Pogrešno skretanje – Vol. 1

Nakon što sam cijelog života tupila kako nikada (ali nikada!) neću polagati vozački “jer ga je i moja mama položila, pa skoro nikako nakon toga nije vozila”, 02.12.2019. godine sam se konačno odlučila i na taj korak. Napokon mi je dosadilo stalno zivkati brata ili tatu da dođu po mene, trčati za busevima koji bi mi redovito “pobjegli ispred nosa” ili trošiti milijune na Uber i Cammeo. I tako sam se konačno odvažila otići u jednu autoškolu početkom prosinca.

Puna entuzijazma krenula sam na predavanja iz prometnih propisa, da bi ih na koncu “pala” ni više ni manje nego četiri puta! Od toga sam jednom “ljosnula” raskrižje zbog biciklista, kojem sam opsovala sve po spisku a da još nisam ni sjela u auto.

“Već si postala pravi vozač!”, zadirkivao me Lovre kojem nesklonost prema biciklistima nije bila strana; mrzio je voziti pored njih na cesti.

Od prve pomoći strepila sam još od onog trenutka kad sam odlučila upisati autoškolu. Svi su me zezali kako ću taman lijepo poslužiti doktorici da na meni primijeni prvu pomoć i to nam je svima bilo urnebesno smiješno – dok se ta proročanstva nisu i ostvarila. Naime, kada je naslov na Power Point prezentaciji ukazao kako će se na sljedećem dijelu sata pričati o krvarenju, koljena su mi počela lagano cupkati od nervoze. Okrenula sam glavu na drugu stranu i kroz prste jedne ruke pokušavala dokučiti što se prikazuje na ekranu. Odjednom se stvorila golema slika nečijeg trbuha, koji se gotovo pa nije ni vidio od količine krvi na njemu (dolazi mi slabo samo dok ovo pišem) i na kojem je otvorena rana bila pritisnuta golom rukom.

“Što je na ovoj slici krivo?”, upitala je doktorica. Brzinski sam bacila oko na sliku.
“Rana je pritisnuta golom rukom, bez ikakve zaštite.”, tiho sam odgovorila, a onda se ponovno vratila buljenju u zid. Koljena su mi počela sve jače cupkati, a ja sam počela sve brže disati. Ponovno mi se vratio osjećaj kojeg već dugo vremena nisam osjetila – osjećaj da ću “samo malo prileći” na klupu, a onda izgubiti svijest na pola minute i usput vjerojatno negdje i udariti glavom. Istog trena mi se ruka našla u zraku.

“Oprostite, mislim da ću se srušiti.”

Doktorica je reagirala munjevitom brzinom i odmah me obujmila ispod pazuha. Potom me nježno polegla na tlo i dignula mi noge u zrak.

“Djeco, koja je ovo vrsta nesvjestice – kratkotrajna ili dugotrajna?”
“Pa tehnički gledano, nije se ni srušila..”, odgovorio je dečko iz prve klupe.
“Nije se srušila jer nam je odmah rekla da joj nije dobro. U protivnom bi pala na pod i vjerojatno negdje udarila glavom.”, mudro mu je uzvratila doktorica. Potom se ponovno obratila meni. “Dušo, jesi li bolje?”
“Jesam, hvala.”, odgovorila sam joj s poda. Nakon nekog vremena pomogla mi je da se ustanem te me odvela do tajnice autoškole da popijem malo vode.

“Pa kako vi mislite pružiti prvu pomoć ako se nađete u situaciji gdje je puno krvi?”, pitala me kasnije, uputivši mi sućutan pogled. Nijemo sam slegnula ramenima i nastavila piti svoju vodu, misleći u sebi kako bi vjerojatno svakome došlo slabo u spomenutoj situaciji, a ne samo meni koja imam fobiju od krvi.

Kada sam nakon 20-ak minuta napokon došla sebi, vratila sam se natrag na predavanje. Doktorica je brzinski preletjela preko slika koje su prikazivale amputaciju nekog dijela tijela, a ja sam joj se zahvalno osmjehnula. Na kraju sata nam je svima podijelila knjižice iz prve pomoći kako bismo se pripremili za ispit, a meni ju je pružila sažaljivo me gledajući.

“Sretno!”
“Hvala.”, iskreno sam odgovorila.

Ispit iz prve pomoći polagali smo otprilike desetak dana nakon predavanja. Oblio me hladan znoj kada sam se napokon uhvatila učenja i shvatila da ta “knjižica” ima stotinjak stranica. Možda me ne bi uhvatila tolika panika da se ja nisam latila knjige tek dva dana prije ispita. No nakon nekog vremena, otkrila sam – na svoje olakšanje, kako mi većina podataka u toj knjizi i nije nepoznanica. I tako sam tog jutra nervozno krenula na svoj (prvi) ispit iz prve pomoći.

“Kako provjeravaš jesu li male bebe pri svijesti?”, upitao me Lovre na izlazu iz stana.
“Tako da ih poškakljam po tabanu!”, spremno sam mu odgovorila.

S određenom dozom nervoze napustila sam stan i zaputila se u HAK-ove prostorije gdje se održavao ispit. Nekolicina ljudi pred ulazom bila mi je pouzdani znak da sam došla na pravo mjesto. Čekajući da me ispitivač prozove, nehotice sam čula razgovor između dvije djevojke nedaleko mene.

“Je li ikada itko pao ispit iz prve pomoći?”, upitala je prva djevojka.
“Nisam sigurna, ali ja bi mogla biti prva.”, turobno sam pomislila u sebi, prečuvši odgovor druge djevojke.

Bila sam među zadnjim kandidatima koje je ispitivač prozvao, te sam zajedno s još jednom djevojkom ušla u prostoriju za ispit. Ispitivač nam je uljudno pokazao da sjednemo na svoja mjesta te nam pružio lepezu kartica s pitanjima okrenutima prema dolje. Odabrale smo po jednu karticu, na kojoj su se nalazila po 3 pitanja. Odahnula sam od olakšanja kad sam vidjela prva dva, ali me oblio hladan znoj pri pogledu na treće, koje se odnosilo na skidanje kacige ozlijeđenoj osobi. Nakratko sam se prisjetila kako sam taj dio s kacigom ovlaš preletjela, ne zadržavajući se previše na tom poglavlju, i pokušala se sjetiti kako ide taj cijeli postupak u slučaju nesreće. Iz razmišljanja me trgnuo ispitivačev duboki glas, pozivajući me da mu pročitam pitanja s kartice.

Prvo pitanje – što je prva pomoć, bez poteškoća sam izbiflala i glatko prešla na drugo pitanje. Odnosilo se na prizivanje svijesti. Brzinski sam izrecitirala tekst koji sam nabubala napamet iz knjige i taman počela čitati posljednje pitanje, kad me ispitivač zaustavio.

“Kako provjeravamo svijest kod djece do navršene 3. godine života?”
“Paaaaaaaaa……”, pokušala sam se sjetiti što me ono Lovre prije odlaska pitao. “Protresemo ih?”, nesigurno sam odgovorila. Ispitivač me zgroženo pogledao i nastavio:
“Ne! Djecu do 3. godine života se ne smije tresti jer im nije razvijena kralježnica.” Ne vjerujući svojim ušima, zatražio me da pročitam i posljednje pitanje – skidanje kacige u slučaju nesreće. Od svega što sam mogla zapamtiti vezano za tu nesretnu kacigu bilo je samo to da ju je poželjno skidati uz pomoć barem još jedne osobe. I to sam, naravno, i rekla.
“Dobro, ali smije li se skidati kaciga unesrećenome ako sumnjamo na ozljedu vratne kralježnice?”, ponovno me upitao ispitivač.
“Paaaaaaaaaaaaaa…..da?”

Sekunda šutnje.

“Naravno da ne, gospođo. U tom se slučaju kaciga POGOTOVO ne smije skidati unesrećenome.” Uzdahnuvši, otvorio je moju knjižnicu i nešto u nju počeo zapisivati.
“Žao mi je, ali niste prošli ispit. Bolje se pripremite za sljedeći put.”

To be continued…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s