Božićna priča (Croatian Christmas Carol)

6. 12. 1991. godine, u dubrovačkom rodilištu i na dan bombardiranja samog grada Dubrovnika, rodila se moja prijateljica Nikolina. Ime je dobila po svecu na čiji je spomendan došla na svijet. Dok ju je njena majka njihala u svome naručju i promatrala s ljubavlju, istovremeno je strepila za svoga muža koji se nalazio tamo negdje na bojištu, boreći se za svoju domovinu i ne znajući da je dobio kćer.

Istoga dana u Splitu, još je jedna majka u šestom mjesecu trudnoće zamišljeno gledala kroz prozor, pitajući se gdje je njezin suprug sada. Samo dva tjedna ranije rasplakala se svom doktoru kada mu je došla na pregled, jer je zbog stresa iznenada prokrvarila. Kada ju je upitao što želi za sv. Nikolu, kroz suze mu je odgovorila:

“Samo želim da mi se muž vrati doma.”

Dok je i dalje zaokupirana vlastitim mislima gledala kroz prozor, iznenada se začulo zvono na vratima. Mlada majka se prenula i začuđeno krenula prema njima.

“Tko bi to mogao biti?”, pitala se, jer nikoga nije očekivala u gostima.

Otvorivši ih, preneraženo je uzdahnula. Na vratima se nalazio mladi čovjek u svojim tridesetima, obraslog lica i odjeven u vojničku uniformu.

Mlada se žena bacila u zagrljaj svom suprugu – mome ocu, i briznula u plač. Pritom je u sebi zahvalila svetom Nikoli za molitve koje joj je uslišao i za veliku želju koju joj je ispunio. Nitko nije očekivao da će tata toga dana doći.

Nešto kasnije, pročulo se po naselju da se moj otac vratio kući i brojni susjedi nahrupili su u njegov dom da ga pozdrave. Moja mama je brzo zgrabila torbu i odjurila do najbližeg dućana. Iako je bio zatvoren, zamolila je vlasnika – ujedno i našeg susjeda, da joj otvori vrata, kako bi mogla počastiti sve te silne ljude koji su došli .

Mama mi je poslije pričala kako se pjevalo i slavilo do kasno u noć, jer se moj tata vratio doma.

Nekoliko godina nakon rata cijela je obitelj ponovno bila na okupu, ovaj put pojačana za još jednog člana – mog mlađeg brata Juru. Nama poklone nije donosio Djed Božićnjak, već mali Isus. A kad smo bile sasvim male i dok Jure još nije ni bio u (tatinom) planu, sestra i ja bi trčale na spavanje kako bi mali Isus što prije došao u našu kuću i ostavio poklone ispod božićnog drvca. Pokloni su nas čekali i kod baka i djedova, a kod maminih roditelja – Josipa i Ane, najčešće bi nas dočekalo donje rublje. Zbog toga bi mamu uvijek naivno pitale: “A zašto nam mali Isus kod djeda i bake uvijek ostavlja samo gaćice i majice?”

Od ostalih uspomena vezanih uz Božić i vrijeme adventa, sjećam se kako bi mama redovito premještala kuglice koje bi sestra i ja nespretno postavile na bor, kako je Simba pojeo ruku jednom od sveta tri kralja i kako je na ponoćki jednom poznaniku omanji zvučnik pao na glavu, a već je na čelu imao kvrgu od relativno svježe prometne nesreće. Očajnički sam se trudila da me tada ne izda glas i da se crkvom ne zaori moj histerični smijeh, ali mi se ipak oteo pokoji hihot, dok su mi se iz očiju izdajnički izlijevale suze smijalice, unatoč mojim nespretnim pokušajima da ih zatomim. Ponoćke sam najčešće pohodila s prijateljicom Anteom i njenim tadašnjim dečkom (a današnjim mužem) Nenom te u društvu još nekolicine naših prijatelja i poznanika. Obavezna tradicija prije odlaska na ponoćke bila je zagrijati se uz kuhano vino na kućicama na Rivi, potom otići na misu, a onda svak’ svojoj kući “na pršut i francusku”.

No na koncu su odrastanje, vjenčanja i dolazak djece učinili svoje, te su se naša druženja i tradicije s vremenom pomalo prorijedile. Moje ponoćke u Splitu zamijenile su povremene ponoćke u Zadru, druženja s prijateljima za vrijeme blagdana ustupila su mjesto druženjima sa sestrom koja bi obično u to vrijeme stigla iz Njemačke, a umjesto s majkom, bor sam sada kitila s Lovrom, svojim mužem.

Iako stara poslovica kaže: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.”, i odrastanje ima svoju čar.

Čak i kada je obilježeno pandemijom svjetskih razmjera, poplavama i potresima zbog kojih se pitaš jesu li to jahači apokalipse negdje na vidiku.
Čak i kada dođe vrijeme da iseliš iz roditeljskog gnijezda, pa ti pola plaće ode na stanarinu i režije.
Čak i kada ti muž u stanu koji nije ni vaš, zapali kuhinjski element i razbije zrcalo u zahodu, pa vam dio vaše bijedne ušteđevine otiđe na puste popravke.

Da, čak i tada.

A znate kako se još kaže – kad vam život da limun, napravite limunadu. Stoga, mislim da je vrijeme da si iscijedimo jedan dobar napitak i spremno dočekamo i tu 2021.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s