokon) dovršiti sada, na marginama korone i kućne karantene? Ili ću opet pronaći neku novu izliku?

Vidjet ćemo.

Time will tell.

IMG_20200405_144047.jpg

 

Breaking News!

Jučer nešto prije 17 sati po lokalnom vremenu, mladi harmonikaš Jure dojavio je svojim sestrama o nezgodi koja je zadesila netom kupljeni jastuk za pse marke TEDi, gotovo uništenog u naletu bijesa mladog psa mješanca imena Simba.

Prema izjavama jedinog svjedoka ovog nemilog događaja – dotičnog mladića Jure, jastuk je bio star tek 2 dana prije Simbinog neočekivanog izljeva ljutnje na njemu, a sam Jure tvrdi da u životu nije čuo svoju majku – vlasnicu spomenutog psa, da toliko vrišti na svog ljubimca.

Ne zna se točan povod ovakvoj reakciji inače (relativno) mirnog mješanca posavskog goniča, no pretpostavlja se da je na taj način mladi pas iskazao svoje nezadovoljstvo ponašanjem svojih vlasnika prema njemu – točnije, (prema njegovom mišljenju) nedovoljno čestim odlaskom u obližnji park za pse, ignoriranjem njegovih zahtjeva za omiljenim keksima marke Frolic i ostatcima ručka te nedovoljnim tetošenjem, maženjem i pokrivanjem najdražom mu dekicom otprilike svakih sat-dva, koliko mu otprilike treba da se otkrije i ponovno priloži zahtjev za pokrivanjem (najčešće dugoročnim promatranjem dotičnih vlasnika ili grebanjem istih šapom).

“Ne znamo što mu je došlo.” – poslije je izjavio vidno uzrujan gospodin Tomislav, suprug gospođe Marije, ranije spomenute vlasnice Simbe. “Vjerojatno se zainatio nešto… tko će ga znat’!”, dodao je.

IMG-20200212-WA0013 (1)
Divljački uništeni jastuk marke TEDi

Doznali smo naknadno kako je Simba za kaznu morao provesti dan u Jurinoj sobi, ne baš mu omiljenom mjestu za provođenje svog slobodnog vremena (osim u slučaju spavanja) i to bez drugih madraca i dekica za spavanje u svojoj blizini. Pitali smo gospodina Tomislava kako je Simba podnio takvu kaznu:

“Pa ne baš najbolje.”, odgovorio nam je. “Radije je iz principa stajao na nogama, nego li položio svoju finu stražnjicu na hladni i mrski mu laminat.”

Još čekamo izjavu Simbine vlasnice Marije. Dotad se ostali ukućani nadaju kako neće morati dugo čekati da se rasvijetle razlozi Simbina neočekivanog divljačkog ponašanja.

Uskoro opširnije…

Happy New Year, ya filthy animal

Bio je to doček Nove 2013. godine. Moja prijateljica Antea, njen dečko Neno, Lovre (yep, toliko dugo smo zajedno) i ja odlučili smo je dočekati izvan granica Lijepe naše, točnije – u Pragu. Lovre je jedini od nas četvero već bio u Pragu i to na ekskurziji, a ja se sjećam da nisam htjela tamo na maturalac kada je došlo do odluke o tome gdje ćemo ići, jer nam je Češka “tu blizu”, jer me s nepunih 18 godina sigurno neće pretjerano zanimati povijesne znamenitosti i jer ću je vjerojatno posjetiti jednom kad budem malo starija. I jesam. Posjetila sam je otprilike 2-3 godine kasnije s ovom fantastičnom četvorkom, od kojih nas jedan član tijekom tog putovanja nije htio pustiti iz spavaće sobe jer je gubio na Monopolyju.

Blage naznake urnebesnog putovanja pokazale su se već samim dolaskom u Prag, kada se prvo dogodila nekakva zavrzlama s hotelom, zbog čega smo nas četvero i nekolicina drugih putnika bili smješteni u drugom hotelu, poprilično udaljenom od centra grada. Hotel se zvao “Rea”; to pouzdano znam jer je Lovre tada iz zezancije rekao (iako nikome nije bilo do smijeha): “Tko od nas bude imao psa, neka ga nazove Rea.” Svi smo kasnije, izuzev Lovre imali pse i nitko od nas nije svog psa nazvao tim imenom.

Antea je već bila blago živčana zbog situacije s hotelom, ali se kasnije smirila te smo se svi zajedno spremili za naš prvi odlazak u grad. Prvo smo odlučili posjetiti poznatu pivnicu “U Fleků” – legendarno mjesto u kojem je davne 1911. godine osnovan nogometni klub Hajduk i u koje hodočaste svi Splićani koji se nađu u Pragu. Ali prije odlaska tamo, poželjeli smo baciti oko i na slavni Karlov most u centru grada, iako smo ga prema planu putovanja svakako trebali posjetiti i s agencijom. Neno je tada slavodobitno izjavio kako će nas upravo on odvesti do mosta i uključio GPS na svom brand new mobilnom telefonu. I tako smo svi, kao mali pačići, poslušno pratili Nenu po ulicama ovog srednjovjekovnog grada sve dok teta na GPS-u nije izjavila da smo “stigli na lokaciju”. Zbunjeno smo se osvrnuli oko sebe jer mostu nigdje nije bilo ni traga, a onda je Antea prasnula u smijeh i prstom pokazala na most koji se nalazio prekoputa nas i koji je nedvojbeno bio Karlov most. “Neno, krasan ti je taj neki GPS!”, zadirkivala je Antea tada svog dečka, a kako smo u gubljenju i lutanju po gradu izgubili sigurno nekih pola sata do 45 minuta, odustali smo od odlaska do Hajdukove pivnice i Karlovog mosta, odlučivši to ipak ostaviti za neki drugi dan. Upravo je ta večer po povratku u hotel postala “kobna” kada je Antea došetala do naše sobe i izvukla nekakvu mini-putnu verziju igre Monopoly. Neno i ona udobno su se smjestili na jednoj strani kreveta, a Lovre i ja na drugoj i komedija je napokon mogla početi.

Sve je zapravo bilo dobro dok Neno nije počeo gubiti. Uvidjevši da ovu partiju igre ipak neće dobiti, sve nas je zaključao u spavaćoj sobi (uključujući i sebe) i nije nas htio pustiti sve dok nas ne dobije u igri. S obzirom na to da se ova scena odigrala prije nekih sedam godina, ne sjećam se baš jasno svakog detalja; sjećam se samo našeg smijuljenja, cerekanja i neprekidnog zadirkivanja Nene, kao i Anteine izjave kad smo napokon odustali od igranja.”Lako je vama dvoje; on mene sad neće pustit’ na miru dok me ne pobijedi.”

Tu Novu godinu u Pragu kasnije je obilježilo krstarenje Vltavom, obilazak Karlovog mosta, tzv. ghost tour po gradu (koji se odvijao noću, a ja sam bila na kraju vidno razočarana što negdje nismo vidjeli i pravog duha), šetnja po Židovskoj četvrti, pa čak i ona jedna stvar po kojoj je Prag (ne)slavno poznat – pljačkanju turista, kad smo Lovre i ja taksi platili vjerojatno više nego što smo trebali (a to znamo jer su Neno i Antea istu relaciju platili po drugačijoj cijeni). Također ju je obilježila i moja i Lovrina svađa nešto malo prije ponoći, ali smo uspjeli nakratko izgladiti situaciju kako bismo uživali u vatrometima, kojih je bilo toliko da nismo znali gdje prije gledati. Još mi je jedino žao što  tu novu godinu nismo dočekali na Karlovom mostu; kažu da je tamo vatromet spektakularan, no bilo je toliko hladno da nam se i mozak smrznuo od hladnoće. Stoga smo je dočekali u nekom praškom noćnom klubu, a onda oko ponoći izašli van i uživali u raznobojnim vatrenim prizorima na nebu iznad sebe.

Od tog prvog i posljednjeg posjeta češkoj prijestolnici prije točno sedam godina, Prag je postao jedan od omiljenijih mi europskih gradova, kao i gradova uopće. Duh srednjovjekovlja koji ga prožima te impresivna arhitektura njegovih zgrada, od kojih je jednu – tzv. Plešuću kuću ili zgradu poznatiju pod nazivom Fred & Ginger projektirao (između ostalih) i arhitekt hrvatskog podrijetla Vlado Milunić – ostavile su duboki dojam na meni, zbog čega sam već tada donijela čvrstu odluku da mi ovo neće biti posljednji posjet tom Karlovom gradu iz bajke. No u grad se, nažalost, nisam još uvijek vratila; teško mi je skoknuti ovako čak i do Solina, kamo li do grada koji je 10-12 sati vožnje udaljen od Splita. Ali budem uskoro, nadam se. A vi ćete sigurno tad biti obaviješteni o tome, jer će i to putovanje obilježiti neka anegdota . Gotovo sam sigurna u to. 🙂

 

prag-nova-godina-69.jpg
(Moja) amaterska slika Astronomskog sata u Pragu, uslikana digitalcem

Predbožićna noćna mora

“Mama, ima li koja božićna ili novogodišnja anegdota, trebam sastaviti novu objavu za blog.”
“Pa nema baš…možda u biti ona jedna kad sam ti oca poslala da kupi bor, pa je donio kući tri grane…”
“Ili ona priča kad smo nakon božićnog ručka pili kavu, pa su se mama, baka Ana i djed Josip posvađali oko toga je li nam neka rodbina živi u Austriji ili Australiji… “, nadovezala se Natalija na to. “Ili je to možda bilo za Uskrs? Ne sjećam se.”

A onda sam se ja sjetila kad je za svoj prvi Božić s nama Simba jednom od sveta tri kralja pojeo ruku, pa nas je mama natjerala da joj svi “nadoknadimo štetu” jer je on “naš pas”.

Ipak sam se na koncu odlučila za ovogodišnju božićnu priču, vezanu naravno za mene i Lovru, u kojoj sam ga uzbuđeno jednog dana pitala hoćemo li kupiti bor, na što mi je odgovorio: “Pa mogli bi neki mali.” Istog trena strefio me blagi slom živaca jer nam je ovo ipak prvi zajednički Božić i iznerviralo me što sam, poznavajući njega, znala da mu je vjerojatno tlaka kititi bor. No ujedno sam po tko zna koji put uvidjela moć žene da promijeni mišljenje muškarca i to u roku od nekoliko sekundi, jer se na ovu moju reakciju iznenada predomislio i nekoliko dana poslije s mojom majkom otišao kupiti božićno drvce.

Također sam naučila i kako je riskantno poslati muža (i muškarce općenito) da samostalno ode u kupovinu, jer je na moju zamolbu otišao kupiti svjećice za bor, a kad sam ga pitala koje su boje, odgovorio mi je da “nema pojma”. Nije ih uopće provjerio. Nije provjerio čak ni jesu li ispravne.

Duboko sam udahnula i samo se nadala da neće biti šarolike i da naša (plastična) božićna jelka neće izgledati kao da ju je kitilo trogodišnje dijete (kojeg još ni nemamo. A susjedi bi mogli pomisliti da ga imamo, ali ga skrivamo). Ispostavilo se, srećom, da su moja strahovanja bila neutemeljena jer su svjećice zasvijetlile bijelom bojom čim sam ih uključila u struju. Htjela sam doduše da budu neke toplije, zlaćane boje, ali opet – ne možeš imati i ovce i novce, pa sam se zadovoljila onim što sam dobila. Imati LED svjećice ipak nije bilo tako strašno. A uzimajući u obzir činjenicu da je Lovre otišao po njih, a da pritom nije provjerio boju i ispravnost svjećica, stvarno se nisam mogla žaliti.

Što se tiče naših božićnih poklona, ove godine sam poželjela da me pod borom dočekaju “Male žene”, jer u kina uskoro stiže nova filmska adaptacija te knjige, s Meryl Streep, Saoirse Ronan i Emmom Watson u glavnim ulogama, pa sam je htjela pročitati prije nego pogledam film te uvrstiti taj klasik u svoju vlastitu knjišku zbirku (ako ne znate koja je to knjiga, sjetite se samo one epizode “Prijatelja” u kojoj je Rachel bila ja, pa je Joeyju spojlala navedenu knjigu). Međutim, Lovre mi je slagao da je obišao sve knjižare u Splitu i da dotične knjige nigdje nema za kupiti, ali da ću dobiti jednu s one svoje liste “knjiga koje još uvijek nemam”, a želim ih imati. Krenula sam nabrajati koje ono sve knjige nemam, usput se malo i spetljala, a onda skoro briznula u plač kad me Lovre usred nabrajanja prekinuo i pitao: “Ček’, što nisi rekla da ti fale i ‘Priče iz davnine’?”
Zatečeno sam ga pogledala i ljutito mu odbrusila kako tu knjigu već imam i da se nalazi na poprilično vidljivom mjestu na polici u našem dnevnom boravku. On je na to složio nekakav poker face i naveo me da pomislim kako ću dobiti knjigu koju već imam i kako se uopće nije potrudio oko mog božićnog poklona. Tužno sam uzdahnula, razmišljajući o onoj poslovici “poklonjenom konju se ne gleda u zube” i kako bit Božića nije u darovima i materijalnim stvarima, ali me isto tako pogodila spoznaja da sam se ja oko njegovog poklona barem potrudila, a on se mog uhvatio u zadnji tren i tako (navodno) ostao bez knjige kojoj sam se stvarno nadala. 

Ta cijela drama se odvijala 23. prosinca – samo dva dana prije Božića, a kada smo te iste večeri nakon napornog dana došli u naš stan, Lovre je izvukao poveći zamotani poklon iz vrećice s logom “Hoću knjigu” knjižare i stavio ga pod bor. Ja sam pritom otrčala u sobu po svoj poklon za njega (već je znao što će dobiti) i također ga stavila pod božićno drvce. Nekoliko minuta smo se premišljali hoćemo li poklone otvoriti tada ili ipak pričekati Božić, ali kako smo za blagdane trebali ići u Zadar kod njegovih, zaključili smo da ih možemo već sada otvoriti kako ih ne bi trebali vucarati za sobom u drugi grad (znate kako se kaže – teško žabu u vodu natjerat’!). Uzbuđeno sam rasparala ukrasni papir, a onda mi se licem razvukao širok osmijeh kad sam prepoznala naslovnicu toliko željene knjige Louise May Alcott, a pored nje i PolonaPolona šalicu s likom Marije Jurić Zagorke, koju sam također “pikirala” već neko vrijeme (za navedenu šalicu Lovre je svojedobno izjavio da ju je kupio jer sadrži natpis “i vještici treba kava”, što ga je asociralo na mene jer “i Katarini treba kava”. Kužite; Katarina=vještica.. Ha ha). I tako su (male) žene još jednom spasile situaciju (u ovom slučaju Božić) i poštedjele Lovru prodika, vjerojatno kroz duže vremensko razdoblje.

Što se tiče Lovrinog poklona, pojednostavnio mi je život kad je rekao da je sve što želi novi parfem, pa sam ga jedno popodne kad smo se našli u splitskom trgovačkom centru upilala da odemo do najbliže parfumerije i isprobamo nekoliko testera. Njegovo lice govorilo je “ne da mi se”, ali moje je govorilo “ubit’ ću te”, tako da praktički i nije imao previše izbora. Kasnije mi je (naravno) bio zahvalan, jer ne znam kada bi u naš zgusnuti raspored ovoga mjeseca uspjeli otići do nekog centra i potrošiti najmanje pola sata na odjelu za parfeme. Također sam mu, pored parfema, poklonila i tzv. poklon bonove, a jedan od njih na kojem je pisalo “Katarina se ne smije ljutiti na Lovru” iskoristio je već nakon par dana. Za ostale sam mu samo napomenula da ih “koristi mudro”.

Sada imam cijelu godinu za smisliti što želim za sljedeći Božić. Ili rođendan, on je bliže. A Lovre ima cijelu godinu (ili par mjeseci, ovisi koja je prigoda) da dobro prouči police s knjigama u našem stanu. Inače mu se ne piše dobro – ni na blogu, ni u stvarnosti. 😁

Moje splitsko vjenčanje: (naši dojmovi) na kraju dana

Možda vam nisam spomenula, ali tati je nekoliko puta tijekom večeri bilo loše – što od uzbuđenja, što od vrućine. A kako je mama uglavnom bila s njim i budno pazila da on bude dobro, mojih roditelja nije bilo u sali baš onda kad je trebalo, kao npr. kad je bend najavio pjesmu “Walk of life” za mladenkine roditelje, a njih dvoje nigdje na vidiku. Ili kad smo tata i ja tek sredinom pjesme “Vjeruj u ljubav”, koja je bila i namijenjena mladoj i njezinom ocu, stigli na podij i zaplesali, iako je malo nedostajalo da i to propustimo.

Kao što je inače običaj na splitskim vjenčanjima (tj. bio je, sad već polagano izumire… nažalost), torta koju smo izabrali za svoju svadbenu bila je od krokanta – “poslastice koja se tradicionalno koristi kao ukras na vjenčanim tortama u Dalmaciji. Nakon što se iznese vjenčana torta pred mladence, običaj je da oni velikim nožem ili sabljom cijeli krokanat na torti razbiju.” (Izvor: Coolinarika) Doduše, Lovre je više navijao za tradicionalniju (da ne kažem – “normalniju” tortu), ali kako sam tadašnjim kolegama s faksa, a i prijateljima iz okolnih država toliko pričala o tom našem običaju “rušenja torte”, bilo je neizbježno da upravo to i mi učinimo na našem vjenčanju i ponosno pokažemo kako to rade Splićani! I tako je oko 2 sata iza ponoći konobar iznio našu predivnu tortu koju sam i ja tad prvi put vidjela uživo – krokanat u obliku broda kao simbol ulaska u bračnu luku. Potom je izvadio i golemu sablju s kojom smo je nakon odbrojavanja onako pošteno raskasapili, na iskap popili šampanjac, a onda s pozornice skupa s bendom zapjevali i našim uzvanicima.

Nakon svega toga uslijedilo je bacanje buketa, kojeg doduše nisam bacila, jer je bio težak kao jedna omanja vaza (i jer bi nekoga očito ubio), tako da sam zatvorila oči, zavrtjela se u onoj svojoj krinolini i na prepad pružila buket prvoj osobi na kojoj sam se zaustavila. Bila je to buduća nevjesta mojih voljenih gazda iz Zadra, koji su na poseban način obilježili moje studiranje u Zadru i čiji se sin sada hvatao za glavu promatrajući svoju djevojku kako uzbuđeno drži buket u ruci. Onda je uslijedilo i hvatanje podvezice gdje je inscenirano da je gazdin sin uhvati, unatoč njegovom uzaludnom pokušaju bijega i nastojanju da to izbjegne.

Kako je velik dio gostiju došao iz Zadra, organiziran je bus koji ih je oko 4 sata trebao vratiti natrag u njihov grad pa su se nešto malo prije navedene ure svi počeli pozdravljati s nama i spremati za povratak kući. Do 4 i 30 sala je već bila prazna, a Lovre i ja smo se popeli u hotelsku sobu pripremljenu za nas i kroz sljedećih pola sata onako umorni utonuli u san.

Svi su nas hvalili kasnije kako smo bili opušteni i imali energije cijelu noć. Da vam budem iskrena, htjeli-ne htjeli morate imati energije i skakati cijelu večer. Ipak je vaše vjenčanje i takvo nešto se neće (tj. ne bi trebalo) više ponoviti. Također, pomirite se s tim da vjerojatno neće sve ispasti baš onako kako ste zamislili; vaši roditelji možda neće biti u sali baš kad bend zasvira pjesmu koju ste posvetili njima, brat vas možda neće poslušati i baš ispred crkve će zapaliti tu bengalku za koju ste mu milijun i jedan put napomenuli da to ne radi u crkvenom dvorištu (i još će (slučajno) propustiti zajedničko fotografiranje sa svojom obitelji baš zbog te – jel’, bengalke). Kosa vam možda neće padati točno onako kako ste vi htjeli da pada, već će vam se od vrućine slijepiti niz lice; pazuh će vam možda baš to jutro biti nadražen, a vaša vjenčanica je kratkih rukava. Zapet ćete baš za te jedne revere sazdane od dva sloja tkanine, pustih žica, listića i jedne ružice i tek na vjenčanju vidjeti da ih većina muških uzvanika sa sobom ne nosi, jer im je od težine jednostavno ispala s odijela. I tek 2 dana poslije shvatit ćete da se niste slikali s većinom svoje obitelji, kao i da vaši najbliži prijatelji nemaju jednu cijelu sliku s vama i vašim odabranikom, već samo one blesave iz photobootha. Ali opet – i to je nešto.

Poanta je – neće sve baš ispasti onako kako ste zamislili. Ispast će još i bolje! Zbog nekih stvari ćete se vjerojatno iživcirati, ali kada i do toga dođe, sjetite se samo da je to vaša večer. Uživajte, jer ćete kasnije željeti da je trajala još barem 10 dana. Znam da vam je to sada nevjerojatno za čuti i da jedva čekate da to sve bude iza vas; tako sam i ja razmišljala.

Sada se samo sjetim kako nam je bilo lijepo i kako bi voljela da mogu cijelu večer još jednom doživjeti. Iznova.

The End

29893382144_80e6eda2c8_o
Slika je preuzeta s Flickr stranice (autorica: Evelyn Rowland )

Moje splitsko vjenčanje: kako je Split postao domaćin Hogwartsa, Neverlanda i – Mordora

Kao što sam već rekla, u crkvi sam se kuhala od sparine i vrućine, i jedva sam se nekako ugurala s onom svojom krinolinom u prostor između sjedalice i pričesne klupe. Lovre i ja smo dva dana prije vjenčanja vježbali zavjete i stavljanje prstenja, pri čemu je moj prsten stalno zapinjao  i zbog čega nas je sada hvatala nervoza da se ne ponovi isti scenarij. Srećom, ruke su mi bile toliko znojne od držanja buketa i blage nervoze da je vera bez problema kliznula na prst, a nas poštedjela muke i nevolje.

No, to ne bi bilo to da netko od nas nije nešto zabrljao. Naime, tijekom stavljanja prstenja uzela sam Lovrinu krivu – desnu ruku, i vjerojatno bi mu bila natuknula veru na nju da me svećenik u zadnji tren nije spriječio. Što je najgore, to se sve jasno vidi na snimkama Lovrinog brata, koje sam baš neki dan gledala i smijala se sama sa sobom od muke. Pa ipak – da je sve bilo idilično, bilo bi dosadno (to se ja tješim).

Nakon obreda smo se na brzinu poslikavali (jer je slijedila redovna misa u 19:00 sati) i onda napokon dočekali taj trenutak da napustimo crkvu kao muž i žena, i kao takvi izađemo pred svoje svatove u crkvenom dvorištu. Pri izlasku su nas odmah zasuli konfetima te zapjevali skupa s nama uz zvuke harmonike zadarskih glazbenika. Ja sam nakratko uživala u trenutku sve dok se nisam okrenula i vidjela muški dio svatova sa zapaljenim bengalkama – i to ni više ni manje nego na dvorišnom zidu crkve. Istog trena su mi pale rolete na oči te sam se usplahireno počela ispričavati svećeniku na neugodnosti. Naime, bilo nam je rečeno da se bengalke ne smiju paliti u dvorištu crkve, što sam ja prenijela Juri i napomenula mu nekoliko puta da ih pale samo na cesti. Ali kako to već biva, jedan od svatova je zaključio da ih je ljepše vidjeti na zidovima, i tako povukao ostatak ekipe za sobom.

I tako se osim iz bengalki neko vrijeme pušilo i iz mojih ušiju (od ljutnje), sve dok se nisam malo smirila i dok nismo došli pred salu.

Možda vam nisam ranije spomenula, ali Lovre i ja smo se odlučili za jedan malo kreativniji pothvat, pa smo stolove za goste nazvati po knjigama i/ili fiktivnim zemljama iz knjiga. Tako se tu našla i Šuma Striborova, Rivendell, Hogwarts, zatim Mordor i Amon Amarth u kojima smo smjestili one „zločeste“ (Lovrinu braću i njihove prijatelje), 221B Baker Street i knjiga „Gospoda Glembajevi“ u kojima su bili naši roditelji, i tako redom (fotograf je došao gledati na popisu tko se to nalazi u Mordoru, a Lovrin mali rođak uzbuđeno je obznanio svima da se on nalazi u Asgardu, Thorovom domu).

U salu smo zakoračili tek najavom benda i uz taktove pjesme „Let me entertain you“, i poslije svega toga napokon sjeli na svoja mjesta štogod ubaciti u usta. Iako, da vam budem iskrena, nisam jela skoro ništa cijelu noć. Moja Paula uporno me pokušavala natjerati da nešto pojedem, mada to nije polučilo pretjerano mnogo uspjeha. Budete jednostavno pod tolikim adrenalinom da jednostavno nemate potrebu jesti… ali posljedice osjetite sutradan, tamo negdje oko podne, kad vam počne kruliti želudac, i onda se pitate zašto ste bili tako glupi pa niste barem pojeli onu janjetinu koja je tako lijepo mirisala…ili te neke njoke s nekim umakom o kojima svi govore, a vi niste ni primijetili da je to bilo na stolu.

No, da nastavimo.

Nakon otprilike desetak minuta bend nas je ponovno pozvao na podij da otplešemo svoj prvi ples, malo se namučio dok je natjerao ostale goste da nam se pridruže, a onda je (napokon!) prava zabava mogla početi!

IMG-20190914-WA0043

Kako smo imali kombinaciju benda i harmonike, na repertoaru se stvarno našlo svega pomalo – od AC/DC-a, Dire Straitsa i Tine Turner do Prljavaca, Daleke obale i Miroslava Škore, a kada se zaorila “Prijatelji, kako ste mi danas” i tata zagrlio svoje prijatelje, suze su mi počele neminovno teći niz lice, i mislim da je to bilo prvi put te večeri da je mlada zaplakala, iako je mislila da suza te večeri neće biti.

Na “Linđo” smo (mi mladenci) sami “poveli” tunel, a kad sam nakon nekog vremena napokon sjela da dođem malo sebi, Lovre je sa svatovima formirao vlakić i krenuo prema našem stolu.
“Vlakić! Nema sjedenja!”, zajapureno sam doviknula Pauli te ju povukla za sobom u kolonu koja nam se ubrzano približavala.
U pauzama benda harmonikaši bi opkolili naš stol (tako da nismo mogli jesti ni da smo htjeli!), a ja sam prvi set s meni najdražim pjesmama propustila jer sam se s gostima naslikavala u photoboothu koji smo tu večer bili unajmili.  Mama me uzrujano tražila i urlala na mene “da zašto me nema za glavnim stolom kad su sad svi tamo”, dok sam joj ja, očito bezuspješno, pokušavala objasniti da sam bila i s drugim gostima i da se jednostavno ne mogu klonirati da budem na dvije strane.

(to be continued)

Moje splitsko vjenčanje: bengalke, pazuh i vjenčanica

“Onda Kate, koja vam je pjesma za prvi ples?”, pitala me Zorica dok smo izrađivale revere.
“Ljubav sve pozlati!”, ispalila sam kao iz topa.
“Čekaj, koja ti je sad to? Al’ nije Perfect od Eda Sheerana?”, začuđeno se nadovezala Gabi.
“Ne. Bila je u opciji, ali Lovri nije nešto ta pjesma pa sam morala odustati od nje.”
“Ja mislim da u životu nisam upoznala osobu koja je više puta od tebe promijenila mišljenje o pjesmi za prvi ples. Prvo ti je bila Up where we belong…”, započela je ponovno Gabi, a ja sam je prekinula usred rečenice.
“Nije ta, nego Whole new world iz Aladdina…”
“…dobro onda, ta, pa Up where we belong, pa Perfect i sad Ljubav sve pozlati. Kako si sad došla do nje?”
“Paa tehnički, to je filmska pjesma, a i lijepa mi je ovako… i simbolična!”
“A čekaj, zašto si odustala od Up where we belong?”, ponovno se nadovezala Zorica.
“Puno puta je bila na radiju pa mi je dosadila.”, neodređeno sam odgovorila.

Gotovo cijeli mjesec uoči pira kod mene je vladala prava ludnica. Reveri, za koje sam mislila da će biti gotovi kroz najviše dva dana, odužili su se na sveukupno pet dana s razmacima, a vizažistica koja je trebala šminkati mene, moju sestru, kumu i rođakovu ženu otkazala je termin, jer zbog posla nije mogla dobiti slobodan dan. Također, neki od prijatelja su mislili da je pir u subotu (iako smo svima na vrijeme javili da pada na petak), pa su desetak dana prije panično zivkali svoje frizere i šminkere kako bi pokušali prebaciti termin. Bilo je i onih koji su mislili da je vjenčanje sljedeće godine. Srećom, i to je sve (dobro) prošlo.

Sam dan pira dočekala sam uz minimalnu količinu nervoze, koja je svoj vrhunac vjerojatno doživjela samo to jutro kada sam se probudila, otuširala i potegla britvicom pazuhe, da bi nakon svega skužila da su nadraženi i da izgleda kao da ih nisam ni obrijala. Tupo sam se promatrala u ogledalu s onom poznatom “Why always me?” facom i pohrlila u najbližu ljekarnu usrdno se nadajući čudu. No tamo su mi dali samo nekakvu kremu koja bi možda i bila od pomoći da sam je počela koristiti nekoliko dana prije. Ovako nije imala pretjeranog učinka. Tužno sam se pomirila sa sudbinom, a dečko moje kume Paule pokušao me oraspoložiti rekavši kako je “pazuh svakako prva stvar na piru koju gleda na mladenki.” Ako ništa drugo, barem me nasmijao.

Taj problemčić smo riješili na kraju pomoću baby pudera, zahvaljujući kojem ostatak vjenčanja nisam uopće morala razmišljati o tome kako mi pazuh izgleda. Potom smo Paula i ja otišle na frizuru i na šminku, a nervoza mi je kasnije spala u tolikoj mjeri da sam čak uspjela nakratko prošetati Simbu (da, tako našminkana i s frizurom za vjenčanje. Uopće ljudima koje sam sretala na ulici nisam izgledala čudno).

Sitan problem se, međutim, pojavio kada je došao red na vjenčanicu. Pokušala sam je sama navući na sebe, ali uvidjevši da to neće ići tako lako, u pomoć mi je priskočila mama koja mi je pomogla da je obučem, pri čemu mi je srce stalo svaki put kad bi čula neki čudan zvuk na njoj(“Je li se ovo čuo zvuk paranja??”). Potrajalo je dok smo je zakopčali (“Ovo je na probi djelovalo puno jednostavnije!”), namjestila sam onaj dio oko poprsja (izgledalo je kao da ga zapravo i imam), potom su došli fotografi i naša božanstvena komedija je napokon mogla početi.

IMG-20190902-WA0047 (2)
Ususret Lovri, koji će svoju mladu tek vidjeti prvi put u vjenčanici

Za početak, bitno je napomenuti da moj dragi brat Jure nije na gotovo nijednoj zajedničkoj obiteljskoj fotografiji sa svima nama, jer je:

  • za vrijeme slikavanja u dvorištu kuće otišao po moj buket
  • za vrijeme slikavanja u crkvi otišao paliti bengalke
    (za one kojima je pojam bengalke nepoznat, službeno objašnjenje ovog pojma kaže da su to signali kraćeg svjetlosnog dometa za otkrivanje pozicije na moru. Laičko objašnjenje kaže da je to “must have” oprema svakog navijača – ili u ovom slučaju Torcidaša koji iti malo drži do sebe i svog imidža. Jure je u Torcidi, tako da su bengalke u mom slučaju bile neizbježne).

Sve je bilo okej dok nismo došli u crkvu. Tata je djelovao nervozniji od mene, ali me uspio dopratiti do oltara i predati u Lovrine ruke. U crkvi kao da je bilo 360 stupnjeva; naprosto sam se kuhala pod svim onim slojevima vjenčanice i velom kojim sam bila pokrivena. U jednom trenutku sam se okrenula put svoje obitelji i uočila da nema tate. Zabrinuto sam se osvrtala ne bi li ga negdje ugledala, prilikom čega sam uhvatila sestrin pogled koja mi je rukom dala znak da je sve u redu. Poslije sam saznala da je tati bilo pozlilo, vjerojatno od kombinacije stresa, nervoze i vrućine te je nakratko izašao u crkveno dvorište da uhvati svježeg zraka.

Tati je dolazilo slabo i kasnije tijekom pira, pa je bio više vanka na zraku nego u sali. To je bio razlog zbog kojeg je propustio pjesmu posvećenu njemu i mami (Walk of life od Dire Straitsa), i zbog kojeg smo kasnije na podij uletjeli tek sredinom pjesme Vjeruj u ljubav, a koja je bila posvećena ‘za mladu i njezinog oca’. Ali je zato živnuo dan poslije pira, doveo ekipu prijatelja s kojima je slavio uz harmoniku i nije pustio Lovru doma sve do 3 sata ujutro.

No, da se vratimo slavlje.

(to be contiuned)

Groundhog alarm

Nisam se mogla sjetiti prikladnijeg naslova od ovog za sljedeću anegdotu koju ću vam ispričati. Doduše, u ovom slučaju nije bila riječ o beskrajnom danu, već alarmu, a glavni akteri nisu Bill Murray i Andie MacDowell, već moji roditelji.

Bilo je to za vrijeme mog studiranja u Zadru. Jednog vikenda otišla sam doma u Split, odmoriti dušu i mozak od pustih seminarskih radova i učenja (“učenja”). Doma sam stizala najčešće u kasnije sate, pa sam tako i ovoga puta ušetala u kuću tek nešto malo prije 23 sata. Prvo sam se javila svojima u kući, prokomentirala što ima novo u Zadru/ Splitu, a onda se u sobi zavalila na svoj donji krevet (Natalija i ja imale smo krevet na kat) i od Nate saznala o svim novostima u kući. Ili još bolje – biserima. Tako mi je ispričala za jedan “biser” koji se dogodio nekoliko dana prije mog dolaska u Split.

Vrijeme radnje: Nešto malo iza 10:00 sati navečer.
Mjesto radnje: Mamina i tatina spavaća soba.
Glavni likovi/ protagonisti: Mama i tata.
Glavni negativci/ antagonisti priče: Budilica i (opet) mama.

Prije nego nastavim dalje, bitno je napomenuti da se u maminoj i tatinoj sobi nalazila jedna stara budilica, koja bi se redovito resetirala nakon nestanka struje (ili čak neovisno o struji, nije bilo nekog posebnog pravila) i onda bi u neko gluho doba noći ili jutra počela svirati i buditi sve žive u kući.

Tako su jedne večeri, nešto malo nakon 22:00 sata, Nata i Jure u zahodu prali zube, spremajući se za spavanje. Zahod se nalazi odmah pokraj mamine i tatine spavaće sobe, čija su vrata te kobne večeri bila širom otvorena. Dok su moji brat i sestra tako prali zube i cerekali se u zahodu nekim svojim internim glupostima, iznenada se oglasio alarm iz sobe, u kojoj je u to vrijeme dubokim snom spavao moj otac. Osim što je samo po sebi bilo kobno što se alarm uopće upalio, specifična je bila i glazba koja je iz njega zasvirala. A to je bila ni više ni manje nego himna domovine.

Muk.

A zatim…

“MARIJA!!!!”

Mama je usplahireno doletjela iz kuhinje i panično pokušala ugasiti budilicu, dok joj je otac psovao sve po spisku.

“Ajde znaš di, i ti i ta tvoja budilica!!”
“Evo evo Tomo, evo gasim, gasim!”, pravdala se mama.

Nata i Jure su za to vrijeme plakali od smijeha (zar ste sumnjali?) i jedva mi dočekali to ispričati kada sam došla kući iz Zadra.

Najbolje je od svega bilo to što se tata nešto malo nakon mog dolaska doma povukao iz kuhinje i otišao spavati, a u trenutku kada mi je Nata pričala ovu anegdotu, iz njegove spavaće sobe iznenada se – i posve neočekivano, ponovno zaorila poznata melodija himne naše domovine.

“LIJEPA NAŠA DOMOVINO….”

Opet je nastupila kratkotrajna tišina, a onda se prolomio tatin ljutiti i iznervirani glas:

“MARIJA!!!!!!!”

Malo je reći da Natalija i ja nismo mogle disati od smijanja, a najdraže mi je od svega bilo to što sam i osobno svjedočila anegdoti koju mi je sestra upravo bila prepričala.

Nedavno sam se ovog događaja sjetila dok sam bila kod svojih na ručku, i Lovrinoj maloj rodici  koja je došla kod nas bezuspješno pokušavala objasniti što se i kako dogodilo, dok sam otirala suze od smijeha s očiju. Teško je riječima opisati taj događaj, tome jednostavno treba svjedočiti.

Ili barem gledati mene kako pokušavam, kroz salve smijeha, ispričati taj biser (tj. jedan od bisera) iz naše obitelji.  A to vam dođe vam skoro na isto.

44010116781_e836b2a37f_z
Slika je preuzeta sa Flickr stranice (https://www.flickr.com/people/62353850@N03/)