Sumrak, dio 1. : Kad se lav zaljubi u janje….

“Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti (…)”

tvrdi heroina Sumraka na samim počecima ove sage.

A ja nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću provesti vrijeme u karanteni. Niti sam, iskreno govoreći, mislila da ću ikad u njoj završiti. Ali znate kako se kaže – Čovjek snuje, Bog određuje. Tako je i ovoga puta Bog procijenio kako je došlo vrijeme da svi malo “stanemo na loptu” i predahnemo od ubrzanog ritma života na koji smo se dosad navikli. Ali – uvijek postoji ali – nije nam dao upute kako iskoristiti taj predah. To smo morali smisliti sami. I tako sam ja, umjesto usavršavanja svojih umjetničkih talenata, vrijeme provedeno u karanteni iskoristila za maraton gledanja Sumrak sage. Lovre me tada zadirkivao da se vraćam u svoju girly girl fazu, a poslije bi skrivećki zvjerkao prema televiziji i zapitkivao me tko su Volturi ili zašto je Jacob počeo izbjegavati Bellu. Još je komičnija od toga bila činjenica da sam se svega sjećala dovoljno dobro da mu znam odgovoriti na pitanja, iako sam filmove gledala prije XY godina. Povremeno bi mi se i on pridružio na kauču, a jednom mi je čak izričito zabranio da odgledam Praskozorje, 2. dio bez njega. Da, do toga je došlo.

Nakon faze gledanja filmova (i zgražanja nad činjenicom da mi je nekad omiljeni književni/ filmski citat bio “I tako se lav zaljubi u janje….”), uhvatila me – očekivano, i faza čitanja cijele sage iznova. I ne samo da sam se uhvatila čitanja cjelokupnog serijala, već sam dio knjiga i naručila za svoju privatnu biblioteku (i, naravno, stavila ih na vidljivo mjesto u dnevnom boravku). Iako još nisam stigla ponovno pročitati cijelu sagu, već sada vidim neke promjene u mom načinu razmišljanja, u odnosu na čitanje istog serijala prije gotovo 12 godina.

Biste li mi vjerovali kada bi vam rekla da se još uvijek sjećam trenutka kad sam u knjižnici uspjela ugrabiti “Sumrak” i “Mladi mjesec“, i to na isti dan?

Osmijeh na mom licu bio je bliži Jokerovom luđačkom cereku nego li jednoj šesnaestogodišnjakinji, a čak je i knjižničar na pultu prokomentirao: “Koje si samo sreće imala!”. Taj sudbonosni događaj zbio se 30. prosinca 2008. godine, uoči ulaska u Novu godinu.

I ne samo da se sjećam trenutka kad sam tu knjigu prvi put uzela u ruke. Sjećam se momenta kad sam prvi put uopće čula za nju i da će se po njoj snimiti film, kao i dana kad sam bjesomučno češljala internet u potrazi za dodatnim informacijama. A prvo iskustvo gledanja Sumraka u kinu je priča za sebe. Uspjela sam nagovoriti prijateljicu i još 2 poznanika da mi se pridruže u kinu kako ne bi gledala film sama. Pristali su – više onako iz zabave nego li interesa za film, i priredili urnebesnu predstavu meni i mojoj prijateljici, kao i ostatku gledatelja koji se našao “na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Naime, u jednom me trenutku jedan od ta dva poznanika zatražio upaljač.

“Upaljač? U kinu? Što će ti?”
“Samo mi ga daj, vidjet ćeš!”

Zavukla sam ruku u džep svojih hlača i s punim (ne)povjerenjem mu pružila upaljač.

Znate kako su nekad na koncertima, kada nije bilo mobitela i kada su ljudi stvarno uživali u glazbi koju slušaju, znali svi upaliti upaljače na određenu pjesmu koja ih je dirala u srce i lagano njihati ruke u određenom ritmu? Tako je i ovaj moj poznanik u ključnom trenutku – za vrijeme prvog poljupca između Belle i njenog vampira, upalio upaljač i počeo njime mahati u krcatoj dvorani. Bilo je potrebno pola minute dok smo shvatili što se događa, a onda se dvoranom zaorio smijeh i nešto kasnije prolomio gromoglasan pljesak.

Dok mi je gledanje prvog nastavka ostalo u pozitivnom sjećanju, Mladi mjesec bio mi je ubitačno dosadan naspram knjige. I to toliko da je i meni došlo da se obratim Volturima ili bacim Victoriji pod noge. Pardon – zube. Treći film iz serijala – Pomrčinu, odgledala sam na stepenicama kino dvorane, jer je jedino dostupno mjesto bilo u četvrtom redu gdje sam iskrivila vrat i morala odlučiti hoću li se usredotočiti na glumce ili divovska slova pred sobom. Pa sam se odlučila za stepenice.

Praskozorje sam prvi put odgledala ove godine kod kuće na Netflixu, dok je Lovre snom pravednika hrkao pored mene. Razlog? Sama me knjiga jednom doslovno prevalila na tlo blagajne Kauflanda kad sam pročitala osebujne opise Bellinog poroda. Nisam željela slično iskustvo doživjeti i u kinu. Ili priuštiti isto svojim prijateljima.

Dok za filmove mogu reći da su s pravom izmasakrirali neke likove (kao npr. Bellu), moram priznati da mi knjige ove vampirske sage nikad nisu bile mrske. I iako sam se na trenutke osjećala kao 16godišnja ja i imala svoje – kako bi Lovre rekao, girly girl momente, već mi je samo na temelju čitanja ove knjige jasno koliko sam se u suštini promijenila i koliko je drugačije moje razmišljanje danas, u odnosu na prije 12 godina.

(nastavit će se)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s